Mali oglasnik Portal SD Trafika Marketing Otvoreno more Izdanja
[Povratak na naslovnu stranu]
utorak, 10.1.2006.
  novosti
ekonomija
sport
kultura
mozaik
crna kronika
  split
zadar
šibenik
dubrovnik
bih
  tribina
automoto
kolumne
osmrtnice
zadnja strana
  impresum
kretanje brodova
  kontakt
linkovi
arhiv
e-mail adresar



 
strana 1 od 1

RAZGOVOR IVAN TALIJANČIĆ, HRVATSKI KAZALIŠNI
I FILMSKI REDATELJ S AMERIČKOM ADRESOM

Teatar je teže financirati u
Americi nego u Hrvatskoj

KRAJ ZLATNE EPOHE Vjerovali ili ne, situacija s financiranjem scenske umjetnosti puno je teža u Americi nego u Hrvatskoj. A u velikom gradu kakav je New York ovaj je problem još veći. Puno toga se promijenilo od zlatnog razdoblja šezdesetih kad su mladi avangardni umjetnici prosperirali u jeftinim prostorima za rad i bogatom sufinanciranju inovativnog rada

Razgovarao Jasen BOKO

Ivan Talijančić, hrvatski kazališni i filmski redatelj koji živi i radi u New Yorku, nije nepoznat hrvatskoj publici, premda nikad kod nas nije režirao. Na domaćim scenama gostovale su produkcije Lulu i Quartet 2.0 njegove newyorške neovisne grupe WaxFactory, a trenutačno u Zagrebu dogovara svoj prvi hrvatski projekt. Niz prestižnih svjetskih časopisa i novina, poput Ballet-Tanza i New York Timesa objavile su pohvalne kritičke prikaze njegovih projekata, među kojima su i ambijentalne produkcije u nekonvencionalnim prostorima. Nedavno je u američko-slovenskoj produkciji režirao Očišćene Sarah Kane i ... She Said, nastao po djelu Marguerite Duras, a ovoga će ljeta režirati neobičan urbani projekt u Salzburgu. Iznimno zanimljiv kao umjetnik i osoba Talijančić je režiju magistrirao na newyorškom Columbia Universityju, a među brojnim umjetnicima s kojima je surađivao i Bob Wilson.

Glumac kao sukreator

I Vaš posljednji projekt ...She Said, nastao po tekstu Marguerite Duras, koristi multimediju i tehnički je zahtjevan. Nastavljate biti fascinirani mogućnostima multimedije u kazalištu? Kazalište glumca ogoljenog na sceni manje vas zanima?
Ivan Talijančić: Vrlo malo scenski zanimljivog dolazi ovih dana iz Amerike- Istina, oduvijek sam aktivno angažiran u tehnološkim eksperimentima, ali ipak dosad nisam režirao komad koji bi bio potpuno bez glumca. Rad s izvođačima još uvijek zauzima centralno mjesto u mojim projektima: najbolji dokaz je moja višegodišnja suradnja s glumicom Erikom Latta, suosnivačicom našeg teatra WaxFactory. U svom kazališnom radu propitujem način na koji glumac može nadići ograničenja uobičajena u konvencionalnom kazalištu pa volim angažirati tijelo izvođača od glave do pete i proširiti njegovu ulogu iz glumca u sukreatora. Vjerujem da umjetnička snaga ovakvoga rada dolazi iz integriranja tehnologije s izvedbom, iz kolizije koja se događa između nečeg umjetnog i digitalnog s tijelom od krvi i mesa.

Osvajanje prostora

Zanimljivo je da ste dosta radili i ono što poznajemo pod nazivom ambijentalni teatar. Neki danas takvu formu smatraju mrtvom i zastarjelom, očito se ne biste složili s takvim mišljenjem?
- Puno je vremena prošlo otkad je Shakespeare objavio Cijeli svijet je pozornica. Kad razmislite o tome, svako je kazalište, u manjoj ili većoj mjeri, ambijentalno. Željeli vi to ili ne, svaki prostor definira događaj koji se zbiva u njemu, pa mislim da je u interesu svakoga redatelja da to upotrijebi kao sredstvo, bez obzira znači li to da radi u skladu s prostorom ili protiv njega. To otvara goleme mogućnosti za brilijantnu teatralnost.
Nedavno sam režirao "instalaciju" temeljenu na Ibsenovoj Ženi s mora, sastavljenu od 13 "događaja", scena, koje su se istodobno događale u velikoj napuštenoj tvornici u Brooklynu. Svaki je gledatelj dobio mapu koja mu je omogućavala put kroz različite zgrade i scene redoslijedom koji sam želi, čime je dobio vrlo aktivnu ulogu u cijeloj predstavi. Nikad dosad nisam napravio produkciju koja je izazvala toliko uzbuđenje publike, bilo je jasno da današnja publika pozdravlja izazove takve vrste i voljna je sudjelovati u izvedbi koja ide dalje od tradicionalnog "sjedite i gledajte" odnosa izvođača i gledatelja.

Nadahnut Hitchcockom

Novi projekt koji spremate za festival SommerSzene u Salzburgu, zanimljiv je urbani projekt inspiriran Hitchcockom. Odakle inspiracija žanrom krimića?
- Projekt 39 okvira zapravo i nije drama nego događanje koje se zbiva tijekom 13 dana na više lokacija po gradu, s većinom publike koja i ne zna da sudjeluje u predstavi. Kinematografska ideja "suspensea", napetosti, ubačena je kao virus u svakodnevni gradski život, do točke kad čovjek više ne zna što je stvarnost, a što kazalište. Jedan broj gledatelja imat će povlasticu praćenja onoga što se događa putem tajnog internetskog portala, ali za većinu bit će to praćenje događanja bez izvjesnosti kamo sve skupa vodi.
Upotreba filmskog jezika u svakom projektu mogla bi se smatrati zaštitnim znakom grupe WaxFactory.
- Točno, to je očito i ovaj put, ali se manifestira na sasvim različit način - nikad dosad nisam napravio ništa slično. Nema pozornice ni scenografije, ni publike koja plaća ulaznicu da bi nešto vidjela. Sve je pozornica i svi su izvođači, sve je stvarno i sve je lažno - svaka razlika potpuno je izbrisana.
Što Vam se čini bitnim karakteristikama hrvatskoga kazališnog života, u kojem biste uskoro mogli i sami biti angažirani na projektu?
- WaxFactory je u posljednjih pet godina dosta često svoje predstave igrao u Hrvatskoj i sreo sam ovdje dosta svojih dragih kolega i suradnika, a upravo pregovaram o projektu sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Izazov s kojim se susreće hrvatska kazališna scena leži u činjenici da se vrlo malo promijenilo u načinu na koji je kazalište financirano. Država i gradovi favoriziraju institucije kao i dosad, a kultura moćnih tvrtki kao sponzora još nije uhvatila korijena. To znači da je neovisna scena u teškom položaju borbe za svaku kunu, što je šteta, jer se najveći dio zanimljivoga kazališnog rada i u Hrvatskoj i u inozemstvu događa upravo u tom kazališnom segmentu.

Stari model financiranja

New York je jedan od svjetskih kazališnih centara, događa li se tamo nešto zanimljivo u alternativnom teatarskom izrazu ili je komercijalno kazalište i smanjivanje subvencija pojelo kreativnost?
- Vjerovali ili ne, situacija s financiranjem scenske umjetnosti puno je teža u Americi nego u Hrvatskoj. A u velikom gradu kakav je New York ovaj je problem još veći. Puno toga se promijenilo od zlatnog razdoblja šezdesetih kad su mladi avangardni umjetnici prosperirali u jeftinim prostorima za rad i bogatom sufinanciranju inovativnog rada. Financiranje kazališta i umjetnosti uopće u Americi je u opadanju već dugo vremena, a drastično je palo nakon 11. rujna.
Na kraju ostaje činjenica da je novca malo, a konkurencije puno i nitko ne želi riskirati. To rezultira velikim problemima u umjetničkom radu i sve je manje umjetnika dovoljno snalažljivih preživjeti u ovakvoj klimi. Sve zajedno ima vrlo vidljiv utjecaj na kazališnu scenu - vrlo malo scenski zanimljivog dolazi ovih dana s te strane.

   

Cijena slobode

Radite u vrlo specifičnim produkcijskim uvjetima, bez stalne potpore i sa sufinanciranjem iz različitih međunarodnih fundacija. Kazalište u Hrvatskoj i dalje funkcionira kao golema zgrada s puno zaposlenih. Možete li usporediti te modele.
- Nijedan od ova dva oprečna modela nije idealan. Jedina je prednost moje grupe nad institucijom u činjenici da imam veću fleksibilnost u smislu što i kako želim producirati, ali za ovu vrstu slobode plaćam iznimnim obujmom posla u traženju financijskih sredstava, poslom koji nikad ne prestaje i nikad ne donosi dovoljno. Institucionalni pristup koji je na snazi u Hrvatskoj i koji se ne razlikuje drastično od onih koji postoje u mnogim zemljama koje subvencioniraju svoja kazališta, može dovesti do izvjesne redundancije: stvara se puno balasta i otežava kazalištu provociranje i istraživanje sebe i svojih mogućnosti, i institucionalno i umjetnički. Takav je model zapravo vrlo opasan.

Umjetnici bez egzistencijalne sigurnosti

Priča o Zakonu o kazalištima obilježila je prošlu godinu u Hrvatskoj. Mislite li da je doživotno zapošljavanje glumca u istom kazalištu dobro ili loše za tog glumca i kazalište?
- Mislim da to nije dobro, ali nema svatko iste prioritete kao ja. Zbog izbora koje sam u svojoj karijeri napravio imam veću slobodu, ali zato vodim nekakvu "opasnu" egzistenciju.
Možete reći da to nije pametno, ali mislim da nije moguće biti umjetnik i imati sigurnost na način na koji tu egzistencijalnu sigurnost imate kad radite u nekoj korporaciji.
Uostalom, netko kome je takva sigurnost životni prioritet vjerojatno se neće ni početi baviti umjetničkim poslom.

 
Još u rubrici:
 


 


 

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.

 

 
 
print verzijapošalji e-mailomidi na naslovnicuidi na naslovnicu 1/1