SMRT SINKRONIZACIJI, SLOBODA TITLU “REFLEKTOR”
ISTRAŽUJE
KAKVE SU ŠANSE DA TV KUĆE HRVATSKIM GLASOVIMA “OZVUČE”
FILMOVE PREMA RECEPTU NOVINIH “ISTINITIH PRIČA”
ŠVARCI (ne)će ‘šprehati’ hrvatski
Nema šanse, barem što se HTV-a tiče! A vjerujem da se ni na druge televizije to neće
proširiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je sinkronizacija skupa, znatno
skuplja od titlovanja - rezolutan je urednik filmskog programa HTV-a Tomislav Kurelec
(lijevo)
Piše
Siniša PAVIĆ
Ako se uopće
smije parafrazirati reklamu u kojoj više idealno oblikovanih ženskih stražnjica
sugerira kako dojedna ima svoj faktor, vrijedi i može se kazati i: “Svatko ima svoju noćnu
moru!” Ista je najčešće uvjetovana ružnim snovima u kojima zmije gmižu, zubi
otpadaju, a mutne vode samo nesreću nose i tek pokatkad ima veze i s Malnarom. Noćne
more i besane noći posve su legitimna stvar, a bome i posve osobna, toliko osobna da bi
nekakvo iščašeno natjecanje čija je noćna mora strašnija imalo sasvim pristojan
legitimitet. Noćna strava kolegice Ane možda i ne bi u tom natjecanju pobijedila, ali
jamačno bi bila najposebnija. Jer, dok jedne u znoju bude oceubojice, nju budi Winettou!
E da, Indijanac s njemačkoga govornog područja koji je skakutao kamenjarom dične nam
domovine! Indijanac koji govori njemački!?
- Kad taj drekne “Achtung, achtung!”, ja se smrznem! - iskrena je kolegica, koju
djetinja frustracija ne pušta ni danas.
Kakav je
tretman filma na našim TV postajama, nije uopće nemoguće da se jednog jutra probudimo,
uključimo televizor, a tamo, recimo, Brad Pitt kojem je glas posudio Zuhra!
Sindrom Winettoua
Elem, dio generacije današnjih gotovo 40-godišnjaka na loš san je natjerao Indijanac
s njemačkoga govornog područja. Današnji ovisnici o televiziji loš bi san po stare
dane mogli imati zbog horor talk show sapunice Nove TV zvane “Istinite priče”. I neće
jedino krive biti voditeljice i autorice ovoga negledljivo sladunjavog trabunjanja o uspješnim,
a ipak mrvu nesretnim ženama.
Noćne more, osip i svrab, puk će ponajprije dobiti zbog uskrsnuća sindroma Winettou,
zbog činjenice da mu se u pola panel diskusije bogatih i slavnih servira očajan igrani
filmić istočnoeuropske produkcije, pa još nakaradno sinkroniziran na materinski nam
jezik! Za one koji nisu gledali, recimo da čitav nazovi filmski uradak bojom glasa i načinom
govora opako nalikuje na porniće snimane prije milijun godina, pa još distribuirane
ispod banka. Kruto i neprirodno poput loše odglumljenih kazališnih predstava i posve
nepotrebno, taman da se čovjek prestravljen zapita nije li ovo samo kataklizmički
predznak tmurne sutrašnjice u kojoj ćemo danas sutra, poput neke slavenske braće, gledati i
slušati sve glumce redom, od Schwarzeneggera do Jessice Albe, kako govore hrvatski!
Na komercijalnim televizijama popularizira se sve i svašta, pa tako i čisti šund.
Cilj je uvijek privući najširu publiku, i to sadržajem koji ne opterećuje nimalo i ne
traži nikakav kritički angažman - veli profesorica, prevoditeljica i filmofil Silvana
Kosanović
Ustupak prosječnoj publici
Treba li nam se, dakle, tresti da će nas uskoro sinkronizacije nalik onoj u “Istinitim
pričama” vrebati sa svih TV postaja!?
- Nema šanse, barem što se HTV-a tiče! A vjerujem da se ni na druge televizije to neće
proširiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je sinkronizacija skupa, znatno
skuplja od titlovanja - rezolutan je urednik filmskog programa HTV-a Tomislav Kurelec,
koji ne dvoji kako bi sinkronizacija filmova bila jednostavno katastrofalna.
Oduzeti glumcu glas, znači oduzeti filmu bitni element njegove vrijednosti. Sve to zbog
ustupka prosječnoj publici kod koje, činjenica je, sinkroniziran film prolazi bolje.
Stoga se motiv rijetkih hrvatskih pokušaja sinkronizacije čini posve jasan i posve
komercijalne naravi. Da su se na Novoj TV, po svemu sudeći, vodili sličnim motivom, ne
sumnja ni profesorica engleskog jezika, prevoditeljica i filmofil Silvana Kosanović.
- Na komercijalnim televizijama popularizira se sve i svašta pa tako i čisti šund. Cilj
je uvijek privući najširu publiku, i to sadržajem koji ne opterećuje nimalo i ne traži
nikakav kritički angažman. Sve je to na tragu “uspjeha” bezbrojnih forenzičarskih i
sudskih serijala u kojima dva glasa sve sinkroniziraju, ne bi li se tako svemu dao dramatičniji
ton - smatra ona.
No, ne boji se da bi nam se pošast od sinkronizacije mogla dogoditi, s obzirom da je čak
i u jednoj Italiji, koja je još od doba Mussolinija sinkronizirala sve i sva, sve jača
tendencija da se u filmove ne dira ničim do titlom.
Sinkronizaciju filmova, svih osim crtića, treba zabraniti - jasan je i filmski kritičar
Jurica Pavičić
Zuhra kao Pitt
- Sinkronizaciju filmova, svih osim crtića, treba zabraniti - jasan je i filmski kritičar
Jurica Pavičić.
I nije, veli, to samo zbog toga što filmofili mrze sinkronizirane filmove držeći da ih
se time bitno mijenja. Pavičić, naime, upozorava kako sinkronizacija pojačava
asimilaciju, odnosno postupno dovodi do svojevrsne kulturne kolonizacije. Pa dok
zahvaljujući titlu i stranom jeziku gledatelj ima distancu naspram viđenog, kod
sinkroniziranih filmova puno se brže asimiliraju životni stilovi i navike koje film
prikazuje i nudi. Samo, priznaje i Pavičić, dok, primjerice, javna televizija ne smije
filmove prekidati propagandnim porukama, komercijalne zapravo mogu što hoće. A hoće li
im se dati sve redom sinkronizirati? Vrag bi ga znao. Kakav je tretman filma na našim TV
postajama, nije uopće nemoguće da se jednog jutra probudimo, uključimo televizor, a
tamo, recimo, Brad Pitt kojem je glas posudio Zuhra!
Hrvatski masakr pilanjem filmova
Očajna sinkronizacija doduše očajnih filmića samo je još jedan brokvun u ranu
filmofila koji filmove gledaju, eto, i na malim ekranima. Na RTL-u će vas tako uredno lišiti
odjavne špice držeći da nikoga ne zanima ništa više od imena glavnoga glumca ili
glumice. Na HTV-u će uistinu vrijedne filmove servirati puku tamo negdje daleko iza ponoći,
a kad je već ponoć prošla, nije greda da se “Ime ruže” odvrti na francuskome!?
Nova TV zato sinkronizira, ili titluje filmove B-kategorije davno viđene te poput RTL-a
filmove kasapi reklamnim porukama. Ukratko, filmu na malim ekranima nije lako, a izgledno
je da će mu biti i teže.
Crtići mogu proći
- Dobar film nema smisla dirati, a loš će ostati loš što god da mu radili - uvjeren
je Krešimir Mikić, glumac koji se okušao u sikroniziranju i animiranih i dječjih
igranih filmova. Iskustvo ga uči da je sinkroniziranje crtića gušt, a sinkroniziranje
igranih filmova debilno jer nakalemljen glas zvuči grozno! “Ne kanim više
sinkronizirati ništa igrano. Glumcima to ne nosi ništa dobro”, veli Mikić, koji se
dandanas nije oporavio od gledanja kultnoga De Nirova “Taksista” koji govori njemački.
Da sinkroniziranje crtića ima smisla, slaže se i Pavičić. “Crtići su sami po sebi
sinkronizirani, a kod nas se ona radi jako kreativno i kvalitetno”, smatra Pavičić.
Češkoj se “češka” za titlove
Dok Hrvati nikada nisu imali naviku sinkroniziranja igranih filmova, u nekim zemljama
to je već godinama praksa. Talijani su s tim počeli još tijekom Mussolinija, uglavnom
političkih razloga radi, nastojeći širiti jezik te u startu zatrti bilo kakvo širenje
za režim subverzivnih ideja. Neki su, poput Poljaka i Čeha, bili svjesni velike jezične
manjine i potrebe očuvanja službenog jezika pa su u ime toga znali natjerati jednog
jedinog čovjeka da sikronizira sve, Francuzi su to činili radi zaštite svoga
identiteta, ne odustaju ni Nijemci, a neki su opravdanje našli i u podatku da zbog čitanja
podnaslova zapravo ne vidimo oko 30 do 40 posto filma.