SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]       
[ NEDJELJNA DALMACIJA ]       
[ pressing ]
       
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiva ]
       
NEDJELJNA - PRESSING PETAK 10. prosinca 1999.

PRESSING, tjedni prilog za sve što spada u sport

PRESSING SPORTA I BIZNISA

BRANKO ROGLIĆ ĆIĆO
PREDSJEDNIK KOŠARKOŠKOG KLUBA SPLIT

FORMULU SVOG USPJEHA ULAŽEM U GRIPE

Nisam vlasnik košarkaškog kluba Split. To jest neki moj pvratak  sportu jer sam u Hajduku trenirao još dok je tamo počinjao i Rato Tvrdić s kojim sam nastavio prijateljevati sve do danas. Gripe zamišljam kao jednu od svojih tvrtki u kojoj ću i ja imati neki marketinški, ali nikako profitni interes. A uložit će onako baš sponzorski u Gripe barem 30 financijera. Moramo vratiti europski ugled košarci

Piše: Mario GARBER                                                  Snimio:Tom DUBRAVEC

BRANKO ROGLIĆ ĆIĆO: GRIPE SU VLASNIŠTVO GRADA SPLITAPrvi put u životu sam vidio Branka Roglića Ćiću 1954. godine kad smo doselili u Istarsku 7, ja u svojoj petoj, za Novu godinu 55., a on u njegovoj jednaestoj godini.
Ćićo je danas veliki biznismen, ima barem deset tvrtki. Odselio je iz Istarske odavno, o njemu smo u ulici samo slušali sve najbolje, kako napreduje, jer su mu tu ostali živjeti roditelji. Nisam ni sanjao da će mi jednoga dana uletjeti u sektor, u sport, da će postati predsjdnikom nekog kluba te da ćemo sjesti i napraviti za novine razgovor. No, to je zapravo njegov povratak u sport, u ljubav iz djetinjstva i mladosti. Jer je Ćićo igrao balun u Hajduka. E takvog ga već pamtim. Svi smo se kao djeca u Istarskoj ponosili da Ćićo iz naše Isarske igra u Hajduka.
Ali njegov današnji povratak u sport je vezan za košarku kojom se nikad nije bavio. Postao je predsjednikom Splita, košarkaških Gripa od kojih se nakon niza sušnih godina očekuje preporod. Sreli smo se na aerodromu, uvijek ista relacija Split - Zagreb i tako je pala ideja da mi ispriča za Pressing sve o Ćići još od njegove Župe iza Biokova gdje je obnovio obiteljsku kuću i crkvicu, odakle su njegovi Roglići.

Prva noćna utakmica

Ćićo uglavnom radi u Zagrebu, a vikendom dođe u Split pa nam je trebalo vremena dok smo se "usuglasili" i stigli do Župe, od Šestanovca cestom prema Vrgorcu. Poklonio mi je knjigu "Župa Bikovska" (Tomislav Luetić) i tu piše:
"Duž sjeveroistočnih padina Biokove prostire se nekoliko sela, a jedno od njih je malo selo Župa, najviše uraslo u Biokovu, a pripada Imotskoj krajini..."
To je niti pet kilometara zračne linije od Makarske. Koliko Ćići, rođenom u Makarskoj, znači Župa prepoznat će se po tome što je recimo spomenutu knjigu i sponzorirao, a obnovio je pradjedovsku kuću zaštićenu kao spomenik kulture, najljepšu stariju kuću u Župi sa šatorastim krovom, pokrivenu tradicionalnom kamenom pločom. Ćićo je i iznova sagradio kapelu Gospe Lurdske ispred spomenute obiteljske kuće. Kapelu je prvi podigao njegov pradjed Ante, brat don Stjepana i don Nikole Roglića, najvećih intelektualaca Župe u prošlom stoljeću. U knjizi se navodi da su Roglići dosad dali deset svećenika.
Praunuk Ćićo je brižan prema svojim korijenima, crkvica Gospe Lurdske bila je potpuno nestala nakon Drugog svjetskog rata, a nakon obnove blagoslovio ju je 1994. nadbiskup Ante Jurić.
Pokazuje mi Ćićo i konobu u temeljima kuće. Nekoliko bačava i pravih spremnika od "rosfraja" za vino. Kušali smo postup, kujunđušu, mednu bilu... Ima svoj vinograd, ali voli i kupiti grožđe pa učiniti vino po svoju. Najbolje mi je uz njegov pršut išla kujunđuša, i to nova, koja "baca" na sivi pinot, ali je puno bolja. Pošto je? Ni čut!
Tako otkrivam novoga Ćiću, a mislio sam da je pravi Ćićo samo onaj iz djetinjstva nas iz Istarske ulice. Ćićo, desno krilo Hajduka. Kad mu je, sad već pokojni, otac Jure otišao u penziju stao je na prozor svog stana u prizemlju i sve nas držao pod kontrolom.
- Moj otac je volio red i rad, ili kako je Biće Mladinić govorio... red, rad i disciplinu.
Smijemo se i sjećamo oca mu Jure, gromada od čovjeka, kao odvaljen od Biokova. Galamili smo mu na sve strane oko stana i ljeti i zimi, ujutro, navečer, pa čak i u vrijeme "kućnog reda" obješenog u portunu. Ćićin otac se znao svaditi s nama djecom na mrtvo ime, ali ipak je činjenica da je Hajduk svoju prvu nonćnu utakmicu odigrao tek 1970. godine a mi smo u Istarskoj na male branke u dvoru na broju sedam ispod Ćićina balkona igrali skoro do ponoća svoju prvu noćnu i to negdje ranih šezdesetih. Pokojni Jure, ili šjor Roglić kako smo ga svi zvali, odnekud je izvadio ribarski feral, sviću na plin i objesio je na balkon.
- Dico, večeras ćete prvi put igrat noćnu utakmicu!
Tko bi to zaboravio. Ćićin otac šjor Jure Roglić bio je te večeri prvi naš pravi sportski sponzor. Eto Ćićo danas nastavlja i tu obiteljsku tradiciju. Ali u košarci. Za to je kriv Rato Tvrdić. Ćićo i Rato družili su se u mladosti, ne samo dok su zajedno trenirali u Hajduku, nego i poslije, kad je Rato odustao od vratarskog mjesta u juniorima "bijelih" i prešao pod koševe. Rato ga je nagovorio da sad dođe na Gripe kao prijatelj, kao ljubitelj sporta, kao uspješan biznismen, kao čovjek koji moderno gleda na spoj sporta i gospodarstva, kao Ćićo koji će znati bez obzira na svoje osobne političke stavove odvojiti sport od politike i dati prednost onome po čemu je sport konkretniji i pošteniji od svih djelatnosti, prednost rezultatu.

Smjena 71. - preokret prema uspjehu

Tih nekoliko riječi o "osobnim političkim stavovima" Ćiće treba objasniti povratkom u još jednu Ćićinu mladost. Nakon završene elektrotehnike zaposlio se u IRET-u, imao je sreću da mu je predavač ing. Jurić bio tehnički direktor u tom poduzeću pa je Ćiću čekalo mjesto odmah nakon vojske. Dogodilo se da je Ćićo napredovao neočekivano. Uletio je ubrzo na mjesto u nabavi, nedostajao je čovjek, Ćićo se iskazao iako mu to nije bila struka i eto ga na mjesto komercijalnog direktora, a to je zapravo i šef nabave i šef prodaje. Ispekao zanat...
- To se tako slučajno dogodi, ali moraš znati brzo iskoristiti svaku, pa i najmanju priliku. Kako se ni u čemu nisam štedio, tako sam pokazao ne znam ni sam kako tu svoju obiteljsku, hrvatsku orijentaciju. Ja stvarno ne znam zašto sam ja tada optužen i smijenjen za hrvatski nacionalizam 1971. godine, no činjenica je da je tako bilo. Dovoljno je sjetiti se moga pokojnog oca Jure. Pa ni sad, zadnjih godina nisi ispred njega smio ni slovca zucnut nešto kritički iako je svakome jasno da je u Hrvatskoj mnogo stvari otišlo krivim putem. Mene to nije strah reći jer svatko kritikom želi popraviti. E, ali pred mojim ocem nisi smi ni slova. A kad su nas tada 1970. primali u Partiju, ja to nisam smio reći ocu. Ubio bi me. Kakva Partija, kakvi komunisti. I eto, nisam ni bio primljen, odlučili su da nas prime, ali nikad nismo ni dobili knjižicu, a već smo nakon onih sjednica 71. smijenjeni. Nemam pojma što je točno bio moj grijeh, možda je bilo dovoljno to što je moja obitelj uvijek živjela pod hipotekom ustaštva, jer je moj stric po kojemu sam dobio ime. Ćićo Branko Roglić bio stožernik i poginuo je u borbi kod Dicma u svojoj 25. godini. Ali ne treba o tome posebno pisati. Ljudi to danas krivo tumače. Ja nikako ne želim da se moje domoljublje doživi kao koristoljublje. Ja sam protiv bandita a takvih je bilo oduvijek na svim stranama, i valja eliminirati ove koji su okrvavili ruke, ali ne mogu biti protiv onih koji su htjeli hrvatsku državu, protiv mladih ljudi kao što je bio moj 25-godišnji stric koji je sigurno bio ponesen idejom. Da je takvima hrvatsku državu ponudio Churchil oni bi sigurno zdušno prihvatili. Ja u poslu hoću biti politički neutralan. Nikad poslije te 71. nisam hito od politike praviti biznis. Druga stvar je domoljublje, a posao je posao...
- Ali gdje smo stali, pršut ti je odličan, vino još bolje, imaš deset tvrtki a počeo si prodavajući baterije... kad se sjetim djetinjstva koliko su nam trebale za "lampadine". I tvog pokojnog oca s onim feralom za prvu noćnu utakmicu...
JEDNA OD ROGLIĆEVIH STRASTI JE I TRADICIJA: OBNOVLJENA KUĆA S KAPELICOM GOSPE LURDSKE U ŽUPI- Slušaj, ja se sjećam toga, stari je uvijek bio opsjednut time da će nestat struje. Mi smo ti doma uvijek imali i petrolja i plina, špiritijere, primose... A volija je i poć u ribe. Ka i ja danas.
- Polako. Kad su me smijenili prešao sam u Crotia baterije i počeo se baviti drugim poslovima. Plasirao sam proizvode tvrtke Varta na tržište. Onda sam 1986. s jednim prijateljem Nijemcem otvorio poduzeće u Švicarskoj. Trgujući između Švicarkse, Bugarske i Slovenije išlo je dobro i tako sam zaradio prvi novac. A 1989. sam otvorio tvrtku Orbico u Ljubljani. Otuda je krenulo. U početku je to bilo neznatno, a onda posao raste jedan na drugi.
- Znam, samo ti ne ideš pod sviću ka on, nego komodno bit će u nekoj brodusini loviš na štapove, glisiraš i to... Ipak reci, kako se to od prodaje baterija može postati biznismen.
— Duga je to priča. Ali njen finiš je recimo ovakav. Imao sam šest milijuna maraka.
- Lako je počet odatle. Ali šta je bilo kad te izbacilo iz partije u koju te još nije ni primilo i s posla gdje si tek počeo?
- Pusti to, imao sam dakle šest milijuna i promislio sam da ću od toga živjeti odlično ako ih stavim na neku švicarsku banku. Imaš godišnje rentu dovoljnu za pristojno živit.
- I naravno, kakav si, ti si odustao od toga i počeo raditi, ulagati, riskirati, ali i profitirati.
- Ne možeš čovječe život provesti na godišnjem odoru živeći od rente. Uložio sam i polako vraćam. Toliko sam proširio posao da mi je to postao život a profit je onda nešto normalno, pa red je da sam sebi daš plaću.
- A kako si došao do onih šest milijuna.
- Danas sve skupa imam više od 500 uposlenih. Ali ja uvijek racionaliziran, smanjujem troškove, ništa nije za bacanje. Od neiskorištenog olova sam jednom napravio posao jer su ga htjeli baciti a zašto kad ga je dovoljno rastopiti i stvoriti od njega opet olovo za prodaju.

Hajduk se neće tako brzo oporaviti

- Kako ćeš te principe primijeniti na Gripama?
- Svakome pravome profesionalcu sport mora biti šansa za najbržu potvrdu. Jer u sportu nema maglovitih rezultata, tu se ne možeš sakriti, odmah se sve zna i valja biti pošten prema poslu. U mojoj firmi ja sam mlađeg sina stavio za direktora, a stariji je isto direktor, ali financijski, jer smo se složili da jednostavno imaju takve sposobnosti da je za tvrtku takav raspored bolji. Priznali su to i sinovi. Tako je u sportu. Nekome odgovara mjesto beka, nekome, krila i gotovo. Ideš otvoreno bez kompromisa po tome i nema greške.
— Ti si u Hajduku bio desno krilo.
— Da nisam dobio upalu bubrega, tko zna što bih napravio. Bio sam brzanac. Branili su Sirković i Poklepović. Centarhalfa je igrao Mirko Vukman, Zdravko Reić je bio desni bek, a Njonja Ninčević lijevi, ja desno krilo, a Bukle, Hlevnja, lijevo, spojke i halfovi su bili Jere Srdelić, Sine Fulgosi, Marin Kovačić, a centafora je igrao Kusanović, Mladen Kuso...
— Kako ide današnja momčad na ovim tvojim Gripama?
— Rato Tvrdić mora dobiti potpunu slobodu. Imam u njega povjerenje, bili smo nerazdvojni kao djeca, kao momci, kao sportaši. On je izrastao u zvijezdu. Tko mu može reći da on ne shvaća košarku. Plan je odličan. Mi nemamo jako gospodarstvo kao Zagreb, ne možemo kupovati, mi ćemo prodavati, ali ne sve nego samo koliko nam u početku treba dok ne vratimo dugove i ojačamo se. Stvorit ćemo momčad jer imamo rudnik talenata. A kupiti možemo u pet godina jednog ali Šolmana ili Jerkova...
— I Hajduk je bio najbolji kad je kupovao po tom principu.
— Hajduk je na primjer bio uzeo Nadovezu. Pero je strašan čovik. Pitaj ga kako smo se mi slagali.
— A politika?
— Ma šta politika, pa Pere bi se iša tuć za Hrvatsku.
— Da, ali za kakvu?
— Slušaj, ja sam strašno nezadovoljan i mi moramo puno toga promijeniti, nisam ni ja mislio da će ovo ispast ovako, ali poboljšat se mora, promijenit će se. Nadoveza? Pa ja se sjećam kad je on doša Baji...
— Ali Jurjeviću Baji?
— E, Baji, i svašta mu reka zbog Pave Jakovljeva kojega su kao predsjednika omladine poslije 71. htjeli slistit...
— A bi li ti radije došao u Hajduka nego na Gripe?
— Ne bi.
— Zašto si to tako kao iz topa ispalio?
— Zato što sam sto posto siguran da barem idućih pet godina dolje u Hajduka ne možeš ništa napravit.
— A zašto tako misliš, barem ti nisi pesimist.
— Slažem se, međutim, od Hajduka su napravili nešto drugo, to je teško popraviti, bio bi to užasno dugotrajan i naporan put. Hajduk je veći zalogaj od Gripa, to nije samo sport.
— To je točno, čim je balun, to više nije samo sport.
— E, tako je. A kad je to još i Hajduk u pitanju, onda tu stvarno nije lako. Gripe su ipak malo manji zalogaj, a ja ne mogu sve svoje poslove ostaviti i prebaciti se u sport, to mi nije ni na kraj pameti. Ne dam svoj posao, ne dam obitelj, ne dam cijelo svoje slobodno vrijeme. Nemaš ti pojma koliko mi znače moji izleti u ribolov. A Hajduk bi sve odnio sa sobom. Moj dodir sa sportom nije prvi put sada na Gripama, ja sam sponzor i hokejaškog kluba Olimpija u Ljubljani. Sport mi u Sloveniji donosi dobru reklamu, a danas je bitnost reklame gotovo presudna u poslu. Ja nikome ništa ne poklanjam nego sponzoriram jer pronalazim interes. A u Hajduku bi se zapleo... pogledaj i sam u što sve.
— Košarka dakle nije toliko ispolitizirana?
— Ne, tu se može ostvariti jedan čisto ekonomski odnos.

Tko vlada, Roglić ili Škarić?

— Ipak sumnjam da ćeš se tako hladno prošetati kroz Gripe.Obuzet šeć se i tamo onim zaraznim sportskim Splitom.
— To i nisam mislio izbjeći. Gripe su svakako simbol ovoga grada. Napravit ćemo momčad koja se najprije mora osloniti na sebe, a tek za dvije godine, nakon što se stavimo uz rame Zadru, možemo računati s jurišanjem na vrh i na Cibonu. Gripe valja vratiti ugledu trostrukog europskog prvaka.
— Jesi li ti novi vlasnik kluba?
— Bože sačuvaj. Ja ću se prema Splitu na Gripama odnositi kao prema jednoj od mojih deset firmi, ali ne želim da klub bude moja ili bilo čija firma. Ja ću klubu dati, sponzorirat ću ga, ali ne sam, treba nam mnogo sponzora, a najviše što mislim da klubu mogu dati to je princip na kojem egzistiraju moje tvrtke, organizaciju, racionalnost, profit, pošteni uravnoteženi odnos prihoda i rashoda. Ti si prije imao mnogo tih reklamnih sponzora kao i Jugoplastiku ali uvijek su tu u klub dolazili državni činovnici ili političari. Ja sam ovdje kao čovjek koji je svojim radom i novcem napravio posao u svojim tvrtkama i znam što znači zaraditi ili ne jednu kunu. Ne raspolažem tuđim novcem, niti tuđim prihodom, niti tuđim rashodom. U Hrvatskoj se gospodarstvo muči, a tržište je smanjeno već godinama sa 20 milijuna stanovnika na četiri. Mi to stalno zaboravljamo, nikako da prihvatimo novu stvarnost.
— Ako nisi vlasnik, onda što si točno? Je li Škarić tvoj vlasnik? Tko je tu gazda? Bez toga nema sareće.
— Ja sam predsjednik Izvršnog odbora kluba i predsjednik kluba. Predsjednik klupske skupštine je gradonačelnik Ivica Škarić. Po toj logici je vlasnik grad Split jer je Škarić predsjednik skupštine ne kao Škarić nego kao glavni čovjek vlasnika kluba, to jest grada Splita.
— Znači da sutra nakon izbora ili jednog dana, svejedno, umjesto Škarića Gripe mogu dobiti za vlasnika novog čovjeka...
AKO RATO NE ZNA KOŠARKU, ONDA TKO ZNA— Jest, novi će čovjek predstavljati vlasnika, ali će vlasnik uvijek ostati isti i to će biti grad. Ja sam predsjednik kluba ne zato što sam to mjesto kupio nekim novcem nego su skupštinari odlučili da mi u Izvršnom odboru vodimo klub, a mene su izabrali za predsjednika. Ima tako i tvrtki u kojima skupština dioničara, dakle nekolicine vlasnika, izabere glavnog, kao mene recimo, ali to ne znači da sam ja vlasnik, nego naprotiv, mene ta skupština može smijeniti.
— Da, ali su svi ti koji su te izabrali i koji će te smijeniti dali neki svoj novac pa i konkretno mogu raspravljati o politici toga kluba ili tvrtke. U ovom našem slučaju vlasnik kluba je grad, a vodstvo grada i gradonačelnika bira narod, pa naposlijetku ispada da se opet nismo makli iz socijalizma jer je znači narod vlasnik kluba. U tom je slučaju klub i dalje ničiji.
— Samo u krajnjoj liniji je tako da je vlasnik narod, ali ipak klubom gospodare oni koji predstavljaju grad zajedno s onima koji sponzoriraju klub čime je izbjegnuta mogućnost zloupotrebe. Zacrtanu politiku kluba sprovode, realiziraju profesionalci. Oni su izvršitelji, ali i kreatori. Glavni je direktor Igor Katunarić, sportski Rato Tvrdić, a Josip Bilić je izvršni direktor. Svatko je dobio svoj posao i to mora funkcionirati besprijekorno.
— Izgleda kao da je Bilić spušten niže nego dosad. Svi su odgovorni direktori Katunariću koji drži novo profesionalno mjesto u klubu.
— To je točno, ali ne znači da je Bilić spušten niže, on se bavi organizacijom klupskih nastupanja, Rato vodi sportsku politiku a ukupni je direktor Katunarić koji načelno može smijeniti svakog od njih, ali te funkcije nismo rasporedili zbog toga da bi netko nekoga mogao smijeniti. Na kraju, smjenjuje jedino ipak Izvršni odbor. Kao što i mene može smijeniti Skupština. Smijenio bih i ja sebe sama ako bih vidio da ne napredujemo. Moja najveća prednost jest da od toga ne živim i za mene jedna takva smjena ne bi bila nikakva katstrofa. Bavio sam se sportom i ja na sve to gledam ovako: ako nam budu davali koševe preko Josipa Bilića onda ćemo smijeniti njega, a bude li nam curilo preko mene, onda sam ja na redu za smjenu... uvijek treba promijeniti čovjeka koji slabo stoji na svom mjestu i možda mu se može naći bolje mjesto.

Ne trošim tuđi novac kao Canjuga

— Prvi tvoj konkretni potez na Gripama jesu novi kompjutori. Zar to nije nekako udaljeno od sporta.
— Slušaj, meni je to danas vrlo bitna praktična stvar za postojanje bilo čega a ujedno mi je to i najbrža ilustracija svega. Jer kad dođem u neku firmu gdje vidim pisaću mašinu, meni je odmah sve jasno. Kompjutor je ipak uvjet današnjice bez kojega se ne može početi govoriti ni o čemu. Kad sam došao na Gripe rekli su mi za mnoge stvari da ne mogu tako brzo dati odgovor ili nešto slično tome. Ja ne tvrdim da kompjutor rješava sve.
— Nego bih ja tvrdio suprotno da kompjutor sam po sebi ne rješava ništa.
— Slažem se, poslovi kluba moraju funkcionirati i bez njega, mora se u svakom trenu znati koliko si u plusu a koliko u minusu. No, točno je i to da danas kompjutor to radi brže i efikasnije. Dakle, ako ništa drugo, barem smo postigli to da potpunom kompjutorizacijom rada u klubu nitko više ne može reći da mi nije u stanju odgovoriti na neko od mojih pitanja.
— Sve skupa vodi li to ipak tvojoj sportskoj karijeri?
— To ćemo vidjeti, međutim nemoj me gledati kao da sam Canjuga. To je čovjek koji je potrošio ogroman novac svih građana Hrvatske, novac poreznih obveznika a ja bih volio vidjeti studiju o opravdanosti tog ulaganja. Ja u košarkaškom klubu Split neću trošiti ničiji novac nego ću donijeti dio svoga, ali ne zbog velikog profita u klubu. I ne očekujem da uložim pa vratim kroz klub, nego da ostvarim svoj marketinški interes. Ne bi bilo ni dobro kad ne bih imao baš nikakav interes. Ja sam za to da trošimo novac na način da o tome odlučuju svi oni koji ga donesu, a to je ta skupština, čime se objašnjava da ja tu nemam nikakvih vlasničkih aspiracija.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 1999.12.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]