strana 1 od 2

51. VENECIJANSKI BIENNALE: IAKO SE U PROTEKLE DVIJE GODINE
U UMJETNOSTI NIJE ODIGRAO NIKAKAV VIDLJIVIJI POMAK, ŠPANJOLSKE SU
KUSTOSICE U RASUTU GRAĐU RECENTNIH URADAKA UVELE PREGLEDNOST

Red među radovima

Ovogodišnja Mostra nije niti zamorna, niti nepregledna, baš zato što je smanjen broj radova i omogućeno da među njima bude više “zraka”, tj. da se autori i djela ne naguravaju kao u koncepciji prethodnog izbornika Bonamija, čija je postava bila odveć disperzivna i kaotična

Tekst i snimke Vinko SRHOJ

Uspoređujući prošli venecijanski Biennale i ovogodišnji u koautorstvu dviju španjolskih selektorica, čini se kako između Francesca Bonamija i njegove “Diktature gledatelja” iz 2003. i Marije de Corral (“Iskustvo umjetnosti”) i Rose Martinez (“Uvijek malo naprijed”) ove godine ipak postoji zamjetna razlika. Iako se u protekle dvije godine u umjetnosti nije odigrao nikakav vidljiviji pomak, španjolske su kustosice u rasutu građu recentnih uradaka uvele preglednost i red. To je najveći dobitak ovogodišnje Mostre, koja nije niti zamorna, niti nepregledna, baš zato što je smanjen broj radova i omogućeno da među njima bude više “zraka”, tj. da se autori i djela ne naguravaju kao u Bonamijevoj koncepciji.

Umjetnost na lopate

Na istim sam ovim stranicama prije dvije godine zamjerio Bonamijevoj prezentaciji baš preveliku disperznost i kaotičnost postave. Pedeseti je Biennale gomilao radove (L. Topić je dosjetljivo primijetila da se od umjetnosti nije moglo vidjeti umjetničko djelo), dok ih ovogodišnji situira u pojedinačno dodijeljen prostor, ma koliko on bio velik ili malen. Na prošlom ste Biennalu mogli komotno izostaviti neka djela s izložbe, a da se u njezinoj strukturi ništa ne poremeti, upravo zato što cjelina nije bila više od pukog zbroja pojedinačno nagomilanih radova.
No, što se tiče situacije u svjetskoj umjetnosti od prije dvije godine i danas, tu kao da nema ni najmanjih promjena. Zato i za ovogodišnju smotru, kao i za onu od prije dvije godine, vrijede iste zamjedbe. Bonami je tada izjavljivao kako ga zanimaju umjetnici koji znaju komunicirati sa stvarnim svijetom. Ali ne intrigiraju ga faksimili i dokumenti stvarnosti, jer doslovnost u umjetnosti, kaže, zbunjuje promatrača, koji više ne zna što je unutra, a što vani. Zanimaju ga prije svega interpretacije, a ne identifikacije umjetnosti i stvarnosti. Bonami je tada poručio kako ne bismo trebali oboriti barijeru koja dijeli život i umjetnost, jer baš zbog te granice ljudi još uvijek dolaze u muzeje gdje mogu vidjeti drukčiju verziju realnosti, a ne stvarni život.
Corral i Martinez nisu, dakle, na 51. venecijansku izložbu donijele nikakve novine koje nismo mogli zapaziti na prošloj, ali je njihov doprinos u organizaciji građe, u vizualnoj prohodnosti, što je s obzirom na prirodu aktualnih djela — a riječ je o ambijentima, instalacijama, videoradovima — iznimno važno. Naime, kako su ta djela postavljena, toliki im je i učinak, odnosno njihovim prikladnim ili neprikladnim ambijentiranjem pomaže se ili odmaže u njihovoj recepciji.
Kada se u cjelini promotre dvije selekcije, na njih se, jednako, može primijeniti zamjedba A.B. Olive od prije dvije godine, koja govori da se umjetnost pomjerila u područje socijalne skulpture i ušla u otvoreni dijalog s publikom. Ona se, tvrdi Oliva, definitivno kreće i prema arhitekturi i sve više bavi habitatom, ne toliko teritorijalnim, koliko multikulturalnim. Ovogodišnji Biennale potvrđuje sve izrečene teze. Izložena djela, pogotovu u selekciji Rose Martinez u Arsenalu, više komuniciraju s neumjetničkim okruženjem modernog čovjeka nego s poviješću vlastita medija. Putovanje kroz strahove, drame i fikcije, kako nas upućuje Martinez, odvija se na poprištu stvarnosti, one konkretnih predmeta i situacija koje nas okružuju.
No, iako pred sobom imamo prave predmete iz stvarnosti, koji su još do jučer služili spravljanju jela, sjedenju, ležanju ili televizijskoj dokolici, njihova je nova stvarnost u umjetničkoj transpoziciji. Oni su predmeti postupka posvajanja, toliko čestog u umjetnosti prošlog i ovog stoljeća, i novog kontekstualiziranja. Zato Duchampova lopata za snijeg u željezari ne vrijedi više od bilo koje druge lopate, ali je u prostoru umjetnosti neprocjenjiv teorijski objekt koji se ne može kopirati. Jer još jedna takva lopata u galeriji bila bi trivijalna kopija jedinstvene Duchampove ideje. Kritika je stoga u pravu kada tvrdi da je većina djela moderne umjetnosti registracija aktivnosti duha, prije negoli predmet oplemenjen vještinom umjetnika.

Privatne poetike

51. venecijanski Biennale ponovno, kao i niz prethodnih, nudi ono što se popularno naziva privatne poetike. Tako je, uostalom, posljednjih više od dvadeset godina s pojavom postmodernog odustajanja od ideje projekta za budućnost i želje da se ispriča neki opće značajan i važan sadržaj. Umjetnici su se definitivno okrenuli sebi i svojim, nimalo reprezentativnim, svjetovima privatnosti. Tako će kustosica Maria de Corral naznačiti da su i nju privukle ideje koje su hrpa ostataka, fragmenata, skica i pokušaja. Pritom konstatira opće poznatu činjenicu da je u posljednje vrijeme nemoguće prepoznati nešto što bi bila dominantna umjetnička doktrina ili formalni stil. Zaključuje kako nije ni pokušala tražiti lažne univerzalne modele, kojih očito nema. Radije se okrenula onome što umjetnike danas više zanima, a to je strah od posljedica globalizacije i multikulturalizma, doživljenog kao bogatstvo ili prijetnja.
Druga kustosica Rosa Martinez na sličnom je tragu, a provodnu nit našla je u strip-junaku Cortu Malteseu, Venecijanca Huga Pratta. Corto Maltese je romantični putnik, nezavisan, otvoren mogućnostima i riziku, spreman prijeći svaku granicu u potrazi za osobnom istinom. Taj putnik sanjar, kaže Martinez, parafrazirajući Deleuzea i Prousta, uvjeren je kako uvijek treba zakoračiti u nepoznato da bi se nešto spoznalo. Zato su djela njezine selekcije puna istraživačkih sumnji svojstvenih zbunjenom suvremeniku kojemu se otvara mnogo kontradiktornih mogućnosti. On zato prebiva u prostoru “strasti i melankolije, povjerenja i rezignacije, zadovoljstva i osjećaja krivnje” (R. Martinez).
Što se tiče bijenalnih nagrada, čini se da su i one, kao i selekcija povjerena dvjema španjolskim autoricama, došle u prave ruke. Zlobnici će reći kako je zbog spolnog protežiranja na Biennalu i tako previše žena, a zbog nacionalne pripadnosti selektorica, previše španjolskih i latinoameričkih sudionika. Istina je da je mnogo i jednih i drugih, ali je jednako apsurdno prigovarati i onim Biennalima na kojima je bilo više muškaraca, kao i onim koji su zbog nacionalnosti selektora težište prebacili na umjetnike iz njegova geografskog atara. Uostalom, tu su i nacionalni paviljoni koji su strukturirani na principu ravnopravnog učešća svih koji to žele, a ove godine su nabujali do fantastične brojke od njih sedamdesetak.

Nagrade u pravim rukama

Prije svega može se reći da, za razliku od nekih prijašnjih izložbi, nagrade dolaze u prave ruke. “Zlatnog lava” za životno djelo dobila je američka umjetnica Barbara Kruger. U stilu djevojaka iz poznate feminističke grupe Guerilla Girls, koje nas na ulazu u Arsenal zaskaču feminističkim aktivizmom kombiniranim s opće političkim idejama, uočavajući kako žena u muzej može samo kao akt u djelima muškaraca, a ne i kao autorica, i Kruger godinama politizira natpisima koji podsjećaju na reklamne slogane, a zapravo su politički subverzivni i antipermisivni. Ali i puni dvosmislenosti, poput one koja se koči na fasadi Talijanskog paviljona: “Ne priznaj ništa, okrivi sve”. Po obrazloženju Marije de Corral, riječ je o umjetnici koja je cijeli stvaralački vijek posvetila borbi protiv društvenih stereotipa.
“Zlatnog lava” za najboljeg umjetnika u međunarodnom izboru dobio je njemački umjetnik Thomas Schütte. Schütteove skulpture na prvi pogled mogu ponijeti epitet klasičnih radova. No, one su daleko od svake autorske dosljednosti, eksperimenti sa stilski raznovrsnim uprizorenjima ljudskog tijela, od kubizma do primitivističkog totema. Poigravajući se anatomskim distorzijama do granice nelagode, autor nas drži u trajnoj neizvjesnosti jesu li u pitanju samo umjetničke slobode interpretiranja ljudskog obličja, ili je riječ o morbidnim mutacijama i fizičkim hendikepima.
Nagrada za najbolji nacionalni paviljon dodijeljena je Francuskinji Annette Messager. Tri instalacije u zamračenim prostorijama među najupečatljivijim su radovima Biennala. Svaka ima svoj ritam i zapravo su tri inscenacijski odjelite priče. U prvoj je glavni junak Pinocchio, koji je poveznica triju prostorija jer su one transpozicija lutkovih dvoumljenja: biti besmrtni lutak ili smrtni čovjek. No, i mimo te priče, svjetlosno-zvukovne instalacije sugestivna su priča za sebe, koja dugo drži promatrača svojim fascinantnim ritmom, poglavito srednja prostorija sa sporim, kao život, ritmom neke organske erupcije i svjetlosnih proboja ispod nje. S. Page je to objasnila kao fantastični organski vortex čije boje i komešanje evociraju nasilje rođenja i put koji vodi kroz život.

Vraćanje djevičnjaka

Nagrada za najboljeg mladog autora pripala je gvatemalskoj umjetnici Regine Jose Galindo s prikazom himenoplastike, operacije vraćanja djevičnjaka. Drugi videorad ostvaren je kao razodjenuta šetnja autorice s krvavim tragovima koje ostavlja putem do društvenih centara moći, kao poruka o ekstremnom nasilju i šutnji i nereagiranju nadležnih državnih institucija.
Od atrakcija Biennala valja spomenuti svemirsku kapsulu impozantnih razmjera u koju nas uvodi japanska umjetnica Mariko Mori i prikapča na diode koje registriraju i na zid kapsule projiciraju naše mozgovne aktivnosti u obliku raznobojnih nemirnih šara. Drugu atrakciju ponudila je videoprojekcijom na stropu jedne od venecijanskih crkava švicarska predstavnica Pipilotti Rist. Za razliku od umjetnika koji nas svojim drastičnim videozapisima žele šokirati ili potaknuti na razmišljanje, Rist nas poliježe na strunjaču i projicira slike rajske ugode. Svojevrsna narativnost sna uz psihodelične kolore i zvukove ostavlja dojam relaksiranja, brisanja svega što bi nas uznemirilo, ali i potaknulo na bilo kakvu aktivnost koja se u takvom rajskom scenariju čini apsurdnom.
Svakako su među najintrigantnijim autorima Britanci Gilbert i George. Postarija engleska gospoda zakopčana do grla, sasvim konvencionalnog izgleda, proviruju između listova ginka (u montypithonovskom scenariju) povremeno se kreveljeći ili gurajući prste u usta. Opći je dojam kako Gilbert i George glume neku vrstu komičnog ateističnog pasionala, s vlastitim groteskno sakraliziranim likovima u središtu.
Teško bi bilo i samo spomenuti sve ono što se na Biennalu i oko njega zbivalo, ali su od posebnog značenja popratne izložbe, kao ona Amadea Modiglianija, koja nam slikama, fotografijama, pismima i katalozima priča Modiglianijevu talijansku priču. Slavni je umjetnik u Veneciji boravio od 1903. do 1905., a izložba prati i povijest njegove obitelji na Sardiniji, potom njegove boravke u Veneciji, Livornu, Firenci, Parizu. Također je izložbom umjetnika i prijatelja koji su tada djelovali upotpunjen duh vremena i sredine. Važnost izložbe svakako je u nekim od zanimljivih rijetko izlaganih crteža, ali i slika i psiholoških portreta u maniri art nouveaua, nastalih prije poznatih modiglianijevskih distorzičnih aktova.
Ono što se ovog ljeta može vidjeti u kolekciji Peggy Guggenheim izložba je slika na papiru Jacksona Pollocka naslovljena “Bez granica, samo rubovi”, ali i izvrstan izbor nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma iz privatne zbirke Ulle i Heinera Pietzscha. Neka od najglasovitijih djela tih umjetničkih formacija nalaze se baš u privatnoj kolekciji bračnog para koji je očigledno imao izniman ukus u odabiru umjetničkih “kapitalaca”.
U Galeriji moderne umjetnosti u Ca’ Pesaro velike diskove, kugle, piramide, ljudske i životinjske figure izložio je ponos talijanske transavangardne scene Mimmo Paladino. Njegove skulpture-slike uskrsavaju u suvremenici arhaično i primitivno, ponekad oživljavajući primitivne ratnike i mitove o ljudsko-životinjskom srodstvu. Kod Paladina kao da se prepliće elementarna religioznost, puna entuzijazma, s početaka vjere, s demonskim svijetom u općoj pomutnji kraja u hermetičnom i apokaliptičnom. Taj razvoj Paladino predočuje na velikim geometrijskim tijelima po kojima su razasute krhotine svijeta dezintegriranog eksplozijom. Tako će se u djelu posvećenom J. Beuysu umjetnikov amblematski šešir rasuti po površini diska koji predstavlja štit ili sam svijet.

Marginalnost kao strategija

I na kraju, ali ne kao šećer, nešto o našem paviljonu. U izboru Slavena Tolja, Hrvatsku predstavljaju umjetnici Goran Trbuljak, Tomo Savić Gecan, Paško Burđelez, Alen Floričić, Zlatan Dumanić i Boris Šincek. Toljeva namjera bila je izložiti baš one naše umjetnike koje ni u domovini ne obasjavaju reflektori slave i posebne društvene pažnje. Dakle, one koji su kod kuće, iz različitih razloga, svjesno izabrali marginalnu poziciju, ili su na nju osuđeni, trebalo je “demarginalizirati” na velikoj svjetskoj izložbi. Uz veterana konceptualne margine, ili mainstreama, svejedno, Gorana Trbuljaka, ostala imena stvarno su slabo poznata, ne samo na nacionalnoj razini nego i u vlastitim sredinama u kojima žive, primjerice kao vrtlari ili kapetani.
No, je li baš problem u tome što se zanimljivim i kvalitetnim autorima, zatajno smještenim na marginu, poklanja slaba i nikakva pažnja. Vjerojatno ni sami autori i izbornik neće protestirati zbog kratkovidnosti kritike i galerija koji, eto, ne prepoznaju skrivene vrijednosti nacionalne umjetnosti. Upravo zato što se ni sami ne smatraju osobama od kulturnog značaja, a vlastiti rad ne drže važnijim od neke druge neumjetničke aktivnosti. Može se reći kako je riječ o umjetnicima života, ili onima koji mimo pravila i kanona žive svoju umjetnost, ali i tu smo na sasvim skliskom terenu. Jer, naši marginalci prije svega žive vlastitu marginu, snimaju svoje skromne dnevne rituale i događaje, koji samim time što su snimljeni ne moraju imati nikakav transcendirajući učinak. Zapravo ga i nemaju, jer su groteskna inverzija starog slogana avangarde da će jednom svi biti umjetnici, na način da se sve proglasi umjetnošću.
Uživajući u tome da beznačajnost vlastitih uradaka učine što banalnijim i skromnijim kako bi se stvar opisala kao “tihi i suzdržani govor” (R. Janković), ovi autori doista ne podcrtavaju nikakvu razliku između nas i njih, pa je sasvim nejasno zbog čega mi nismo na njihovu mjestu u Veneciji, a oni na našem u gledalištu. Opravdano se zato postavlja pitanje čemu na glamuroznoj izložbi izlagati one koji prebivaju na margini i jedino na njoj imaju svoj razlog postojanja. Jer oni jedva da su i autori za domaću uporabu, a što mogu ponuditi svijetu, odgovor je jednoznačan: ništa osim marginalnosti kao strategije u koju polažu sve nade i sposobnosti.
I na kraju tek napomena da je u Muzeju Correr postavljena hit-izložba likovne sezone u Veneciji, retrospektiva velikog portretista današnjice Luciena Freuda, o čemu više u sljedećem Forumu.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.