strana 1 od 2

RAZGOVOR: dr. ŽARKO PRIMORAC, NEZAVISNI EKONOMSKI ANALITIČAR
I REGIONALNI PREDSJEDNIK DELOITTE ZA ADRIATIC ZONU

HRVATSKA JE POSTALA JAKO RANJIVA
NA VANJSKE I UNUTARNJE POTRESE

Naš ekonomski sustav je iznimno napregnut i vrlo ranjiv. Ranjiv na vanjske potrese, na mogući izostanak jedne turističke sezone, na rast kamata, na rast cijena energije... Time rastu rizici za solventnost zemlje, a to neizbježno znači i bankarski kreditni rizici

Nezavisni ekonomski analitičar i regionalni predsjednik Deloitte za Adriatic zonu dr. Žarko Primorac na nedavnom je predstavljanju rezultata poslovanja banaka u 2004. upozorio na rastuće kreditne rizike u hrvatskom bankarstvu zbog rasta općih državnih rizika. Zamolili smo ga da u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju šire elaborira tu ocjenu koja je izazvala veliku pozornost u javnosti.
Gospodine Primorac, koje ste državno-ekonomske rizike imali na umu kad ste upozorili na oprez?
Mnoge stvari u Hrvatskoj ne idu dobro. U prvim mjesecima ove i tijekom cijele prošle godine usporava rast BDP-a. S pet posto, na četiri, pa lani na 3,7 posto, a onda u prvom kvartalu ove godine na 1,8 posto. Istodobno, usporavaju investicije, rastu javna potrošnja i zaduženost zemlje, proračun se teško sastavlja, MMF vrši pritisak... Sve u svemu, imamo istodobno djelovanje više uzroka koji bi mogli voditi povećanju općih državnih rizika. Uostalom, i sama činjenica da nam je agencija Fitch prije neki dan smanjila očekivanja budućeg rasta iz ocjene pozitivan u ocjenu stabilan, također je svojevrsna opomena da nam može doći u pitanje i kreditni rizik.
U tim uvjetima, kada se makroekonomska kretanja kompliciraju, a prisutni neskladi pojačavaju, rastu rizici zemlje od upadanja u situaciju nemogućnosti plaćanja svojih dugova. Rastu rizici zemlje da će se usporiti privredni rast, što bi otvorilo mnoge probleme, od nezaposlenosti i isplate mirovina, do socijale i javne potrošnje. Rastu i rizici da ćemo se morati još više zaduživati... A kad rastu opći rizici, neizbježno rastu i bankarski rizici.

Lažna sigurnost

Poznato je da banke svoje kredite dobro osiguravaju, počevši od valutne klauzule, preko hipoteka, polica osiguranja, jamaca... Zašto ste kazali da je ta zaštita ipak nedovoljna?
Formalno gledano, banke i predobro osiguravaju svoje kreditne plasmane, posebno prema stanovništvu. No, ta priča ima i naličje. Banke, recimo, osiguravaju kredite građanima takozvanom valutnom klauzulom i tako se štite od valutnih rizika. Međutim, stanovništvo nije zaštićeno. Ono taj valutni rizik koji je preuzelo ne može prevaliti ni na koga drugoga, pa bi u slučaju bilo kakvog šoka zapalo u krizu i došlo u situaciju da ne može plaćati svoje dugove. A kad stanovništvo ne plaća dugove, i banke su u krizi. Zbog toga mislim da je razumno procjenjivati kako su kreditni rizici na zajmove stanovništvu dosta visoki. Viši nego što ih banke procjenjuju.
Vrijedi li ta ocjena i za kredite poduzećima?
Naravno. Jer iako su banke dobro osigurale potraživanja prema poduzećima, u uvjetima stagnirajuće privrede i poduzeća mogu doći u situaciju da ne mogu otplaćivati kredite.
Poanta je tome da vi možete imati sva osiguranja, sve hipoteke, ali ako ne funkcionira tržište nekretnina, onda se postavlja pitanje kako ćete ta osiguranja realizirati. To su sve stvari koje podsjećaju na nepovoljni scenarij, koji ne želim zazivati nego jednostavno upozoriti i na takvu mogućnost.
Kazali ste da bi bankarski sustav trebao imati "plan B" za slučaj vanjskih šokova. Kako bi, po vašemu mišljenju, taj plan trebao izgledati?
Ne znam jesam li ga nazvao baš "plan B", ali da sam upozorio na povećanu brigu o rizicima, jesam. Što se banaka tiče, tu imamo i nekoliko specifičnosti. Naše bankarstvo je uglavnom u stranom vlasništvu, čak 91 posto. Hrvatski bankarski sustav kontrolira praktički šest inozemnih vlasnika, jer oni nadziru 80 posto bankarske aktive, kredita i štednje. Postavlja se jedno hipotetsko pitanje: Kako bi se inozemne uprave naših banaka ponašale u slučaju krize?
Bi li punom snagom podržale svoje poslovne jedinice u Hrvatskoj ako bi naš financijski sustav zaškripao i njihova banka došla u pitanje? Bi li dotokom novog kapitala pokrili eventualne deficite? Ne znam, možda bi. Ali nisam siguran. Uostalom, nema još iskustava te vrste u tranzicijskim zemljama.
I o tome treba voditi računa, to više što je bankarski sustav vrlo podložan stvaranju sistemske krize. Jer ako samo jedna banka ispadne iz lanca i postane nesposobna za plaćanje, to se međubankarskim vezama, pa i djelovanjem psiholoških faktora brzo prenese na sve banke i cijeli sistem počne škripati.
Zato hrvatske monetarne vlasti moraju razmišljati i u tome smjeru.

Zemlja potrošnje

Povećavaju li same banke svoj kreditni rizik većim plasiranjem kredita građanima nego poduzećima, jer bez razvoja poduzeća nema ni sigurnih radnih mjesta?
Kad je o tome riječ, prvo valja spomenuti nekoliko podataka. Primjerice, da je učešće stanovništva u kreditima banaka u Hrvatskoj od oko 50 posto, najveće u svim tranzicijskim zemljama u kojima je prosječno učešće tih kredita između 15 i 30 posto. Najbliža nam je Poljska s udjelom od 38 posto.
Kako tumačite te podatke?
Očito su naši građani vrlo skloni uzimanju kredita. E sad, zašto je to tako? Ima tu pomalo psihološkog naslijeđa, jer u bivšoj Jugoslaviji svi su bili prilično lake ruke kod zaduživanja. Računali su da će inflacija obezvrijediti kredit, što se i događalo. Međutim, sada je situacija posve drukčija — nema inflacije, a ima valutne klauzule. Drugi je razlog što je stanovništvo jako sklono potrošnji, kao što je i cijelo društvo sklono. Kapaciteti potrošnje bujaju na svim razinama. Mi imamo najveći javni sektor među tranzicijskim zemljama. Ukupno se 51 posto BDP-a kod nas potroši u javnom sektoru, dok je prosjek tranzicijskih zemalja oko 35 posto. Dakle, atmosfera u našoj zemlji je potrošačka. Svi žele automobil, nove stvari, dobar život, a banke tu atmosferu podgrijavaju agresivnim marketingom.
A što je s premalim kreditima poduzećima?
Taj "kredit-crunch", kako se naziva, pojavio se i u nekim drugim zemljama. Primjerice u Mađarskoj i Bugarskoj, jer dođe jedno vrijeme kad poduzeća ne uzimaju dovoljno kredita. U Hrvatskoj je vjerojatni razlog tomu što je ukupna gospodarska akrivnost niska, posebno u industrijskom sektoru koji smo praktički izgubili. Nema novog industrijskog proizvoda, nema ulaganja u razvoj, izvoz je stagnantan, pa ne treba dalje tražiti razloge zašto su krediti poduzećima tako niski.
Ima li izlaza iz te situacije? Uvijek ste tvrdili da se veliki rizici u financijskom sektoru mogu ukloniti jedino jačanjem realnog sektora gospodarstva?
Uvijek ima izlaza. Taj izlaz će danas biti skuplji i teži nego prije pet ili osam godina, ali bit će jeftiniji nego za tri godine. Prema tome, mora se krenuti i znati što se hoće, jer ova zemlja dosad nije imala nikakvu strategiju. Najčešće se stihijno reagira na nastale probleme.

Pet važnih godina

Osim autocesta, ne vidim nekog značajnijeg projekta koji je realiziran kao rezultat smišljene strategije. Tako se ekonomija ne može voditi. Zbog toga smo i došli u situaciju u kojoj jesmo.
Rekli ste, izlaza ima?
Da, a ima i jedna povoljna psihološka okolnost koju sadašnji nositelji ekonomske politike moraju iskoristiti. Nama predstoji priključivanje Europskoj uniji, po mojoj procjeni u 2010. Dakle, imamo pet godina da neke stvari korigiramo, a povoljna je okolnost u tome što se nužne mjere štednje, preraspodjela i restrukturiranja mogu lakše provesti ako se poduzimaju radi povećanja konkurentnosti za priključivanje EU-u. Treba nam petogodišnja strategija koja bi morala biti društveni ugovor svih snaga: države, umirovljenika, zdravstva, obrazovanja, socijale... On mora definirati što ti sektori mogu apsorbirati idućih pet godina s ciljem da se njihovo zahvatanje smanji. Naravno, da će to nositi i bolne rezove. No, uzmimo za primjer zdravstvo. Stalno vrištimo kako nam je zdravstvo slabo. I jest slabo. Ali kad gledate postotak izdvajanja za zdravstvo u Hrvatskoj, onda je on viši nego u ijednoj tranzicijskoj zemlji. Postavlja se pitanje zašto. Je li problem u lošoj organizaciji ili nečem drugom? Osobno držim da je u pitanju ovo prvo! Dakle, nužan nam je društveni dogovor svih društvenih slojeva da se moramo jedno vrijeme odricati kako bismo stabilizirali zemlju.
Valjda i gospodarski pokrenuli?
Naravno, samo što mi danas svoje akumulacije nemamo dovoljno da bismo pokrenuli gospodarstvo. Nemamo ni tehnologija, ni novih modernih proizvoda. To novo, dakle, možemo dobiti samo kroz inozemne investicije, a da bismo njih privukli, moramo stvoriti preduvjete. No, tu je stvar dosta jasna. Još je Adam Smith rekao da za dobar biznis trebaju samo tri stvari: da je mir, da imate dobru državnu administraciju i da su niski porezi. Ta istina koja je nastala prije 250 godina, i sada vrijedi.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.