strana 1 od 3

LABUD CLASSIC NAŠ REPORTER OKUŠAO SE KAO JEDRILIČAR
NA REGATI DRVENIH KRSTAŠA OD SPLITA DO MILNE I NATRAG

Jedino “Lutalica” nije zalutao

Svaki njihov drveni brod i svaki detalj na njemu ima svoju priču, nerijetko fascinantnu do nevjerice i stariju od većine novopečenih kapitalista u golemim, blještećim plastičnjačama. Oni svoje brodove ne gledaju i ne pokazuju kao novi rolex, nego kao stari vjenčani prsten...

Prošli put kad me prijatelj Dalibor Stošić zvao jedriti na njegovu Astraeosu, prije dvije godine, bio je u gadnoj nevolji. More mu je bilo ušlo u motor i trebalo se iz jedne hvarske vale čim prije vratiti u Split. Uspjeli smo, unatoč zastrašujućoj vrujskoj noćnoj buri i još jezivijoj bonaci u čijem smo središtu plutali 14 sati ispred Duilova, tako blizu, a tako daleko.
I sad me, evo, opet zove. Prijavio se sa svojim 10-metarskim ljepotanom na regatu drvenjaka “Labud Classic”, planirani članovi posade poodustajali su u zadnji tren, a i motor mu opet ne radi... I koga će zvati? Nekoga tko jedrenje ima u malom prstu, tko će i bez kapetanove zapovijedi znati u pravom trenutku učiniti pravu stvar? Ne, zvat će Baretića! Poput onih ljudi koje muči gadna zubobolja pa cijelu noć bestijalno šamaraju sami sebe, jer im tada bol na obrazima barem na sekundu odvrati pažnju od boli u ustima, tako i Dalibor poziva mene, nevolju na dvije noge: u usporedbi sa mnom, očito, njemu se svaka druga nevolja umah učini beznačajnijom od pužića na kolombi.
MALO SMO ZAPELI...
Večer uoči regate skužio je da mu je polica obveznog osiguranja plovila istekla - ma nema, evo, ni pet dana - a nekako u isto vrijeme (večer uoči regate, ponovimo) dogovorio se s meštrom da mu ujutro, pola sata prije starta, zavari nekakav spoj na lantini od mezane... Kako je tih jutarnjih sat i pol prije starta izgledalo - to neka vam ispriča netko drugi, jer ja se još tresem. Pitajte, na primjer, Čedu Perića, prvog čovjeke ove regate, koji je u Labudovoj lučici, s cijelom užom obitelji na palubi predivnoga Saracena, čekao da se nas dva bezmotornika osiguramo i zavarimo, pa da nas otegli do startne linije... No dobro, s tim u vezi - još samo dva kratka detalja. Prvi: start je zbog nas na kraju kasnio tek tričavih jedanaest minuta; i drugi: ako vam se ikada dogodi da u subotu ujutro morate pod hitno osigurati svoj brod, pođite ravno do Jadranskog osiguranja u Lori. Nemojte, poput nas, bjesomučno obilaziti cijeli grad, od jednog do drugog, trećeg, petog osiguravateljskog društva i svuda dobivati fascinantno identičan odgovor: “kolega za plovila ne radi subotom”. Nemojte se sad kostriješiti, nije ovo bila nikakva reklama za Jadransko osiguranje, to je samo korisnička pljuska svima ostalima!
A regata, ako pitate, ka regata. Red lahora, red bonace, red kurenta jačeg od Golfske struje i red svih ostalih sudionika na debelih pola milje ispred prove na kojoj regataje spomenuta nevolja na dvije noge...
BRODOVI SU ISTI KA I VERE
“Labud Classic” jedri se već sedmu godinu, uvijek u dvije etape, i uvijek na istoj ruti: Split — Milna (bračka) — Split. Regatu su 1999. utemeljili labudaši u najboljim godinama, kad su kolektivno zaključili da regate više definitivno nisu što su nekad bile, da je surova kompeticija potpuno zasjenila dobri duh utrkivanja, druženja i podbadanja uz gradele i pjesmu. To su ljudi kojima nije do šminke ili demonstracije sile, premda bi upravo oni mogli imati ponajviše razloga i za šminkanje i za, da prostite, kurčenje. Jer svaki njihov drveni brod i svaki detalj na njemu ima svoju priču, nerijetko fascinantnu do nevjerice i stariju od većine novopečenih kapitalista u golemim, blještećim plastičnjačama. Oni svoje brodove ne gledaju i ne pokazuju kao novi rolex, nego kao stari vjenčani prsten. Zato i jesu tako malobrojni - trinaest ih je bilo na ovogodišnjoj regati, čime je dostignuta dosad rekordna masovnost iz 2002...
Svih ovih godina natjecateljsku su glavninu “Labud Classica” činili sami labudaši, no svaki put pridružio bi im se ponetko iz nekog drugog kluba ili čak grada. Ovaj put najzapaženiji je među gostima bio škveranin John Wilson, čiji je Herald već prije starta podjednako plijenio i ljepotom i potencijalnom natjecateljskom nadmoći. Wilson je (otud ono “škveranin”) od 1990. do 1993. radio u splitskom brodogradilištu kao strojarski nadzornik, a na posao je, u društvu supruge, iz Škotske doplovio upravo 13-metarskim Heraldom.
MEŠTAR NENO
- Vezali smo se u “Splitovoj” lučici, a postariji gospodin koji nam je s obale asistirao zagledao se u brod kao da ga odnekud poznaje - priča Wilson. - Vrlo brzo ustanovili smo da je prethodni vlasnik našeg broda, kapetan Denhalm, još tijekom šezdesetih jedrio Jadranom i nekoliko se puta vezao u istoj toj lučici, uz pomoć istoga čovjeka...
To je, eto, za primjer, jedna od onih priča kakve nitko od “plastičara” nikad neće moći ispričati. Druga je (ima ih bezbroj, ali za ovu su regatu i ovolik prostor, prisilno, važne samo dvije) vezana uz čovjeka - Nenu Alujevića, meštra kojemu se svi skiperi Adrijanskoga mora mogu samo duboko pokloniti, a potom naćuliti uši i razrogačiti oči. Prijatelj Stošić zvao ga je da za ovu prigodu bude kormilar Astraeosa, broda čiji je cijeli atlantsko-sredozemni vijek kraći od Alujevićeva jedriličarskog staža, ali šjor Neno mu je priznao da se već obećao pridružiti Mati Vladoviću i posadi njegova Lutalice. Treba li napominjati koji je Lutalica bio u ukupnom poretku? A Astraeos?! Pa, ruku na srce, trebalo bi i to napomenuti... Stisnimo zube i priznajmo otvoreno.
Tako to ide u evoluciji, netko zna, a netko ne zna. Kad nas je neki čudni vjetar, po majci bura, a po očevoj strani levanat, natisnuo pred splitskom lukom, jedino je šjor Neno na vrijeme skužio da je stvar u kurentu, a ne u vjetru. Prošao je gospodski kroz cilj, između bove i Sustipana, a ostale ostavio da se petljamo i vraćamo do pola kanala pa tek potom tražimo kut pod kojim ćemo dogmizati do cilja...
NAPRID - NAZAD
Prizor je, inače, bio fascinantan za svakoga tko se imalo razumije u jedrenje: desetak brodova s punim jedrima, nabreklima za jurnjavu, stoji na mjestu, tu, na sto metara od ciljne ravnine, a neki se od njih i lagano miču unazad. Čisti nadrealizam. Možete mi vjerovati na riječ, jer Stošić i ja smo to sve gledali izdaleka, kvarat milje od njih, a potom svejedno ponovili istu grešku. I prošli kroz cilj samo dva sata i četiri minute nakon Lutalice, zadnji od svih, priskrbivši si tako veliku nagradu za fair play (“ne, ne, vi imate prednost, samo poslije vas, ne, mi inzistiramo...”) koju nitko drugi nije osvojio.
Sve u svemu, “Labud Classic” je po sedmi put, uz tradicionalno gostoprimstvo TZ Milne, neiscrpnu energiju bajnoga tenora Pave Bonačića (četvrti u ukupnom poretku, na svom Papillonu) i gradelarske bravure Igora Kostića, potvrdio opravdanost svoga začinjanja, dokazavši još jednom da regatavanje po strogim pravilima ne mora nužno podsjećati na nastavak politike drugim sredstvima. Bravo, gospodo!

UKUPNI POREDAK

U obje etape i prema svim kriterijima apsolutni je pobjednik regate “Lutalica” Mate Vladovića (11.20 m, prvi put registriran 1957.), a za njim slijede, prema kriteriju ukupnog jedrenog vremena: 2. “Lapsa” Aljoše Gatina, 3. “Morbin” Željana Galića, 4. “Papillon” Pave Bonačića, 5. “Anna Maria” Ive Lasića, 6. “Herald” Johna Wilsona, 7. “Seka” Nenada Dumanića, 8. “Ex Kornat” Siniše Bačića, 9. “Dalmacija” Nadice Šalov, 10. “Saracen” Čede Perića, 11. “Astraeos” Dalibora Stošića (nagrada za fair play!!!), te “Stanka” i “Marianna”, čiji kapetani, D. Ljubić i T. Lerga, nisu odoljeli sirenskom zovu pa su uključili motore dok su drugi jedrili.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.