strana 1 od 1

RAZGOVOR - PIOTR CIESLAK, UGLEDNI POLJSKI GLUMAC I REDATELJ,
UMJETNIČKI DIREKTOR VARŠAVSKOGA DRAMSKOG KAZALIŠTA

Glumci žele biti činovnici

SIGURNOST I UMJETNOST Glumci danas žele imati siguran život, zaposliti se do mirovine i biti mirni, a to nije imanentno životu umjetnika. Sigurnost je kontraindicirana umjetnosti, onaj tko želi biti doživotno zbrinut trebao bi birati činovničko zanimanje, a ne baviti se umjetnošću

Piotr Cieslak poznati je poljski glumac i redatelj međunarodne karijere, koji je od 1993. umjetnički direktor najpoznatijeg i najuglednijeg poljskog dramskog kazališta — Dramatyczny teatr u Varšavi. To kazalište poznaje i hrvatska publika s prošlogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta kad se Zagrebu predstavilo s produkcijom "Nedovršeni komad za glumca", u režiji Krystiana Lupe.

Nova vrsta cenzure

Kakav je danas odnos politike i kazališta u Poljskoj, postoje li još ostaci komunističkog sustava ili je kazalište neovisno o politici?
— Tijekom komunizma postojala je izravna cenzura, trebali ste za svaki repertoarni potez blagoslov od vlasti. Danas postoji nova vrsta cenzure, ona koja ima veze s novcem. Svake godine svom financijeru, gradu Varšavi, moramo dati plan za sezonu, a oni povremeno zatraže neki tekst kako bi ga pročitali i rekli je li "dovoljno dobar". Nevolja za kazalište je što se ta tijela koja odlučuju o umjetničkim pitanjima mijenjaju poslije svakih izbora, zajedno s gradskim vlastima. Treba nam cijela godina da ih nešto naučimo o kazalištu, pa imamo dvije relativno mirne godine da bismo zatim opet došli do izbora i novih ljudi.
Mnogi prigovaraju da je danas financiranje kazališta neizvjesnije nego u vrijeme komunizma.
— Kultura je svojedobno tretirana kao izlog komunizma, kao navodni dokaz otvorenog društva sklonog umjetnosti. Zato se za kulturu davao novac šakom i kapom, a zauzvrat se njome mahalo kao društvenom "kvalitetom". Nedostaci elementarne demokracije kompenzirali su se novcem za kulturu. Danas društvo u potjeri za novcem ne treba kulturu kao izlog, ali novac može koristiti kao sredstvo ucjene. Mi u Poljskoj već godinama tražimo da novoizabrana vlast odmah objavi koliko će novca dati pojedinim kazalištima u sljedeće četiri godine kako bismo znali planirati. Vlast to i dalje odbija jer bi im takva transparentnost onemogućila manipulaciju.

Sindikat protiv umjetnosti

Poljsko kazalište, zajedno s društvom, prolazi tranziciju; što su danas, uz već spomenute, njegovi glavni problemi?
— Po mojemu mišljenju, osnovni je problem što nema zakona koji bi se odnosio na kulturne institucije, na neprofitne organizacije, pa sve one pomalo bivaju tretirane kao tvornice. Isti radni zakon vrijedi za radnike u metalurgiji ili tvornici automobila i glumce u kazalištu, a njihovi su problemi bitno različiti. Novi postkomunistički glumački sindikat usmjeren je protiv scenske umjetnosti.
Možete li biti malo konkretniji, kako sindikat glumaca otežava umjetnički rad u kazalištu?
— Glumci danas žele imati siguran život, zaposliti se do mirovine i biti mirni, a to nije imanentno životu umjetnika. Sigurnost je kontraindicirana umjetnosti, onaj tko želi biti doživotno zbrinut trebao bi birati činovničko zanimanje, a ne baviti se umjetnošću.
I dalje nemate riješeno pitanje glumačkih ugovora na određeno vrijeme?
— Službeno, glumci se zapošljavaju na jednogodišnji ugovor, koji se produžava. Međutim, kad treći put potpišete jednogodišnji ugovor, on, po Zakonu o radu, postaje doživotan. U tom trenutku glumci naglo gube zanimanje za umjetnički rad i opuštaju se, što nikako nije dobro za jedno kazalište. Paradoksalno, komunizam je imao zakon koji se meni čini bitno boljim: ako je ansambl imao četrdesetak glumaca, ravnatelj je mogao odrediti deset koji su mu najbitniji i koji bi dobili doživotni ugovor, ostali su bili na jednogodišnjim ugovorima koji su se produžavali onoliko dugo koliko je glumac potreban teatru.

Uzaludna papirologija

Je li ulazak u EU i prva godina "u Europi" išta promijenilo u kazališnom životu Poljske?
— Ništa, sve je ostalo isto! Možda je prerano za govoriti, ali zasad je tako. Naravno, postoje mogućnosti traženja novca iz Bruxellesa za naše produkcije, ali taj novac još nitko nije dobio. Sve se još uvijek svodi na uzaludnu papirologiju — bez novca.
Poljska, posebno vaš teatar, imala je i jednu dosta nesretnu epizodu pokušaja privatizacije kazališta početkom devedesetih...
— Kazalište se na početku devedesetih izgubilo u novim uvjetima, krenulo se u komercijalizaciju, u niz gluposti, a isto se događalo i u kinematografiji. U Dramskom kazalištu nekoliko mladih ljudi napravilo je prvi poljski komercijalni mjuzikl, "Metro", s velikim ambicijama. Skupili su se sponzorski novci, produkcija je bila vrlo uspješna, a onda je nekom palo na pamet da bi se s tim dalo osvojiti i Broadway. Krenulo se s najavama kako ćemo Amerikance naučiti kako se radi mjuzikl, ali se brzo i neslavno propalo. Od cijele priče o privatizaciji kazališta ostali su samo dugovi, a "Metro" je još nekoliko godina bio dio repertoara Dramskog kazališta, ali, iskreno, spasio sam se kad sam ih potjerao iz kazališta.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.