strana 1 od 5

Moja strana svijeta

Na koljenima krivnje

Danko PLEVNIK

Katrina je pokazala neworleansku sliku SAD-a - prijezir prema neuspješnima. Te dvije trećine afroameričkih građana kažnjene su ne prirodnom katastrofom koje se obično ne tiče tko komu daje glasove nego Bushovom administracijom koja od tih presiromašnih, većinom demokratskih, birača nema nikakve političke ili propagandne koristi. Oni se percipiraju kao državni teret od kojega se ne može obogatiti privatni interes. To je cijena demokracije s korporacijskim licem. George Bush nije krio nezainteresiranost za one koji nisu imali ni desetak dolara da pobjegnu pred najavljivanim orkanom, a malo je nevjerojatno da taj račun za spašavanje izbjeglica nije mogla preuzeti tako moćna država. Iako je unesrećenima najvažnija pomoć koja stigne unutar tri dana, on za toliko vremena nije mogao prihvatiti savezne, a kamoli međunarodne dimenzije ovog urbicida. Njegova ministrica vanjskih poslova Condoleezza Rice ne vjeruje da bi se takvo ignoriranje južnjačke stvarnosti moglo povezivati s bojom kože žrtava. I ona je Afroamerikanka i njoj je uistinu dobro.
I zašto bi W (kako novinari zovu predsjednika Busha) trebao biti odgovoran za nešto što su propuštali lokalni lideri? Uostalom, on je pod pritiskom medija ipak otišao u popravni posjet, jer je tu hipokriziju tražila politička korektnost. Međutim, njegova neodgovornost nije bila plod slučaja ili redovite zatečenosti, nego je načelna, sustavna, ideološka. Njegova vlada služi onima koji obrću milijarde vlastitih dolara, a ne onima koji rasipavaju stotine državnih dolara. Clinton je godinama mukotrpno snižavao stopu siromaštva u Americi, pod Bushom je ona skočila za 17 posto. Od straha od prirode teško se preko noći obogatiti, ali se to i te kako uspijeva od straha od prijetećih ljudi i naroda, zbog čega se za preventivne znanstvenofantastične svemirske ratove tako lako izdvajaju basnoslovne svote.
Poznati američki strateški analitičar Chalmers Johnson uporan je u tezi da je terorizam Osame bin Ladena odgovor na tajne akcije CIA-e. Drastične promjene u okolišu posljedica su pak javnog djelovanja Bushove vlade koja je odbacila Clintonov potpis na ekološke obveze iz Kyota. Bushova zaluđenost svemoći terorizma odvukla ga je u sigurnosni centralizam do te mjere da je sve podveo pod Ured domovinske sigurnosti (DHS). Čak i dotad dosta učinkovitu Federalnu agenciju za upravljanje izvanrednim situacijama (FEMA), koja se znala nositi s elementarnim nepogodama. Čim je došao na vlast, na njezino je čelo postavio svojeg pouzdanika Josepha Allbaugha koji mu se odmah dodvorio rezanjem programa ove agencije. Po općem birokratskom pravilu da na vlast uvijek dolaze još gori, zamijenio ga je njegov cimer s fakulteta, prethodno potjeran s mjesta nadglednika konjskih predstava, Michael Brown.
Američki se novinari sada natječu u izrugivanju tog lančanog nepotizma koji ni u jednoj zemlji ne može donijeti prosperitet. Međutim, iako su novinari prvi pozvali na uzbunu, ni oni se nisu izvukli iz standarda kojim se omalovažava ovaj autsajderski dio afroameričke populacije. Čak se i jedan Larry King na CNN-u, posve izvan boljih novinarskih kriterija, paternalistički ponio prema jednoj mladoj Afroamerikanki. Takvo stalno medijsko pojačavanje tenzija zabrinutosti iza koje ne slijedi ništa brzo ni bitno, navela je predsjednika župe u Jeffersonu da osudi ta jalova obećanja i besplodno konferiranje: "Sit sam konferencija za novinare. Za Boga miloga, začepite i pošaljite nam nekoga."
Diljem svijeta su ovi nesretni događaji odjeknuli s velikim olakšanjem, jer eto Amerika je ipak lažna velesila, s lažnim društvom i lažnim vodstvom, a mi pucamo od ekstatične neskromnosti pretakanja verbalne solidarnosti u svoju moralnu supremaciju. Sve su se zemlje prepoznale kao kudikamo humanije od "Sjedinjenih Američkih Sramota". Državnici svih mogućih fela su procijenili da je i u ovoj Danskoj nešto trulo, pa su čak i Sjeverna Koreja, Iran, Kuba te ostali službeni neprijatelji ponudili hitnu pomoć. Amerika je na koljenima krivnje.
Ali, malo se tko potrudio da iskrenije uspostavi paralelu sa sličnim događajima u svojoj sredini. Koliko Europljani stvarno mare za Rome? Gore li pariške zgrade sa siromašnim emigrantima samo zbog dotrajalosti? Trčimo li u Hrvatskoj svi u pomoć romskim naseljima već što nakon desetak godina nemaju vode, struje i kanalizacije?

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.