strana 1 od 1

IZ NOVOGA "MEDITERANSKOG BREVIJARA" (11)

Svjetionici javne zadužbine

Podignuti na istaknutim mjestima, svjetionici se razlikuju po tome kako su okruženi morem i kopnom, koliko su izdvojeni ili osamljeni, u kakvoj su vezi s najbližim lukama te imaju li sami želju postati lukom, za koga svijetle i dokle im svjetlo dosiže. Članovi njihovih posada smjenjivali su se kao kormilari na brodovima i više su sličili na redovnike nego na mornare

piše Predrag MATVEJEVIĆ

Zdenci u primorju imaju razna imena - zovu se i studenci i kladenci i, najčešće, bunari. Nazivi im se mijenjaju idući od obale prema zaleđu ili pak od ušća rijeka prema izvorima. Bunari se razlikuju po tome koliko su duboki i kakva je voda u njima: izvorna, kišnica, bistra ili zamućena, manje ili više slankasta (boćata), svježa ili ustajala. Kameni su im rubovi često nažuljani od vitla i čekrka, lanca i užeta kojima se izvlače vedro i kabao - po takvim se žuljevima prepoznaje kako je svaki od njih služio i koliko ostario.

Bunari nalik špiljama

Bunari na prvi pogled sliče špiljama, ali onima koji ih koriste i crpu važna je voda koju čuvaju i darivaju, napose u krajevima gdje su kiše rijetke i škrte. Naselja su nastajala uz izvore i po njima dobivala imena. Zdenac žive vode spominje se u svetim knjigama. Bio je utočištem, odmorištem, mjestom blagovijesti, mučilištem također - žeđ je najteže podnositi kraj studenca.
Krstionica mu je slična po podrijetlu i svrsi - unosila je svježinu u bogomolju u vrijeme velikih vrućina i neobuzdanih zanosa. Unutrašnjost bunara čuva istinu - mudraci su to tvrdili, puk je u to vjerovao. Zdenac, obrubljen kamenim vijencem u siromašnu se kraju proglašava fontanom. Ako je tome razlog skromnost, a ne hvala, dovoljno je to barem zabilježiti. Poetika skromnoga još nije napisana na Mediteranu.
Svjetionici su javne zadužbine posebne namjene. Podignuti su na istaknutim mjestima - na uzvisinama što gledaju prema pučini, navrh strmih rtova, na rubovima molova. Odlikuju se gradnjom i položajem. Razlikuju se i po tome kako su okruženi morem i kopnom, koliko su izdvojeni ili osamljeni, u kakvoj su vezi s najbližim lukama te imaju li sami želju postati lukom. Za koga svijetle i dokle im svjetlo dosiže - i po tome se razlikuju. Zabilježeni su na pomorskim kartama raznih razmjera.
Članovi njihovih posada više su sličili na redovnike nego na mornare. Smjenjivali su se kao kormilari na brodovima. U domovima onih koji su preživjeli brodolome svjetionicima se znao posvetiti ex voto. Stanovnici s obale i otoka obećavaju više nego što mogu - opravdanje im je možda što sami vjeruju u svoja obećanja kad ih zadaju. Zahvalnost nije zajamčena na Mediteranu.

Samostanske riznice

Samostani podignuti uz more sliče svjetionicima. U Grčkoj ih zovu i meteorima, a u Velikoj Grčkoj raznim imenima. Građeni su često na osamljenim mjestima, uz rub pustinje, onkraj morske ili riječne obale, na velikim razdaljinama od Libije do Libanona, u Egiptu Gornjem i Donjem, na Golanu sa sirijske i palestinske strane. Na takvim mjestima - posjetio sam neka od njih - spajaju se pučina i pustinja, pogled u svemir i molitva Svevišnjemu.
Monaški redovi i bratovštine postoje odavno posvuda, na istoku i zapadu nisu isti. Na sjevernoj obali su kršćanski, na južnoj više islamski. U samostanskim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima, čuvaju se sveti i svjetovni predmeti: knjige starostavne, rukopisi, prijepisi i ljetopisi, ikone i ikonostasi, evanđelistari s iluminacijama svih boja, vezeni ornati (na kojima je vez vrjedniji od zlata kojim je izvezen), kaleži usporedivi s peharima, liturgijski napjevi koji se ne daju ni sa čim usporediti. Teško je osporiti slavu koju su stekli stanoviti manastiri. Ponegdje izgledaju prozračnijim i čišćim od svega što ih okružuje, premda su, uz samo more, bliži iskušenju i grijehu. Mediteran je zemaljsko more.
Na obale su silazili narodi iz zaleđa kojem je more bilo daleko ili strano. Stjecali su iskustva, preuzimali ih od onih koje su zatekli, predavali onima koji su došli za njima. Svatko je učio od nekoga ili je bio nekome učitelj. To se dugo zadržalo. Zanati, povezani s morem i brodarstvom, alati kojima su se služili majstori od zanata, slični su na svim obalama. Materijalne su kulture Mediterana bliže jedna drugoj nego duhovne.

Između dviju Gospi

Povijest pamti imena graditelja, zaboravlja brodograditelje. No, ostala su znamenja, sama po sebi povijest: od prvih monoksila, birema i trirema, barki na vesla, galija na jedra i na vesla do brodova na paru i motore s kojima počinje nova povijest. Sačuvani su u blatu čun i čamčić od akacije ili papirusa (papirus je, vjerojatno, jedna od prvih veza između plovidbe i pisma), upamćeni su načini na koje se savijao ariš levantski ili cedar libanonski, dovozio hrast iz hladnijih predjela, tesala česvina ili brijest za kolumbu, bukva ili borovina za madire i korbu, čempres za jarbole i katarke, jasen za vesla i ispolce.
Valjalo je odabrati prava stabla i najpogodnije vrijeme da se ona posijeku, između dviju Gospi - Gospe od Karmele i Vele Gospe - ili pak usrid zime, kad je u drvu najmanje smole i soka. Određivalo se koliko dugo valja močiti trupac u moru, kišati ga i po cijelu godinu te sušiti na suncu, premazivati uljem ili petrolejem, rasjeći i istesati u daske i te daske paliti da postanu savitljive da bi se mogle napeti poput luka.
Među kalafatima ili šuperačima bilo je svih struka i zvanja: meštri od krupne i sitne tesarije, šegaturi i planjari, limari, kovači koji su često dolazili iz zaleđa (iz krajeva gdje je bilo više kovine i većeg iskustva u njezinoj obradi), tkači jedara i cerada, užari, pituri, pegulari te neizbježni poduzetnici i nadzornici. Čak i na manjim škverima - kakve se donedavno moglo vidjeti u Grčkoj, na jugu Italije, po obalama Anadolije, u raznim mjestima od Antibesa ili Algecirasa sve do Cádiza na Atlantiku, od Valone do Tršćanskoga zaljeva - bilo je alata kojima se više ni imena ne zna.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.