strana 1 od 1

HRVATI U JUŽNOJ AMERICI (URUGVAJ, PERU, ČILE) (8)

Virus koji napada mnoge

Hrvati u Santiagu i drugdje u Južnoj Americi rado govore o znamenitim članovima hrvatske zajednice, glasovitim umjetnicima, sportašima, političarima, liječnicima, profesorima, svećenicima. Okupljaju se u udrugama ali i u klubu Estado Croata, koji je prije nekoliko godina obnovljen višemilijunskim zajmom Andronika Lukšića. O povratku govori malo tko a o gospodarskoj suradnji mnogi. I bivši veleposlanici primjeri su bolesti koju zovu virusom Južne Amerike, željom za ostankom na novom kontinentu

piše Grozdana CVITAN

Intelektualci se najradije okupljaju u specifičnim udrugama, objašnjavali su mi u golemom glavnom gradu Santiagu na čijem središnjem gradskom trgu impresionira spomenik onima koji u Čile nisu stizali, koji su tamo bili oduvijek, a onda im je - dolaskom Europljana - zaprijetilo istrebljenje. I danas među Čileancima postoje oni koji rasprave o ravnopravnosti i borbu za kulturnu autonomiju smatraju izmišljenim pitanjima Aboriđina. Taj posprdan izraz čula sam kad se još nije znalo da su sudovi u Australiji zaključili da njihovo domorodačko stanovništvo ima pravo na naknadu zemlje koju su im doseljenici preoteli.

Pisac-otok

O spomeniku razgovaram s jednim od aktivista njegova postavljanja, Ramónom Díazom Eterovićem, prije nekoliko godina dobitnikom titule najčitanijeg pisca španjolskoga govornog područja. Rođen u Punta Arenasu od majke podrijetlom Bračanke i oca sa čileanskog otoka Chiloé, za sebe voli reći da je otok. On je jedan od onih koje nije moguće naći u klubovima, ali u svoja djela obvezno unose elemente vlastite biografije ili biografije svojih znanaca. Zato se danas brojni čitatelji njegovih, Skarmetinih ili djela drugih poznatih čileanskih pisaca hrvatskog podrijetla i španjolskog govornog područja, često susreću sa činjenicom postojanja i života hrvatskih iseljenika u Čileu.
Kakav-takav uvid u istinsku književnu kvalitetu tih autora predstavlja zbornik Hrvatska/Čile dvojezične biblioteke Relations, koja je u međuvremenu ugašena u DHK. Što u Hrvatskoj zasad ne postoji interes za značajnije predstavljanje djela i cijelih opusa kroz prijevode barem nekolicine tih autora samo je pitanje neznanja i poznate hrvatske ignorancije. Da je velik broj literarnih talenata među Hrvatima u Čileu ponešto govori i činjenica da hrvatska udruga pisaca (u kojoj su zajedno književnici, novinari i jezikoslovci) broji oko 400 članova.

Estado Croata

Liječnici, pravnici, profesori, inženjeri - uopće, građani s akademskim titulama okupljaju se u Udruzi profesionalaca, gospodarstvenici u Čileansko-hrvatskoj komori a sportski praktičari i teoretičari na terenima i u društvenim prostorijama kluba na Estado Croata. Prije nekoliko godina kompleks je obnovljen višemilijunskim zajmom kod Andronika Lukšića.
Hrvati u Santiagu, ali i u drugim mjestima u Južnoj Americi rado govore o znamenitim članovima hrvatske zajednice, glasovitim umjetnicima, sportašima, političarima, ali i dobrim liječnicima, profesorima, svećenicima... Danas to više nisu pravi Hrvati (u njihovoj svijesti: oni koji su rođeni u Hrvatskoj), već uglavnom ljudi, rođeni na tom kontinentu gdje su zvijezde tako nisko da vam se čini da ih možete dotaknuti, a s mjesecom možete razgovarati bez da prethodno popijete neki stimulans. Oni se danas iz svih čileanskih gradova slijevaju u Santiago, pa mi se gospođa Zaninović iz Iquiquea žalila kako je osamljena jer su njezine prijateljice (one koje još nisu umrle) zbog obiteljskih razloga odselile u Santiago. Sad se s njima mejla, ali to nije pravo druženje.

Bivši veleposlanici

O bilo kakvom povratku govori malo tko, ali o gospodarskoj suradnji mnogi. U međuvremenu su političari u te svrhe prelijetali ocean i posjetili čak i puste predjele Ognjene zemlje. Platili su iseljenici. Što je bilo sa gospodarskom suradnjom nitko mi nije znao (ili htio) reći nešto precizno. Čileanski Hrvati ili hrvatski Čileanci kao da još ne vjeruju pa čekaju.
U Santiagu danas kao iseljenici s jedva dvadesetogodišnjim i manjim iseljeničkim stažom i dvojica su bivših jugoslavenskih veleposlanika. Nikola Magdić iz Slunja nakon završetka službe zatražio je državljanstvo, a isto je učinio i posljednji jugoslavenski veleposlanik, Zvonimir Stanek iz Sarajeva. Završavajući svoj mandat, prema osobnoj odluci, u vrijeme početka rata, zgradu veleposlanstva predao je Hrvatima u Santiagu. Bilo je to prvo hrvatsko veleposlanstvo u svijetu.
Sam Stanek zaposlio se kao profesor na Pravnom fakultetu tamošnjeg sveučilišta. Bivši veleposlanici samo su noviji primjeri bolesti koju zovu virusom Južne Amerike, a manifestira se kao želja za ostankom na kontinentu svih koji ga posjete. Neki se i vrate s Južnom Amerikom trajno nastanjenom u sebi.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.