strana 1 od 8

kome žezlo PRVACI HRVATSKIH POLITIČKIH STRANAKA
NE “ODGAJAJU” SVOJE NASLJEDNIKE

POSLIJE VOĐE - POTOP

Stranački prvaci uglavnom su neupitni, nezamjenjivi i bezmalo vječni. Samo ih bolest i viša sila mogu natjerati na uzmak, jerbo je stvoren privid kako bi se odlaskom vođe urušio cijeli stranački ustroj, po principu “poslije mene potop”

piše Davorka BLAŽEVIĆ

Posljedica njegovanja kulta vođe, na kojemu su stasale generacije današnjih političara, je notorna činjenica da stranačko naslijeđe u Hrvatskoj nema “pravih” nasljednika. To je pitanje na dnevni red stavila bolest lidera hrvatske socijaldemokracije, šefa SDP-a Ivice Račana, koji je nakon 17 godina vođenja stranke morao podnijeti ostavku. Bio je to vis maior, a ne stvar izbora. Potencijalni kandidati za SDP-ova “prvostolnika” trenutačno su se zaigrali, poneseni osobnom ambicijom da baš njih dopadnu “ključevi Iblerove”, da su zaboravili kako njihov vođa još bije svoju presudnu bitku. Onu za život.

Račanova duzina

Javnost je iz dana u dan, iz sata u sat precizno informirana o svakom nominiranom, pa je ta izborna predigra postala medijski važnija i od zdravstvenog stanja njihova osnivača i reformatora. Do konvencije bi ih se mogla skupiti cijela duzina: Milanović, Picula, Antunović, Bandić, Arlović, Vujić... Tko sve ne, kandidirani su stvarno ili tek spekulativno. Nitko nije impresioniran tim šarenim spektrom taštine i ambicije smiksane u legitimnu SDP-ovu ponudu. No, manjak karizme među nominiranima možda je znak stasanja demokracije kojoj idolopoklonstvo naprosto nije imanentno.
SDP nije iznimka u deficitu respektabilnog stranačkog nasljednika, nego je to na hrvatskoj političkoj sceni -pravilo. Zar je drukčije u HDZ-u, HNS-u, HSP-u, HSLS-u, DC-u? Tek je HSS, no ne bez potresa, obavio takvu smjenu. Tko bi danas bio dostojan nastavljač Sanaderove politike u HDZ-u? Zar je taj političar, svojedobno percipiran kao predstavnik umjerene, proeuropske, moderne desnice, otvorio prostor za afirmaciju potencijalnim “nasljednicima”? Ili ih je bespoštedno trošio i žrtvovao za račun vlastite neupitnosti i nezamjenjivosti?

HSLS-ova se ponuda svela na dvije lokalne veličine promaknute u nacionalne sfere: Đurđu Adlešić i Ivana Čehoka
Narodnjaci su, pak, korak ispred ostalih jer imaju čak dva lidera

Jedan je Ivo

U sučeljavanju s Ivićem Pašalićem, autentičnim nastavljačem “tuđmanizma”, imao je zdušne navijače i u opoziciji. No, ubrzo se pokazalo da je riječ, po mentalnoj strukturi, o izrazito autoritarnom političaru. Sanader ima poprilično dodirnih točaka s Tuđmanom, od kojih je jedna od dominantnijih - taština. Takav vođa, razumljivo, ne trpi suradnike koji su mu al pari, jer javnost treba držati u vjeri kako je samo jedan Ivo Sanader, pa je ravno ludosti takav ingeniozni kapacitet proglasiti zamjenjivim. Prema tome, iako se očekivalo da će nakon restrukturiranja stranke i njezine demokratizacije Sanader afirmirati i jedan posve drukčiji stil vođenja HDZ-a, to se nije dogodilo. Osim Andrije Hebranga, koji bi mogao zadovoljiti tek ambicije rigidnih desničara, a to danas ipak nije HDZ-ova većina, “zajedničari” vođeni bivšim splitskim intendantom pravog nasljednika Sanaderu nemaju. Šeks je već potrošen, a i narušena zdravlja. Jadranka Kosor potpuno žrtvvana i proskribirana. Šuker je odradio svoje, Kalmeta ima duži rep od zvijezde repatice... Ukratko, nitko Sanaderu nije ni blizu. Što njegovu ikonu čini uzvišenijom i svetijom...
Koga ima HNS, osim Radimira Čačića i Vesne Pusić? Moglo bi se, pače, reći da su “narodnjaci” korak ispred ostalih, jer imaju čak dva lidera!

Dva narodnjačka

No, osim toga respektabilnog dvojca, stranka nema prepoznatljivih ličnosti. A i Čačićeva je karizma, ponajviše zahvaljujući njegovoj neprobavljivoj aroganciji, ozbiljno narušena.
Jednako je i s HSLS-om, čija se ponuda svela na dvije lokalne veličine promaknute u nacionalne sfere: Đurđu Adlešić i Ivana Čehoka. Oboje plivaju bespućima hrvatske politike nošeni podrškom svojih domicilnih sredina - Bjelovara i Varaždina - mimo kojih nemaju biračkog tijela.
Ili DC. Objektivno govoreći, ovu stranku na životu održava uglavnom još uvijek medijski intrigantna Vesna Škare-Ožbolt, koja je tek u opoziciji stekla prepoznatljivost.
Jedini joj je ozbiljniji suport u stranci Joško Morić, što je, dakako, nedovoljno da se prometne u relevantniju opciju.

Nominacija pretendenata na Račanovo prijestolje postala je medijski važnija od zdravstvenog stanja osnivača njihove stranke
Osim Andrije Hebranga, koji bi mogao zadovoljiti ukuse krajnje desnice, HDZ uz Sanadera nema
drugog vođe

Puk ih treba

Konačno, ima li HSP Đapića poslije Đapića? Teško. Iako, uz SDP i HDZ jedino “pravaši” imaju nešto dužu “klupu”, što bi rekao Picula, no čini se da nitko nije toliko “zagrižen” kao filmski ovjekovječeni Anto.
Zanimljivo je da lideri svih etabliranih političkih stranaka kod nas drže da je njihov doprinos demokratizaciji društva i demistifikaciji politike kao privilegija ovozemaljskih božanstava neupitan.
Istodobno, potrebu za vođom, mitskim mesijom na putu u “obećanu zemlju”, pripisat će mentalitetu naroda trajno stigmatiziranog polustoljetnim socijalističkim režimom. Ergo, puk treba vođe, pa ih i proizvodi, a vođama na ego-tripu nije ni s one strane pameti kult svoje moći i iracionalnog masovnog obožavanja demontirati dokazujući narodu kako su oni samo trenutačni glasnogovornici njihove volje.
Takav red stvari inaugurirao je liderski model u svim strankama. Stranački su prvaci uglavnom neupitni, nezamjenjivi i bezmalo vječni. Samo ih bolest i “viša sila” mogu natjerati na uzmak, jerbo je stvoren privid kako bi se odlaskom vođe urušio cijeli stranački ustroj, po principu “poslije mene potop”.
Sindrom liderstva sustavno multiplicira i stranke zbog opsesivne potrebe taštih političkih pregalaca da budu prvi makar samo i “u svom selu”, pa gledamo metastaziranje pravaša, republikanaca, cijepanje HDZ-a, HSS-a, HSLS-a...

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.