Slobodna Dalmacija

I maloljetnici mogu biti pedofili

“Kao žrtve pedofila podrazumijevamo samo predpubertetsku djecu do 13 godina starosti, a osobe kojima se dijagnosticira pedofilija moraju biti starije od 16 godina i imati barem pet godina više od žrtve. Kada se radi o maloljetnicima, u prvom redu se vodi računa o razlici u seksualnoj zrelosti između mogućeg počinitelja i žrtve”

Razgovarao Saša JADRIJEVIĆ TOMAS

Posljednjih tjedana Hrvatsku potresa serija pedofilskih skandala, zataškavanja zlostavljanja djece, negiranja očitih kriminalnih radnji... U svoj lavini medijskih napisa malo je tko temeljito istražio uzroke, a dogodile su se i povrede ljudskih prava. Krivo se poistovjećivalo i stavljalo znak jednakosti između pedofilije i homoseksualnosti, pedofilije i “nižih slojeva društva”, a obezvrjeđivali su se iskazi djece, mlitavo se pokušalo zaštititi identitet žrtve. O svemu tome smo razgovarali s doc. dr. sc. Lanom Mužinić, specijalistom psihijatrije u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče Zagreb, koja je magistrirala i doktorirala iz područja forenzičke psihijatrije, te se problematikom pedofilije aktivno bavi već godinama.
Nastala je prilična zbrka oko pojma pedofil i same pedofilije. Tko su točno pedofili, a tko se može nazvati njihovom žrtvom?
Temeljno obilježje pedofilije je bilo koji oblik seksualne aktivnosti s predpubertetskim djetetom. Dob je djeteta u tom slučaju određena do navršene trinaeste godine starosti. Prema dijagnostičkim kriterijima, moraju postojati snažna maštanja, seksualno uzbuđenje ili ponašanje, a koje uključuje seksualnu aktivnost s djecom u periodu od najmanje šest mjeseci.
Da li se onda pedofilima može nazvati osobe koje su zlostavljale djecu nakon ili tijekom pubertetske faze, dakle one starije od 13 - 14 godina?
Ne može, jer pedofilija uključuje samo predpubertetsku djecu.

Rani seksualni odnosi

Jedan dnevni list je nedavno uz tekst o pedofiliji priložio sliku dva odrasla muškarca kako se ljube. Je li to primjereno, jer slika uz tekst jasno povezuje homoseksualce i pedofile?
Pedofilija se u medijima često nespretno povezuje sa homoseksualizmom, no to nije isto, niti može biti sinonim. Većina osoba sa pedofilnim sklonostima su heteroseksualci, mnogi su oženjeni, imaju djecu. Kao što se ne može stavljati znak jednakosti između heteroseksualaca i pedofilije tako se taj znak ne može nikako staviti ni između homoseksualca i pedofilije.
Da, to je kao da sve heteroseksualce optužimo da su pedofili jer je jedan otac heteroseksualac silovao svoju kćer ili neko drugo žensko dijete?
Mislim da većina društva i prepoznaje da homoseksualnost, tj. gay populacija nema nikakve veze s pedofilijom, a incidenti poistovjećivanja te dvije stvari mogu se dogoditi iz neznanja. Postoje statistike da je 95% pedofila heteroseksualno, tako da je bespredmetno povezivati homoseksualnost s pedofilijom.
Osoba od 14 godina života može slobodno odlučivati o svome seksualnom životu. Je li dijete od 14 ili 15 godina to sposobno napraviti, tj. slobodno odlučiti s kime želi u krevet?
Sve ovisi o spolnoj zrelosti djeteta, kulturalnim obilježjima sredine u kojoj dijete živi, razlici u dobi između seksualnih partnera, odgojnim i moralnim pogledima svake mlade osobe kao i drugim faktorima. Nacionalno istraživanje provedeno u našoj zemlji 2005. godine pokazalo je da je prosjek stupanja u seksualne odnose u Hrvatskoj sa 17 godina.
Kako komentirate činjenicu da ima, primjerice, ženskih osoba od navršenih 14 - 15 godina koje vode aktivan seksualni život sa starijim partnerom?
Teško je odrediti tu granicu za tu djevojku, no možda bi ipak osoba s npr. 16 godina mogla bolje sagledati primjerenost veze sa osobom koja je bitno starija od nje.
Zašto su pedofili, barem tako mediji predočavaju, u većini slučajeva muškarci? Ima li žena zlostavljača?
Ženski pedofili, kao zlostavljači djece, postoje iako su zastupljene u znatno manjem broju od muških. Nerijetko su bile i same zlostavljane u djetinjstvu, imaju ambivalentni stav prema muškarcima, pokazuju teškoće s uspostavljanjem zrelih partnerskih odnosa. Žrtve su im najčešće vlastita djeca, djeca povjerena na čuvanje ili odgoj.
Jedan naš poznati psihijatar je rekao da pedofili dolaze iz “nižih slojeva društva”?
Ne bih se složila s tim. Osobe s pedofilnim sklonostima dolaze iz različitih društvenih slojeva. To mogu biti osobe sa životopisom koji je opterećen problemima u obiteljskom i socijalnom funkcioniranju, s kriminalnom poviješću seksualnih delikata ili drugih kaznenih djela, pa sve do osoba koje su visoko obrazovane, koje imaju dobar status u društvu, i koje se nerijetko bave zanimanjima koje se odnose na rad sa djecom i adolescentima. Neke statistike ukazuju upravo na veliku prisutnost pedofila medu visokopozicioniranim članovima društvene zajednice.
Tko su češće žrtve pedofila, muška ili ženska djeca?
Neki pedofili imaju izraženije sklonosti prema djevojčicama, drugi prema dječacima, dok postoji i oni koje privlače podjednako oba spola, ali pedofilija sa ženskim žrtvama je češća od one sa muškim. Pedofili koje privlače ženska djeca obično biraju djecu staru od osam do deset godina, dok oni koje privlače muška djeca biraju nešto stariju djecu.

Strategija zavođenja

Maloljetnik također može biti pedofil?
Seksualnog zlostavljanja ima i među maloljetnicima, no za osobe u kasnoj adolescenciji nije određena jasna dobna granica za postavljanje dijagnoze pedofilije. Osobe kojima se dijagnosticira pedofilija moraju biti starije od 16 godina i imati barem pet godina više od žrtve. Kada se radi o maloljetnicima, u prvom redu se vodi računa o razlici u seksualnoj zrelosti između mogućeg počinitelja i žrtve.
Hoće li zlostavljana osoba i sama jednog dana postati zlostavljač? Ili je bolje reći da je zlostavljač bio nekada zlostavljan?
Ima primjera da su seksualni delinkventi u djetinjstvu bili zlostavljani - psihički, fizički ili seksualno - što ne znači da će osoba koja je bila zlostavljana jednog dana i sama postati zlostavljač.
Kako pedofil zavodi svoju žrtvu?
Neki mogu razvijati prave strategije zavođenja, metode kako se približiti djetetu, zadobiti povjerenje njega i obitelji. Također se pokušavaju približiti majci djeteta, te i nju “zavesti” i navesti je na pozitivan odnos prema sebi, tj. zlostavljaču. Postoje i slučajevi odgajanja djece iz siromašnih zemalja, kidnapiranja djece, te približavanje djeci preko interneta.
Kojim metodama se konkretno služe?
U većini slučajeva osoba je pažljiva prema djetetu, prijateljski se ponaša, igra se s njom, može nuditi novac, pokušava saznati obiteljske tajne, ponekad igraju i ulogu savjetnika. Mogu djetetu pokazivati pornografske materijale, videosnimke, govoreći da to za njih ima obrazovnu vrijednost. U isto vrijeme nastoji se spriječiti da dijete kaže što se između njih događa. Neki mogu i prijetiti djetetu kako bi spriječili otkrivanje svog zlostavljanja ranim ucjenama, primjerice da će učiniti neko zlo bliskom članu obitelji ili da će ga roditelj napustiti ako sazna što su radili. Postoje i slučajevi gdje dolazi do ispoljavanja agresije, sve do primjera seksualnog sadizma kada može doći do nanošenja tjelesnih ozljeda, pa i mogućeg ubojstva.
U znanstvenim radovima se ističe da “pravim”, okorjelim pedofilima starija djece nisu toliko zanimljiva jer se oblače odraslije, šminkaju se i sl., pa “operiraju” nad sve mlađom djecom kojoj se nisu razvila nikakva spolna obilježja?
Osobine koje privlače pedofile su nevinost djeteta, iskrenost, otvorenost, znatiželja za otkrivanjem nečega novog. Mnoge od njih privlači to što djecu mogu kontrolirati, dominirati njima, a sve iz vlastitog osjećaja inferiornosti, odnosno njihove nemogućnosti da realiziraju kvalitetan ljubavni odnos s odraslom osobom.
Je li dijete već u dobi od tri ili četiri godine treba podučiti kako zaštititi vlastito tijelo od zlostavljača?
Mislim da bi već tada na prikladan način trebalo upozoriti dijete. No, kada dođu u školsku dob neophodno je razgovarati otvoreno s njima, kako bi znali što je to privatnost vlastitog tijela, što su to zabranjeni dodiri. Osim roditelja, koji trebaju raditi na uspostavljanju što većeg povjerenja i otvorenosti, odgovarajuća informacija o rizicima trebala bi se dobiti već u predškolskim, a kasnije i u školskim ustanovama.
Porazna statistika - samo jedan od deset počinitelja završi na sudu?
Važno je reći da kod jednog počinitelja seksualnog delikta, naročito kod pedofilije, često ima puno žrtava, i da se takva djela često ponavljaju. O tome govori podatak da je 10 do 20 posto djece bilo zlostavljano do 18 godine života. Velike su tamne brojke zlostavljanja, pa tako i seksualnog. Ono je sigurno učestalije nego što su to mogle prikazati statistike provedenih procesa.

Pa još i incest...

Uz pedofiliju se jako često veže incest. Koliko to pogoršava cijelu situaciju?
Nerijetko su seksualni delikti usmjereni prema vlastitoj djeci, što je velika trauma za dijete jer zlostavljanje dolazi od bliske osobe u koju bi dijete trebalo imati povjerenje, s kojom živi, a djela se često taje i prešućuju, dok se kod djeteta razvijaju osjećaj krivnje i bespomoćnosti. U najvećem broju slučajeva nasilnici u obitelji su očevi i očusi, zatim stričevi, ujaci, starija braća, a ponekad i majke...
Kako su mediji odigrali svoju ulogu i kako su posljednji pedofilski skandali djelovali na zdravlje nacije?
Među ljudima se pojavila određena moralna panika i strah zbog takvih zbivanja u društvu, a postavilo se i niz pitanja kako pomoći najnezaštićenijoj skupini kao što su djeca, naročito ako je riječ o zlostavljanoj djeci. S druge strane postavlja se i pitanje fenomena pedofilije i svih posljedica kako za žrtvu tako i za počinitelja.
Rizik od recidiva nakon tretmana?
Rizik postoji, ali istraživanja pokazuju kako se taj rizik smanjuje u određenim slučajevima. Pojedine države različito su zakonski regulirale tretman seksualnih delinkvenata. Tako se liječenje može provoditi u zatvorima, penalnim ili forenzičkim ustanovama, a moguć je i ambulantni tretman sukladno odluci suda, kao vid uvjetne kazne. Program liječenja je vrlo složen i često dugotrajan.
Uspjeh u liječenju?
Uspjeh u liječenju je naravno veći kod onih počinitelja koji imaju pravu motivaciju za liječenje i promjene ponašanja, za razliku od onih koji se uključuju u tretman samo zbog odluke suda. Počinitelji vrlo često negiraju svoja djela, izgovaraju se time kako su njihove aktivnosti za dijete imale zapravo obrazovnu vrijednost, kako su djetetu pružili ugodu, kako je dijete samo to tražilo i provociralo, kao i time da je dijete i najmlađe dobi u stanju samo odlučiti da li želi seksualni odnos ili ne.
Zašto neki stručnjaci, ili osobe koje su radile s djecom, obezvrjeđuju iskaze djece, govoreći da su lažovi, “niža” bića i slično?
Nije u redu a priori tako govoriti o žrtvama i njihovim iskazima. Tim stručnjaka se bavi vrijednošću nečijeg iskaza, provode se brojna vještačenja koja će reći koliko iskaz svakoga djeteta vrijedi, pa upozoravam da se djecu ne smije diskreditirati. Svakako, postoje djeca koja mogu nadograđivati, pa čak i mijenjati stvarni tok događaja, ali i to se dakako može utvrditi, no to nije na medijima ili pojedincu da kaže, nego na iskusnim stručnjacima.
Žrtve u većini slučajeva poznaju zlostavljača?
Statistike pokazuju da se velik broj seksualnih delikata događa upravo u obitelji, u kući počinitelja ili same žrtve, tj. u oko 80 do čak 90 posto slučajeva žrtva poznaje počinitelja.