Treba, stojeći pred neboderima New Yorka, Washingtona, Chicaga i San Francisca, reći u srcu: “Ja sam potomak onih koji sazidaše Damask...
” Halil Džubran”
Današnja Sirija na zlu je glasu kao zemlja iz drugog ešalona “Osovine zla” (odmah iza Irana, Iraka i Sjeverne Koreje), kao sponzor međunarodnog terorizma i država čija politička elita uporno destabilizira susjedni Libanon; ukratko, kao zemlja koja pomaže neprijateljima Zapada, ako već i sama nije neprijatelj: tako barem tvrdi američki predsjednik George Bush, čija administracija službeni Damask tretira gotovo kao “terorističko gnijezdo”.
S druge strane, kao najstariji kontinuirano nastanjeni grad na svijetu (smatra se da su zidine Damaska stare 3500 godina, makar su u iskopinama u dvorištu džamije Omayad u središtu Old Cityja pronađeni predmeti čak iz trećeg tisućljeća p.n.e.), sirijska metropola čuva neke od ključeva zapadne civilizacije, što se precizno vidi u Nacionalnom muzeju: tamo, pored svih silnih i golemih grčkih, rimskih, bizantinskih, otomanskih i arapskih eksponata, bivate upozoreni da najvažniji izložak muzeja nije veći od polovine ljudskog palca.
“Ova mala glinena pločica je najznačajniji izložak u muzeju i najvažniji nalaz iz vremena Ugarita, jer je to prvi spomen 30-slovnog ugaritskog alfabeta, koji je poslužio kao preteča i uzor kasnijim feničkim, grčkim i europskim alfabetima.”
Kolaps u Old Cityju
Dakle, od ove glinene pločice - koja je nađena na obali Sirije, a datira iz kasnog brončanog doba, oko 1400 godina prije Krista - razvila se pismenost Zapada. I ne samo to: usred Nacionalnog muzeja smještena je ugodna prostorija za pušače, i baš tu prisluškujem neku englesku turistkinju kako nekome s druge strane mobitela prenosi dojmove iz Sirije:
- Ovdje je tako mirno, ljudi su predivni i opušteni, izi going, znaš, hrana je super, možeš pušiti svuda, evo ja sada pušim u muzeju, nevjerojatno, imaju i pepeljare...
Kako reče engleska gospođa, ljudi u Siriji su izrazito nakloni turistima, u što smo se i sami uvjerili kad smo u jednom restoranu na kraju Old Cityja pitali gdje je klub “Mar-mar”: kad je vlasnik uvidio da ne razumijemo arapski, jednostavno je naložio jednome iz osoblja da nas odveze u klub svojim automobilom. Naravno, ubrzo se ustanovilo da jadni čovjek pojma nema gdje je taj naš klub, te je bio primoran stalno se zaustavljati i pitati prolaznike, a kako je Old City satkan od vrlo uskih ulica, gdje se dva vozila ne mogu mimoići (kao u splitskom Varošu), jasno je da smo vrlo brzo proizveli potpuni kolaps prometa u gradskoj jezgri.
I tu nas je dočekalo ugodno iznenađenje: arapski vozači, koji inače u vožnji trube češće nego što vozači Formule 1 mijenjaju brzine, sada ne samo što nisu trubili nego su počeli izlaziti iz vozila kako bi pomogli nesretniku koji nas je vozio. Slučajni prolaznik mogao je tako vidjeti zanimljivu scenu: hrpa arapskih muškaraca razvila je na haubi našu kartu Damaska i žučljivo gestikulirala gdje bi mogao biti taj vražji klub, koji smo naposljetku, uz njihovu pomoć, i našli.
Kršćanske četvrti u Damasku je lako prepoznati, ne samo po tome što su džamije zamijenjene crkvama, nego i po tome što su jedino u tim četvrtima izlozi radnji i ugostiteljskih objekata ukrašeni u čast minulog Božića i predstojeće Nove godine (u Damask smo sletjeli 27. prosinca), budući da u muslimanskom svijetu ti datumi ne znače nešto posebno. U kršćansku četvrt, dakle, nismo ušli iz vjerskih nego iz hedonističkih pobuda: htjeli smo, naprosto, jednu noć posvetiti noćnom životu Damaska, i u tomu nas nije omelo ni to što smo u klubu znakovita imena “Jet Set” malo pivo plaćali 35 kuna jer smo bili znatiželjni vidjeti kako se zabavlja sirijska “zlatna mladež”.
Sirijci pjevaju ruske pjesmice
Osim nas u klubu je bilo svega dvadesetak mladih, skupo odjevenih gostiju, isključivo u parovima, koji su neprestano naručivali koktele i - ruske pjesme. Tako je i DJ morao ustuknuti, te se njegova početna sklonost house glazbi iz ranih 90-ih uskoro prometnula u puko dodvoravanje proruskom ponašanju sirijske “zlatne mladeži”, što je politička sekcija naše družine odmah povezala sa zabrinutošću koju je “zapadna alijansa” u posljednje vrijeme više puta izrazila zbog poboljšanja odnosa Sirije i Rusije. - Ovo pari maturalna zabava za kćer nekog ruskog oligarha - komentirao je Pop.
Poslije smo analizirali taj noćni život Damaska, i zaključili da u njemu zapravo uživa samo kršćanska elita u gradu, što je odmah otvorilo i niz radnih hipoteza.
Prvo, ekonomski - da je na Bliskom istoku skupo biti kršćanin. Drugo, hedonistički - da se muslimani preko dana “napuše” od onih svojih nargila pa više nemaju snage “lumpati” i navečer. I treće, religiozno - da ta kršćansko-islamska noćno-dnevna podjela zabave zapravo proizlazi iz islamskih vjerskih pravila koja prvu molitvu Alahu nalažu već u cik zore (arapski: sabah), s prvim suncem na obzoru, što prilično sužava perspektivu za noćno lokanje.
Uglavnom, situacija je nalagala da se prisjetimo one metafizičke dileme koju islamsko-kršćanski mistik i pjesnik Halil Džubran stavlja u usta Ponciju Pilatu: “Je li moguće da nas Sirijac pobjeđuje u gluhim satima noćnim?”.
Sad dobro, Džubran je mislio na snagu Isusovih propovijedi koja u noćnim satima lomi poganske duše, a ovdje se radilo o tome da noćnim Damaskom tulumare samo kršćanske duše, dok Alahova djeca spavaju bezalkoholnim snom, kao da se vjerska pripadnost odražava i na bioritam čovjekov.
Akcijski plan: Bejrut
Konačno, 30. prosinca, oko podne, krenusmo za Libanon: akcijski plan je da za dva-tri sata budemo u Bejrutu, gdje ćemo sutra dočekati Novu godinu. Za recepcijom hotela “Afamia” Faruk i Hafiz nas pozdravljaju:
- Idete u Bejrut? Čuvajte se.
Do sirijsko-libanonske granice stižemo brže od očekivanja: vozač Refat stavio svoj omiljeni CD arapskog pjevača Abdullaha Ammana, odbio Andrein čips jer da je ionako predebeo (to smo zaključili zato što je potapšao vlastiti trbuh), “nagario” na 140 kroz jednoobrazna arapska naselja sa slikama Velikog Vođe na fasadama - i za malo više od pola sata mi već usporavamo jer smo stigli na granicu, odnosno na posljednju pumpu prije granice. Refat toči: slutimo da je gorivo u Siriji jeftinije nego u Libanonu, kao što ćemo se već koji sat potom uvjeriti da je u Libanonu doista sve skuplje nego u Siriji. Kroz prozor gledamo bijele kućice pored ceste, s malim otvorima.
- Ka stvoreno za sakrit tenk - kaže Pop. (Militaristička digresija: premda Siriju prati glas regionalne vojne sile u arapskom svijetu, izraelska vojska je prije nekoliko mjeseci munjevitim zračnim napadom uništila nekoliko ciljeva u sjeveroistočnoj Siriji koji su navodno predstavljali nuklearna postrojenja, nakon čega se smatra da su sirijski nuklearni program i sirijska vojna moć za duže vremena stavljeni ad acta.)
Na granici shvaćamo kako je dobro što nismo uzeli rent-a-car i sami vozili, jer u Siriju je lakše ući nego iz nje izići. Mislim, prošli bismo mi tu granicu i sami, ali bi nam se onda događalo kao onom Englezu i Grkinji, ili onom paru iz Danske, koji su izbezumljeno pokušavali shvatiti gdje ih to sad opet šalju, i kad će, do vraga, doći taj posljednji šalter. Ovako, Refat nam je skratio sve te stranputice, vodeći nas od šaltera do šaltera i podmićujući sirijsko i libanonsko granično osoblje takvom hitrinom da to nismo uspijevali niti registrirati.
Prvi je “ubrao” Pero, nakon što je Refat na prvoj rampi uzeo naše putovnice i zatražio novčanicu od 500 sirijskih funti (ekvivalent naših 50 kuna). Kako nismo imali, pružili smo mu novčanicu od 1000 funti, ali on je odbio, gestikulirajući da je to previše, da bi konačno iz vlastita džepa izvukao novčanicu od 500 funti i stavio je ispod najdonje putovnice, prije nego što je cijeli paket predao sirijskom policajcu.
- Gleda san kako će uzet i nisam vidija, a uzea je - rekao je Pero, kad je od Refata dobio natrag šest putovnica, samo bez novčanice.
Nevidljiva korupcija
Deset metara kasnije, na sljedećoj rampi, Refat je ponovno izvadio novčanicu od 500 funti, stavio je ispod putovnica i gurnuo sve sirijskom cariniku. Ovaj put sam i ja gledao, ali ni ja nisam mogao uočiti: brzina prstiju sirijskog carinika odavala je kako je ova munjevita korupcijska primopredaja silno uvježbana rabota. Tako smo s najvećom mogućom brzinom prošli sve nužne sirijske granične šaltere, dok su, recimo, onaj danski par zadržali na granici iako su imali urednu multi-entry vizu. Ali nisu uspjeli shvatiti prastari princip izlaska iz Sirije. Na ulazu u libanonski granični prostor opet koristimo standardnu proceduru Refatove “nevidljive korupcije” od 500 funti, a onda smo konačno pripušteni u zgradu u kojoj moramo kupiti ulaznu vizu za Libanon. Nedjelja je, i libanonski službenik kaže:
- Ako ćete se vratiti do utorka u ponoć, onda je besplatno.
- Ali mi se vraćamo u srijedu ujutro - kažemo, jer tad smo planirali put iz Bejruta za Petru u Jordanu, pri čemu opet moramo proći preko Sirije.
- Onda sto dolara - kaže tip, i kroz smijeh dometne: - Ako idući put dođete, dat ćemo vam mjesec dana besplatno.
Plaćamo i taj namet, ulazimo u Refatov kombi i konačno smo u “Zemlji cedrova”, kako pjesnici od milja zovu Libanon.
- Sirija, brrr! - govori Refat, dok stavlja onaj isti CD onog istog Abdullaha Ammana, koji je očito neki njegov Mišo Kovač, i vidimo u daljini, niti dva kilometra od granice, veliki znak McDonald’sa, prizor nezamisliv u Siriji: znak da smo došli u malo drukčiju zemlju. U IDUĆEM NASTAVKU: Ti imaš svoj Libanon, ja imam svoj
Male plaće
•• Ekonomska stvarnost Sirije nije bajna. Za razliku od većine susjeda, Sirija baš i nije pretjerano bogata naftom, premda je upravo izvoz nafte glavni gospodarski adut zemlje: smatra se da će postojeća nalazišta biti iscrpljena već oko 2030. godine, zbog čega Sirija grozničavo traga za drugim ekonomskim resursima te se posljednjih godina sve više okreće turizmu. Plaće su 200-300 dolara, a čak ni liječnici ne zarađuju više od 500 dolara, zbog čega Sirija ima milijunsku dijasporu širom Arapskog poluotoka i cijeloga svijeta. Polovina od ukupno 20 milijuna Sirijaca još uvijek živi na selu.
Al Maza za pivopije
•• Premda neki podaci ukazuju da je prva serijska proizvodnja piva u povijesti, nekih 1800 godina p.n.e., organizirana upravo u Siriji (po babilonskom receptu), hrvatske štovatelje hmelja valja upozoriti da današnja Sirija nema nijednu vlastitu marku piva osim “Barade”, ali to je pivo na samoj granici pitkosti. Štoviše, u rijetkim lokalima gdje se uopće toči alkohol - a to je gotovo isključivo u kršćanskim četvrtima i kršćanskim lokalima unutar muslimanskih četvrti - od piva se može naći tek libanonska “Al Maza” i nizozemski “Amstel” koji se puni u Jordanu. I dok je u “dnevnim kafićima” pivo jeftino čak i za naše pojmove (70 sirijskih funti, odnosno osam kuna), u rijetkim noćnim klubovima, smještenim uglavnom u kršćanskim četvrtima Damaska, cijena “Al Maze” skače na 300 funti (35 kuna).
![[Povratak na naslovnu stranu]](../inc/images/sdlogo-novo.gif)
2/4
Dakle, od ove glinene pločice - koja je nađena na obali Sirije, a datira iz kasnog brončanog doba, oko 1400 godina prije Krista - razvila se pismenost Zapada. I ne samo to: usred Nacionalnog muzeja smještena je ugodna prostorija za pušače, i baš tu prisluškujem neku englesku turistkinju kako nekome s druge strane mobitela prenosi dojmove iz Sirije:
- Ovo pari maturalna zabava za kćer nekog ruskog oligarha - komentirao je Pop.
(Militaristička digresija: premda Siriju prati glas regionalne vojne sile u arapskom svijetu, izraelska vojska je prije nekoliko mjeseci munjevitim zračnim napadom uništila nekoliko ciljeva u sjeveroistočnoj Siriji koji su navodno predstavljali nuklearna postrojenja, nakon čega se smatra da su sirijski nuklearni program i sirijska vojna moć za duže vremena stavljeni ad acta.)
Na ulazu u libanonski granični prostor opet koristimo standardnu proceduru Refatove “nevidljive korupcije” od 500 funti, a onda smo konačno pripušteni u zgradu u kojoj moramo kupiti ulaznu vizu za Libanon. Nedjelja je, i libanonski službenik kaže:
