strana 1 od 2

RAZGOVOR EMIR SULJAGIĆ,
PREŽIVJELI SVJEDOK POKOLJA U SREBRENICI:

SRBI SU UBIJALI TISUĆE
LJUDI I GLEDALI IH U OČI

TUŠIRANJE Da citiram izvještaj jednoga srpskog oficira svom nadređenom zapovjedniku nakon izvršene akcije: "Ovo je odrađeno za pet. Odoh se istuširati, pa na spavanje"
PUSTINJA Volim otići u Srebrenicu, ali jedini dokaz da su tamo nekad živjeli ljudi, samo su puste zgrade

piše Tomislav KLAUŠKI

Novinar sarajevskog magazina BH Dani Emir Suljagić (30) odrastao je u Bratuncu, ali odabrao je Srebrenicu za grad iz kojeg dolazi. Jer u njoj se, preživjevši tri godine opsade i pokolja, ponovno rodio. Ubijenima, među kojima je bio i njegov otac, odužio se knjigom "Razglednice iz groba", hladnim kaleidoskopom tragičnih zbivanja iz srebreničke enklave od 1992. do 1995. godine. Objavio ju je točno na desetu godišnjicu najvećeg pokolja na europskom tlu od holokausta i samo nekoliko dana uoči svečane komemoracije u Srebrenici.
Ima li pravde za žrtve Srebrenice i kako bi ona trebala izgledati?
— Znate što, pravda je civilizacijsko dostignuće, a onda podrazumijeva pretpostavku nevinosti, fer sudski postupak, pravo na obranu, dakle čitav niz procedura koje su jako razumne. Ali ono što se dogodilo u Srebrenici, toliko je izvan razuma da ja nisam siguran da pravda ima adekvatan odgovor. Možda je najbolji primjer za to nedavna kaseta sa Škorpionima. Gledao sam je sa svojim prijateljima i došli smo do zajedničkog zaključka da bi jedina naša zadovoljština bila da ubojice podvrgnemo istom postupku, a to onda nije pravda. To je onda nešto drugo, što me ne zanima.

Strijeljanje uz kavu

Tko su pravi krivci za pokolj: oni koji su izvršili zločine, oni koji su o njima šutjeli ili međunarodna zajednica koja ih je dopustila?
— Od samog početka Slobodan Milošević i njegovi partneri željeli su što više ljudi uplesti u zločin. Htjeli su da se krivnja nekolicine pretvori u odgovornost mase. Ako ja ubijam, a tebe dovedem da to gledaš i poslije o svemu šutiš, onda sam ja kriv, a ti odgovoran. Jasno je tko je kriv za ovaj zločin, ali što ćemo s odgovornima? S vozačima autobusa i rovokopača, s ljudima koji su čuvali autobuse u Bratuncu, kao i onima koji su posluživali kavu Draženu Erdemoviću dok je preko puta strijeljano 800 ljudi?
A što ćemo s međunarodnom zajednicom?
— Međunarodna zajednica je u pravnom smislu odgovorna za sudjelovanje u zločinu. Nizozemski vojnici UN-a napravili su punkt u Potočarima i pomogli u razdvajanju žena i djece od muškaraca. Srbima se tada jako žurilo, pa su im Nizozemci pomogli svojom hladnom organizacijom i efikasnošću.
Rekli ste na promociji svoje knjige da je suživot u Bosni i Hercegovini mit i da nakon Srebrenice ne znate što bi on trebao značiti. Odakle takav osjećaj?
— Suživot u smislu u kojem ga propagira službeno Sarajevo, u vrijeme dok je svaki kutak Bosne doslovno gorio, stvarno je zvučao kao mit. Ali doista, što nakon Srebrenice znači taj suživot? A Srebrenica je samo vrh brijega od 150 tisuća ubijenih Muslimana.

Zločin i šutnja

Jeste li kod Srba koji su ostali živjeti u istočnoj Bosni nakon pokolja u Srebrenici primijetili grižnju savjesti?
— Nisam. Neki stanovnici Bratunca i drugih sela dolazili su svjedočiti u Haag, govorili su nešto o transportima i drugim stvarima, ali nisam kod njih vidio nikakvu demonstraciju bilo kakve savjesti.
Je li to glavna prepreka suživotu u istočnoj Bosni?
— Glavna prepreka leži u činjenici da nismo dobili nikakvu pravdu nakon zločina. Ako su ti Srbi dio zajednice, onda moraju podnijeti i dio odgovornosti. Dok šute, to ne čine.
Kakve osjećaje imate prema tim ljudima?
— Iskreno, volio bih ih sve pohapsiti! Volio bih čuti njihovo objašnjenje, njihovo viđenje stvari s druge strane. Nemam kontakte s ljudima s kojima sam se družio prije rata i neću ih imati sve dok me ne nazovu i kažu mi da im je žao zbog zločina, kako je to grozno, da kažu bilo što, samo da mi se jave i da znam kako imaju namjeru preuzeti odgovornost za taj zločin. U svakom slučaju volio bih čuti drugu stranu priče.
Na primjer, jesu li se pobunili ljudi u Bratuncu koje je vojska RS skupljala po kućama da čuvaju autobuse prije strijeljanja?
— Da, hoću čuti je li se ijedan pobunio zbog toga. Dosad nisam čuo tu informaciju. Da stvar bude gora, ti ljudi u Bratuncu uništili su svu dokumentaciju o zločinu, sve zapisnike i zapovijedi, a dio su prenijeli u Mali Zvornik u Srbiju. Dakle, učinili su sve da zataškaju pokolj osam tisuća ljudi.

Od deset do tri

Što je za Vas bilo najšokantnije u cijeloj tragediji?
— Najšokantnija je bila bliskost ubojica sa žrtvama. Oni su pucali u stotine, tisuće ljudi s udaljenosti od svega pet do deset metara. Gledali su ih u oči dok su ih ubijali. Bio je to brutalan, nimalo tehniciziran zločin. To je za mene fascinantno u tome. Recimo, Dražen Erdemović strijeljao je ljude od deset ujutro do tri popodne. Tisuću ih je ubio. U jednom trenutku iz reda je istupio jedan Musliman sa ceduljom na kojoj je bio broj telefona jednog prijatelja Srbina koji bi trebao garantirati za njega. Na to je zapovjednik rekao Erdemoviću da čovjeka vrati u red i ubije ga. I čovjek je zakopan s tom ceduljicom u ruci.
U svojoj knjizi niste imali milosti ni prema "gospodarima rata" u Srebrenici, Muslimanima koji su dobro živjeli na račun ostalih?
— Mnoge stvari koje su se dogodile u Srebrenici bile su rezultat apsolutne nepripremljenosti na rat u BiH od travnja 1992. godine. O karakteru vodećih ljudi u gradu ovisilo je kako će se ponašati u tim okolnostima. Zbog neorganiziranosti mnogo je ljudi poginulo već u prvoj godini rata, dakle 1992. godine, ali ti gospodari rata na muslimanskoj strani ipak su mogli učiniti sve kako bi spriječili ljude da odlaze 30 kilometara iza srpskih linija po brašno, riskirajući glavu. Oni očito nisu bili dorasli okolnostima, ali svejedno je bilo vrijedno pokušaja da održe red i učine život donekle normalnim. Pored toga, nisu morali puštati žene i djecu da ginu iza vojske.
I Vaš tetak ubijen je od gospodara rata dok je trčao po hranu iz humanitarne pomoći bačene iz zrakoplova?
— Da, učinio je to otac jednog njegova rođaka. Ma, bijednici su to.

Tko će koga

Srpska strana danas spominje i zločine Muslimana oko Srebrenice, licitira se brojkom između 1500 i 3200 ubijenih Srba u selima oko Srebrenice. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
— Ma, gledaj kakva je bila tamo situacija. Kad gladan uletiš u neku kuću, ugledaš vreću brašna i odjednom u kuću upadne neki Srbin, to je situacija "tko će koga". Bila je to doslovno borba za opstanak čitavog naroda, jer svi Muslimani iz istočne Bosne 1992. godine slili su se u Srebrenicu. I njihovo istrebljenje zbog toga je ravno genocidu.
Na jednome mjestu u knjizi, spominjući zločine Muslimana, pitate se je li zločin zaista zločin. Odakle takvo razmišljanje?
— Doista više nisam siguran što zločin znači. Postoje zakonske i moralne norme, čak i u ratu. Ali što kad ubije netko kome nije ostavljena nikakva alternativa da preživi, već samo izbor da ubije ili da bude ubijen kao žrtva određene politike? To jest zločin i to priznajem. Ali hoće li mi netko onda objasniti što bi bilo da sam ja, nakon što sam se ušuljao u vlastitu kuću i ukrao skrivenu hranu, u mraku naišao na srpskog vojnika? Što sam trebao tada učiniti? Ubiti ga? To je onda zločin. Pustiti da budem ubijen? Ili zarobljen pa potom ubijen?
Dakle, ne mislite da je to ista vrsta zločina u usporedbi s pokoljem osam tisuća ljudi?
— Gledajte, sad ista međunarodna zajednica koja je odgovorna za sudjelovanje u zločinu želi suditi naše i srpske zločine. Po kojem aršinu? Vojni zapovjednik Naser Orić optužen je za zapovjednu odgovornost zbog ubojstva sedam srpskih zarobljenika. Ako je sedam ubijenih prag za određivanje krivnje za zločin, onda bi svi srpski oficiri, od najnižih do najviših, morali završiti u zatvoru, a ne u Haagu. Bez obzira na sve, neću kriviti nikoga tko je upao u srpsko selo i ukrao vreću brašna, pa pritom ubio onoga tko ga je u tome pokušao spriječiti.

Umireš svaki dan

Na jednome mjestu u knjizi, opisujući kako je leš jedne žene mjesecima trunuo na zidu pribijen gelerima granate, zaključujete kako je u Srebrenici strah od smrti bila gora od smrti same.
— U Srebrenici je smrt bila bolja opcija, jer samo jednom umreš i gotovo je. U strahu od smrti umireš svaki dan. Ta žena prikovana gelerima na zidu imala je, iz naše bizarne perspektive, sreću. Onaj tko je želio biti siguran da će poginuti dostojanstveno, uzeo je pušku i otišao na prvu liniju. Srbi su pune tri godine ljudima u Srebrenici oduzimali ljudsko dostojanstvo, prije nego što su ih ubili.
Odrasli ste u Bratuncu. Vraćate li se kad u njega?
— Bratunac je srce zla. Tamo je isplaniran pokolj u srpnju 1995. godine i zato se ne volim tamo zadržavati. Volim ići u Srebrenicu, ali jedini dokaz da su tamo nekad živjeli ljudi samo su puste zgrade.
Dakle, srpska operacija čišćenja Srebrenice je uspjela?
— Tako je. Da citiram izvještaj jednoga srpskog oficira svom nadređenom zapovjedniku nakon izvršene akcije: "Ovo je odrađeno za pet. Odoh se istuširati, pa na spavanje". Tom akcijom ispunjena je zamisao Radovana Karadžića da se postotak muslimanskog stanovništva u istočnoj Bosni svede na marginalnu prisutnost od tri do četiri posto.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.