Slobodna Dalmacija

TUĐMAN bi završio u Haagu
zbog diobe Bosne

Tuđman i Milošević su nedvojbeno imali veliku želju podijeliti Bosnu, ali tada - činjenica je - nisu imali čime to provesti u djelo. Mogli su samo brbljati. Sve oružje je u tom trenutku u rukama vojnog vrha JNA koji tvrdi: Ne damo rušiti Jugoslaviju! Sve ćemo vas hapsiti!
Možda bih i bio svjedok optužbe protiv Tuđmana. Naime, dok sam u Haagu svjedočio za Blaškića, tužilac je htio saznati što više o Tuđmanu. Pitao je za moju ulogu u Tuđmanovom timu za podjelu BiH 1991.

Akademik Dušan Bilandžić napisao je intrigantno djelo za nadgradnju moderne hrvatske historiografije: knjigu memoarskih zapisa “Povijest izbliza”. Novinarski jezgrovit, literarno slikovit, ali i brutalno iskren povijesni roman u prvom licu od korica do korica svjedoči o konačnom pokapanju svih obzira kojima je Bilandžić u vrtlozima političkog i biološkog preživljavanja katkada bio sklon robovati. Put od sinjskog sjemeništarca do slavonskog partizana, od razgovora s Che Guevarom do pregovora o podjeli Bosne, akademik prepričava u jednom dahu, ali i sa sviješću o iznesenim kvalifikacijama koje mijenjaju uvriježen pogled na povijest. Naime, već samo poglavlje knjige o Tuđmanovu dijeljenju Bosne s Miloševićem - o čemu autor insajderski svjedoči jer je u tome zamalo i osobno sudjelovao - trga u komade službenu verziju političkih zbivanja iz devedesetih godina i potvrđuje tezu da bi Vrhovnik danas, da je živ, jamačno bio zatočen u Haagu.

Adžić je zaprijetio Miloševiću

Možda bi, u tom slučaju, Bilandžić bio svjedok optužbe?
- Moguće je. Ja sam u Haagu ionako već svjedočio. To je, doduše, bilo drugim povodom, vezano za Blaškića, ali je lukavi haaški tužilac već onda htio saznati i što više o Tuđmanu. Tri dana sam odgovarao na pitanja kao ekspertni svjedok o povijesti raspada Jugoslavije, kad me taj tužilac naposljetku pitao i kakva je bila moja uloga u tzv. Tuđmanovom ekspertnom timu za podjelu BiH 1991. godine. Priznao sam mu da je razgovora o podjeli BiH bilo, da je dogovoreno da se pokuša postići sporazum o podjeli, ali i da - po mojemu mišljenju - sporazum sa Srbima o toj temi naposljetku nije postignut.
To što podjela BiH nije uspjela nije i dokaz da sporazuma Tuđman-Milošević nije bilo?
- Ima jedan ključni argument koji ide na ruku i Tuđmanu i Miloševiću u tim optužbama. Ne sumnjam u to da su oni obojica imali namjeru podijeliti Bosnu, ali je tada, a govorimo o vremenu neposredno prije početka rata, nisu mogli podijeliti. Zašto? Kad su Hitler i Staljin podijelili Poljsku, onda je na nove granice Staljin poslao Crvenu armiju, a Hitler svoj Wehrmacht. Tuđman, međutim, u trenutku pregovora o kojima svjedočim još nema ni jednoga jedinog vojnika da ga postavi na nove granice. Možda će vam zvučati čudno, ali tada vojsku još nema ni Slobodan Milošević. Vojni vrh tadašnje JNA u jednom je trenutku bio saznao za dogovor između Tuđmana i Miloševića o podjeli BiH, nakon čega je načelnik Generalštaba Blagoje Adžić Miloševiću čak zaprijetio hapšenjem, jer razbija Jugoslaviju!
Tuđman i Milošević su, dakle, po Vama prerano otvorili pregovore o podjeli Bosne?
- Oni su nedvojbeno imali veliku želju podijeliti Bosnu, ali tada - činjenica je - nisu imali čime to provesti u djelo. Mogli su samo brbljati. Sve oružje je u tom trenutku u rukama vojnog vrha JNA koji tvrdi: Ne damo rušiti Jugoslaviju! Sve ćemo vas hapsiti!

Uz Račanov pristanak

Kako je došlo do samog Vašeg imenovanja u hrvatsku komisiju za granice? Tuđman Vas je, kako svjedočite u knjizi, silno želio unutra, a Vi ste ga naposljetku iznevjerili?
- On je imao povjerenja u mene još od pregovora s Račanom, bio sam, uostalom, prije toga i potpredsjednik Predsjedništva Hrvatske. Ispred SDP-a bili smo u kombinaciji za ulazak u taj ekspertni tim Zdravko Tomac i ja, ali Tuđman je tražio baš mene, što je Račan naposljetku i prihvatio. Navodno je Tuđmana netko upozorio da je Milošević u svoju ekipu imenovao Kostu Mihajlovića koji je uz to što je bio zadrti velikosrbin bio priznat i kao sjajan akademik i stručnjak za regionalnu privredu, pa je Tuđman odlučio također “uzvratiti” akademikom, imenujući mene. U našoj komisiji su još bili i Josip Šentija, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol.
Sa srpskom stranom održali smo ukupno tri runde razgovora: u Tikvešu, u Beogradu (vili Botić), i u zagrebačkoj Vili Weiss. Osnovni zahtjev srpske strane tijekom tih susreta bio je rušenje avnojevske Jugoslavije. Za njih je AVNOJ bio crvena marama i otvoreno su govorili kako je to djelo dvojice Hrvata: Josipa Broza Tita i Ivana Šubašića. Moja pozicija je bila potpuno suprotna: AVNOJ je Bog, osnovni kanon i jedino rješenje i Jugoslavija se treba razdruživati po šavovima koje je odredio taj i takav AVNOJ. O tome nije bio moguć nikakav sporazum sa srpskom stranom i ja sam Tuđmanu dao ostavku na članstvo u komisiji još dok je trajala zadnja runda razgovora. Kazao sam mu na rastanku da će eventualna podjela BiH biti katastrofa i da će to odvesti Bosnu u potoke krvi.

Nemoralna ponuda

Koliko je bilo moralno s Vaše strane prihvatiti sudjelovanje u takvoj komisiji, a potom se praviti lud? Nije li taj postupak tipično hrvatsko “podrivanje sistema iznutra?”
- Tuđmanu sam ja rekao još u vrijeme pregovora da u podjeli BiH neće uspjeti jer postoje tri prepreke, a za neuspjeh u podjeli dovoljna je i samo jedna. Dakle, ja nisam njega lagao - jedno radio, a drugo mislio - bio sam iskren odmah kad sam vidio o čemu se radi. Rekao sam mu u startu da će Muslimani uzeti oružje u ruke i da se neće dati. Tuđman mi je uzvratio da su to gluposti, da jedan maleni narod ne može imati šanse ako ga se stisne s dvije strane i da će oni prihvatiti ono što se dogovorimo sa Srbima. Dogodilo se upravo ono na što sam ga upozoravao: u kratkom roku Muslimani su stvorili vojsku od 200 tisuća ljudi, polunaoružanih, ali spremnih na borbu do smrti jer druge domovine do Bosne nemaju.
Koje su druge dvije prepreke koje ste mu predočili?
- Rekao sam mu: Franjo, druga ti je prepreka to što je načelni sporazum o podjeli jedno, a crtanje granica na terenu drugo. Kad se počneš naganjati sa Srbima detaljno oko svakog sela, planine i gorskog potoka, od sporazuma neće biti ništa jer su srpske ambicije prevelike i dogovor će pasti. I treća prepreka je međunarodna zajednica. Tu je, pak, bio u pravu Tuđman kad mi je odgovorio: oni će prihvatiti sve što se mi dogovorimo. Nije prošlo dugo, a pokvareni Englez lord Owen je u knjizi koja se zove “Odiseja na Balkanu” napisao da je odluka međunarodne zajednice o nemogućnosti nasilne promjene republičkih granica na Balkanu ukinula mogućnost rješavanja jugoslavenske krize.
Međunarodna zajednica je tijekom cijele 1993. godine mahom zastupala tezu da je podjela Bosne neminovna za rješavanje balkanske krize. Oni su tada bili odlučili zadovoljiti sve tri strane u BiH: Muslimanima dati međunarodno priznatu državu, Hrvatima Herceg Bosnu, a Srbima Republiku Srpsku. Sklepali su instant-rješenje koje tobože udovoljava svima, a u stvari su te narode još dublje gurnuli u krv. Tek tada, zapravo, u Bosni počinje pravo klanje.
Odgovornost međunarodne zajednice je poznata, no ona ne poništava Tuđmanovu odgovornost za politiku prema Bosni. Smatrate li da on, kao nesuđeni haaški optuženik, ipak zaslužuje spomenik u Zagrebu koji mu najavljuju?

Bosnu treba utopiti u EU

- Tuđman je ostvario glavni cilj; bio je na čelu pokreta kojem pripada slava da je stvorio samostalnu i suverenu Hrvatsku. To je neupitno. Što se tiče rata u BiH, Tuđman je gubitnik u tome ratu. Hrvati su zbog njegove politike prepolovljeni u Bosni i Hercegovini. Ako konac djelo krasi - a samostalna Hrvatska je početak, uspjeh i pobjeda - Bosna nije nikakav ukras ranijega Tuđmanova djela, nego greška. On, da se razumijemo, nije ključni krivac za Bosnu. Ako se rangira krivnja za stradanja u BiH,

onda je na prvome mjestu svakako Milošević, na drugome međunarodna zajednica, a tek na trećemu hrvatska politika, odnosno Tuđman.
Kako vidite Bosnu u budućnosti?
- Budućnost Bosne vidim samo u paketu tzv. zapadnog Balkana. Nju treba s vremenom naprosto “utopiti” u europske strukture jer bez toga otvorit će se opet novo žarište međunacionalnih sukoba i napetosti.

Druženje s Che Guevarom

Jedan ste od rijetkih koji se osobno imao priliku družiti i s globalnom buntovničkom ikonom, Che Guevarom. Kako je do toga došlo?
- Kubanska misija “dobre volje” na čelu s Che Guevarom 1959. godine posjetila je Jugoslaviju. Po programu, jedan dan bio je određen za priču o iskustvima našeg partizanskog ratovanja, a Generalštab je mene odredio za te razgovore. Ja tad još nemam pojma tko je Che Guevara. Dođu mi, dakle, ta petorica Kubanaca, a na čelu delegacije jedna iscijeđena figura, mršavi asket, malen rastom, vrlo skroman u nastupu, skoro svetac. Oko vrata na konopčiću nosi neku pumpicu koju često prinosi ustima jer ga guši astma. Malo mi se sažalio u prvi mah.
Pričali smo o partizanskom ratovanju pet sati, to se zvalo instruktaža, a Che je bio pažljiv slušač. Bilo mi je malo nelogično da ministru kubanske vlade i čovjeku koji je netom izišao iz revolucije i gerilske borbe ja govorim, umjesto o privredi i razvoju, o našim iskustvima iz partizana. Ali, mislim se, obavit ću to po logici vojnog zadatka...
Puno kasnije, tamo 1967. godine, čujem kako je Che Guevara ubijen u Boliviji! Tek tada mi je postalo jasno da se on i u razgovoru sa mnom spremao za nastavak borbe i gerilu.

Sjemeništarac

“Kao sedmo dijete oca Ivana i majke Anđelije, rodio sam se 20. srpnja 1924. godine u selu Maljkovu, u podnožju planine Svilaje u Sinjskoj krajini. U roku manjem od godinu dana nakon mojega rođenja, umrla su petorica moje braće u dobi od pet do 18 godina: Marijan, Mate, Stipan, Frano i Josip (...), te sam ostao jedinac u svojih roditelja ...”, rečenice su kojima Dušan Bilandžić otvara knjigu svojih memoara i određuje kontekst životnog puta svoje generacije. U strahu za život šestoga sina, maloga Dušana roditelji nose na oltar Gospe Sinjske i daju zavjet da će mali na školovanje za svećenika...
Pišete u knjizi i kako u kući u kojoj ste proveli djetinjstvo nije bilo ni jednog jedinog metalnog predmeta. Čini se da pripadate generaciji koja je u svom vijeku proživjela nekoliko industrijskih i tehnoloških revolucija?
- To je točno, i to je velika tema. Postoji milenijski raspon između današnjih i moje generacije u tehnološkom i industrijskom napretku. Ali, s druge strane, mi smo civilizacijski pali u odnosu na to vrijeme. Dozvolili smo da se povampire najprizemnije strasti u čovjeku, da zavlada najdublja pohlepa za materijalnim dobrima. Osim šupljih parola o naciji i državi, oko nas ima malo čega, sve smo upropastili.