NOVA GODINA 2006.


	novosti ekonomija sport kultura mozaik crna kronika

	split zadar šibenik dubrovnik bih

	spektar kolumne osmrtnice zadnja strana

	impresum kretanje brodova

	kontakt linkovi arhiv e-mail adresar




	strana 1 od 1

MECENE IZ SJENE - MNOGI PROJEKTI HRVATSKIH KULTURNJAKA
BILI BI NEMOGUĆI BEZ POTPORE PODUZETNIKA S VIŠKOM ENTUZIJAZMA

Kad porastu, bit će Zheleznyaci

TROJICA U MRAKU Ima poduzetnika koji ne mlate ne znam kako goleme pare, a opet i iz takve zarade odvajaju lijepe svotice i ulažu silan trud isključivo u, ludi li su, tuđu umjetnost. Trojica koju ovdje predstavljamo - Marinko Biškić, Jovan Brajović i Dražen Kokanović - samo su djelić te netipične "mecenatske" populacije

Also sprach Goebbels: "Kad čujem riječ 'kultura', uhvatim se za pištolj!". Ima, srećom za kulturu, i onih koji se, kad začuju istu riječ, uhvate za - novčanik. Ne uvijek i ne pred svakim, ali ipak.
Bespovratnim ulaganjem svog novca u kulturu i umjetnost uglavnom se bave jako velike i manje-više antipatične tvrtke. Neke zato da umire savjest svojih vlasnika, neke pak samo stoga što im tako nalažu teorija i praksa odnošenja s javnošću - biti "friendly in community" znači investirati u kulturne projekte, sportske klubove, bolnice, škole i dječje vrtiće, eda bi se bilo barem malo manje antipatičan nego u isto vrijeme prošle fiskalne godine.

Kultni rocker

Marinko Biškić - splitski rodonačelnik punka i veletrgovac začinima/Joško PONOŠ Postoji, međutim, i treća vrsta susretanja umjetnosti i novca: ima, naime, poduzetnika koji ne mlate ne znam kako goleme pare, a opet i iz takve zarade odvajaju lijepe svotice i ulažu silan trud isključivo u, ludi li su, tuđu umjetnost. Ne kao kolekcionari, s investitorskim predumišljajem, nego jednostavno 'nako, jer iskreno vjeruju da neki drugi ljudi rade nešto vrijedno i trećima zanimljivo, nešto za što bi šteta bilo da ostane tavoriti u siromašnoj anonimnosti. I umjesto da svojim pošteno zarađenim novcem svake godine mijenjaju aute, kuhinje ili žene, pomažu hrvatskim kulturnjacima, nikad dovoljno sitim i napojenim. Trojica o kojoj je ovdje riječ samo su djelić te netipične "mecenatske" populacije.
Marinko Biškić, splitski proizvođač i prodavač začina, vlasnik tvrtke "Nadalina", osamdesetih je godina bio kultna figura splitske rock scene. O njegovu bendu Fon Biskich i Narodno blago i danas se raspredaju legende, pogotovo pred nama koji ih nismo (zbog mladosti ili nekog drugog razloga) imali prilike slušati uživo. Potkraj tog desetljeća Biškić se ostavlja aktivnog muziciranja i baca se u poduzetničke vode, najvećim dijelom baš radi toga da bi mogao financirati tuđe sviranje i rad dizajnerske grupe "Lvxor".

Od glazbe do književnosti

- Kroz tužne devedesete trudio sam se pomoći očuvanju urbanog identiteta Splita, ponajviše kroz izdavanje glazbenog i strip - fanzina "Lunatic", uz koji je u svakom broju išao i CD s pjesmama mladih, neafirmiranih bendova. Pomagao sam i klubu FM te Splitskom karnevalu, jedinom urbanom karnevalu u Hrvatskoj - govori danas samozatajni Biškić, čija je pomoć bila ključna u debitantskim istupima Daleke obale, Touch Frictiona i Jurice Pavičića, čije "Ovce od gipsa" bez Marinkove pomoći ne bi mogle biti objavljene u tada novopokrenutoj i odmah, naprasno, zamrloj "Biblioteci Torpedo". U svom se djelovanju počesto morao obraćati moćnijima od sebe, a iskustva su mu, veli, dvojaka. S Turističkom zajednicom Splita, na primjer, uvijek ima odlične kontakte, dok je u Gradskom poglavarstvu nailazio i na odgovore tipa (doslovno!): "ma jebe se mene šta vi radite".

Srečanje na meji

Jovan Brajević - galerist i agilni uvoznik kulture u Stari Grad/Sandra ŠIMUNOVIĆ Za razliku od Splićanina Biškića koji je prvo svirao da bi potom sponzorirao, Zagrepčanin Jovan Brajović u "mecenatstvo" je uletio silom obiteljskih prilika: punac mu je Tahir Mujičić, pisac, a žena Mejra, akademska slikarica. Prije šest godina sa suprugom je u Starom Gradu na Hvaru otvorio galeriju "Moria", godinu kasnije pokrenuo Faropis, međunarodni festival književnosti i pisaca, da bi zatim otvorio galeriju "02" u Vrboskoj, pa proširio Faropis i na to hvarsko mjestašce. Nije mu bilo dosta, pa je lani pokrenuo i hrvatsko-slovenske pjesničke susrete "Srečanje na meji". Taj takorekuć diplomirani pravnik za život zarađuje nekolicinom (komercijalnih) galerija u Hrvatskoj, Vojvodini i Sloveniji, ali sam se u kreativnost ne pača. Tvrdi da uopće ne slika, a glede pisanja kaže:
- Okušao sam se jedino u pisanju molbi za sponzorstva i donacije "Faropisu" i "Moriji". Ako je suditi po rezultatima, ne posjedujem nikakav spisateljski talent...

Otočki saveznici

Zrnca talenta ipak jamačno postoje, jer i sam će Brajović kao jake pomagače naglasiti otočke gradonačelnike Haladića, Milatića i Bebića, županijskog vijećnika Tomislava Alaupovića, predsjednika uprave Sunčanog Hvara Dragana Lazukića, saborskog zastupnika Tonča Tadića, direktora Croatia osiguranja Hrvoja Vojkovića, pa čak i Ministarstvo kulture, koje uvijek pomogne koliko uzmogne... Bogme, napisao se čovjek, a i nije baš da nema talenta...
- Čini mi neizmjerno zadovoljstvo pozivati umjetnike na Hvar, ugostiti ih na način dostojan njihovih talenata, jer oni tih dana otok, a ponajviše Stari Grad, učine onim što je nekad bio i što opet zaslužuje biti. Publika je presretna, a ja još sretniji, jer sam im to, uz Mejrinu pomoć, priuštio.

Zadrti torcidaš

Dražena Kokanovića jedan je suvremeni britanski pisac u tamošnjim novinama nedavno definirao kao zagrebačku inačicu Bogartova kafedžije Ricka iz "Casablance". Osobno bih, za potpuniji portret, mogao dodati po prstohvat DNK-a od još nekoliko dojmljivih filmskih likova, ali za to nemamo ni vremena ni mjesta. Dovoljno je reći da je taj Slavonac i zadrti torcidaš, bivši pravnik u bivšem Unikonzumu, potom vježbenik u odvjetničkom uredu Zvonimira Hodaka te voditelj poliklinike "Ghetaldus oftalmologija", posljednjih 16 godina s Nikolom Devčićem Mišom urednik programa u zagrebačkom kultnom klubu Gjuro II. Kroz taj su program i kroz taj klub za to vrijeme mišlju, riječju, djelom i propustom prodefilirali kojekakvi likovi, od Davida Byrnea do Milorada Bibića, na stotinama izložbi, koncerata, predstava, performancea, promocija knjiga i časopisa... A sve najvećim dijelom o njegovu trošku!

Paralelni svjetovi

Dražen Kokanović - u engleskim novinama ga predstavljaju kao hrvatsku inačicu Bogarta u "Casablanci"/Ado BULJUBAŠIĆ - Nije tu riječ o ulaganju, nego o nekoj vrsti strasti, o idealizmu, o vjeri u svijet koji je moguć bez posredovanja profita i ideologije, o nužnosti podržavanja svih oblika kreativnosti, o stvaranju "kulturnih oaza" i paralelnih svjetova - pojašnjava svoju darežljivost Kokanović, koji sva svoja kreativna pregnuća sažima u tvrdnju da je ponekad u sebi pjevao u zboru Maksimirski dječaci, na Dinamovim utakmicama...
Sljedeći put kad vidite da je neka užasno velika i moćna kompanija uložila nešto u kulturu, imajte svakako na pameti da u svakom gradu, ma u svakom zakutku Hrvatske, postoje i likovi nalik ovoj trojici neodoljivih šašavaca.
Bez njih i bez njihove šašavosti hrvatska bi suvremena kultura odavno bila klinički mrtva, a mnogi hrvatski umjetnik i - doslovno.

piše Renato BARETIĆ

Nešto sasvim drukčije

Marinko Biškić, najsamozatajniji u ovom tercetu, odbio je isticati svoju ulogu u tuđim uspjesima. "Sve su to uspjesi samih autora i kreatora, ja sam samo malo pripomogao kad je trebalo i koliko sam mogao", kaže. Dodaje da, za pravo reći, već godinu dana, od koncerta Francija Blaškovića na Matejuški, nije posebno aktivan u sponzorsko-pokroviteljskom smislu, ali da se ovih dana sprema poduprijeti nešto sasvim novo i drugačije.

Missice okulistice & Woman Only

Dražen Kokanović uspješno se okušao i u izdavaštvu, pokrenuvši biblioteku "Miss Okulist", u kojoj su sjajne knjige objavili Krešimir Pintarić, Ivica Jakšić Puko, Robert Perišić i Damir Karakaš. Ipak, svojim najvećim uspjehom smatra pokretanje Zagreb Jazz Festivala, na kojemu je jesenas okupio svjetsku džezersku kremu, "unatoč silnim nevoljama i pokušajima opstruiranja na svim razinama". Za kraj ove zime, oko 8. ožujka, planira festival "Women Only", na kojemu će nastupiti ženske zvijezde jazza.
Svojim najvećim neuspjehom smatra to što nije mogao pomoći svima koji to zaslužuju.

Bolesan od kulturitisa

Jovan Brajović svoje ponašanje pravda kulturitisom, bolešću koja ga čini zadovoljnim. U "Moriji" je za ovih šest godina ugostio manje-više sva eminentna imena hrvatske likovnosti, od Kožarića do Ćurina, a na Faropis su mu dolazili gotovo svi autori vrijedni spomena u aktualnoj hrvatskoj književnosti. Za travanj priprema drugo izdanje "Srečanja na meji", u svibnju putuje u Osaku, gdje mu supruga Mejra ima samostalnu izložbu, a od lipnja se baca na novu sezonu u "Moriji" i pripremanje jubilarnog petog Faropisa, za koji planira (kako doznajemo iz drugog izvora) posebno ugodna iznenađenja.
Novac bi, kaže, uvijek ulagao u Mejru jer "ona uspijeva u svemu čega se primi, za razliku od mene", a velika neostvarena želja mu je osnivanje Radio Farosa u Starom Gradu.