strana 1 od 1

IZ NOVOGA "MEDITERANSKOG BREVIJARA" (25.)

Petrarkin imaginarni portulan

Književna je povijest sačuvala epistolu pisanu latinskim jezikom, naslovljenu "Itinerarium", koju je Francesco Petrarca uputio u proljeće 1358. godine svom prijatelju Giovanniju Mandelliju. Priznao mu je da se ne usuđuje otploviti s njim na hodočašće u Svetu zemlju jer se boji mora. Želio je unatoč svemu podržati i pratiti u duši svog druga te je opisao put kojim nikada nije išao, plovidbu Mediteranom koja se nije dogodila

piše Predrag MATVEJEVIĆ

Autori i crtači mediteranskih mapa i portulana nisu svi brodili morima niti pristajali u lukama. Neki su držali da je dovoljno čitati zapise putnika i listati pomorske karte. Književna je povijest sačuvala epistolu pisanu latinskim jezikom, naslovljenu Itinerarium, koju je Francesco Petrarca uputio u proljeće 1358. godine svome prijatelju Giovanniju Mandelliju. Priznao mu je da se ne usuđuje otploviti s njim na hodočašće u Svetu zemlju jer se boji mora. Želio je unatoč svemu podržati i pratiti u duši svoga druga (nichilominus te animo comitabor, & 7) te je opisao put kojim nikada nije išao, plovidbu Mediteranom koja se nije dogodila.
Pjesnik polazi iz Đenove, spušta se niz Tirensko more, plovi uz ligurske, toskanske, rimske i pontinske obale, jedri pokraj Elbe koju zove Ilva te Ischije koju naziva Iscla, napominjući da je nekoć nosila i ime Inarima. Dotiče obale Sicilije, ostavlja na desnoj strani Etnu. Obilazi stara mjesta kao što su Scalea i Motona, Malea ili Corona, koja se danas drukčije zovu. Potom okreće kormilo prema Peloponezu i Korintu, Cikladima i Sporadima, Jonskom i Egejskom moru da bi, napokon, dospio do istočne strane Mediterana.

Povijesna i mitska mjesta

Petrarca ne posjećuje tako samo otoke, luke ili gradove, nego i tvrđave zvane Meloria i Motrone, i pizanske kule koje su u međuvremenu srušene, i drevne svjetionike — mesinski, misenski, aleksandrijski. Približava se rijekama i njihovim ušćima, Avernu kraj Kume, Mršavoj rijeci i Ledenoj (Gelidum), tko zna kako su sve te vode bile zvane. Govori uzdržano o vjetrovima, njihovoj naravi i snazi. Uspoređuje imena koja rabe pomorci (nautae) s onima koja koristi puk (vulgus), razlikuje i jedna i druga od onih koja je sačuvala klasična predaja.
Epistola spominje povijesna i mitska mjesta: rt Miseno (Misenum), na rubu kampanijske obale, prozvan po slavnom frigijskom trubaču koji je plovio s Enejom i utopio se tu u blizini, zaljev i grad Baju, također u Campaniji, u koju su Rimljani rado navraćali zbog sumpornih toplica i provoda u njima, ne mimoilazi ni Kumu zvanu također Herofile, u kojoj je nekoć stolovala vergilijanska Sibilla, ni Gaetu što krije grob sv. Erazma te, među inim znamenitostima Mediterana, spominje Bolnicu rodskih vitezova i Samostan svete Katerine na Sinaju.
Pisac se čudi što su takva mjesta zanemarili povjesničari, a osobito pjesnici. Za ove posljednje nalazi ipak opravdanje: možda nije posrijedi samo nebriga (desidia), veli, nego činjenica da bogatstvo tih mjesta nije bilo dovoljno istraženo ni poznato (& 19). Na kraju napominje svome prijatelju da ni on ne piše povijest nego opisuje mjesta (neque enim scribo nunc historiam, sed loca describo, & 13). Riječ je, doista, o portulanu nastalu bez plovidbe, zasnovanu na knjizi, stvorenu u duši. Malo koji putnik, napose pisac, pogotovo pjesnik, nije bio u iskušenju da tako piše o obalama Mediterana koje nije oplovio — zazirući od valova, ne izlažući se vjetru, bojeći se mora.

Posebne karte

Prilikom jedne plovidbe zajedno s geolozima i geografima, talijanskim i španjolskim, vidio sam posebne karte kojima se služe, u kojima mnoge stvari, osim obrisa samoga mora, nisam prepoznavao. Čuo sam termine, neobične ali zanimljive, koje rabe označavajući mediteranske obale.
Riječ je o šest karakterističnih područja: latinski luk (Arco latino), od Gibraltara do Sicilije; jadranska udubina ili školjka (Conca adriatica) — vidljive su razlike između njezine istočne i zapadne strane; magrepsko čelo (Fronte magrebino) na sjeverozapadnoj afričkoj obali — zauzima dio Maroka, Alžir i Tunis; libijsko-egipatski pregib ili zavoj (Flesso libico-egiziano) od Tripolija do Kaira; srednjoistočno pročelje (Facciata mediorientale), obuhvaća obale Svete zemlje i Male Azije, s planinskim zaleđem; anadolsko-balkanski most (Ponte anatolico-balcanico) — proteže se od Turske, preko Grčke do Albanije, Crne Gore i Hrvatske.
Ima i drugih podjela, različitih, možda ne manje važnih. Dok plovimo zaboravljamo takve razlike, prisjećamo ih se kad pristanemo. Stanovnici uz obalu razlikuju se i po tome vide li samo vlastiti dio mora, poznaju li i onaj susjedni, osjećaju li cijeli Mediteran svojim.

Mirisi mora

Mirise mora istodobno slutimo i osjećamo. Očekujemo ih prilazeći obali, sjećamo ih se udaljujući se od nje. Razlikuju se prema godišnjim dobima, mjesecima i danima, u ranu zoru i u sumrak, po vjetru i kiši, žegi, mrazu ili omarini. Okolica ih dopunjuje svojim mirisima — borovinom i njezinim smolama, algama sasušenima na suncu, solima koje nose u sebi isparine. Jači su i izravniji na mjestima gdje valovi preplavljuju žale i razbijaju se o stijenje kad sunce izvuče iz površine sve što se izvući da.
Obala miriši po moru, more po obali. U luci more ima drukčiji miris nego na pučini — na pučini ga, osobito kad dugo plovimo, prestanemo razlikovati. Stanovnici Mediterana, napose stari domoroci, vjeruju da njihov dio mora ima različit miris od svih drugih mora.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.