strana 1 od 5

OSVRT KAŠTELANSKI ĐIR 7. VEČERI DALMATINSKE PISME

Majstorstvo reinterpretiranja

Cijela priredba ima na umu dozu rasterećenosti, zabavnoga, i fiksira nastojanje da je okrenuta ležernijem viđenju melosa, popularnoj pjesmi, melodijama koje su već dobile pravo građanstva, ali ih vrijedi još jednom ispričati kao i dobar vic. Treba ga samo znati dobro ispričati, a to u Kaštelima umiju

piše Igor BREŠAN

Nema što, u Kaštel Kambelovcu rade kvalitetno i programski zanimljivo i, što je najvažnije, vrlo smišljeno u redefiniranim okvirima melosa i širega konteksta dalmatinske pjesme. Usuđujem se to reći (i) nakon svjedočenja drugoj programskoj cjelini, Kaštelanskom điru, održanom u subotu uz izravno svjedočenje TV kamera HRT-a, ali vezujući se ponajprije za (samo) preslušani paket iz prve večeri Klapske novitadi, onaj s vječno zelenim uvoznim melodijama. Vrjednije i od same kvalifikacije pojedinih sudionica valja izdvojiti opća načela, koja kaštelansku priredbu čine posebnom i perspektivnom, atraktivnom i zapravo prestižnom, jer, eto, već godinama uspijeva dovesti u konkurenciju uistinu najpopularnije klapske sastave.
Natjecateljsko rasterećenje za izvođače da se u prvi plan stavljaju (ipak) obrade, pa tek onda interpretacija, ključni je segment cijele priče, ali i prostor koji se savršeno može kontrolirati, što se zapravo hoće u Kaštelima, uvjetno rečeno, festivalu posebnom, bliskom i dobrodošlom. Cijela priredba ima na umu dozu rasterećenosti, zabavnoga, pa ako hoćete i profanoga u širem smislu riječi, dakle fiksira nastojanje da je okrenuta ležernijem viđenju melosa, popularnoj pjesmi, melodijama koje su već dobile pravo građanstva, ali ih vrijedi još jednom ispričati kao i dobar vic. Treba ga samo dobro ispričati, a to u Kaštelima znaju i umiju, i to kroz program vrlo televizičan, jednostavno rečeno zabavan.
No, oni koje dublje poznaju stvari ipak će upozoriti, a tako činim i ovom zgodom, ne zbog toga da se jedinka pretpostavi cjelini, nego da se eventualno postojeće dileme ubuduće lakše raspletu, i zbog čega prvu natjecateljsku večer od petka držim koherentnijom i zrelijom od ove subotnje. Večeri dalmatinske pisme u Kaštelima već su na startu naglasile uporabu instrumenata, istina diskretnu i ne kao obvezu, no ipak s preporukom u kojoj u aneksu "stoji" kako isto ne vrijedi i za potrošene kombinacije mandolina i gitara.
Uloga instrumenata na početku je imala sasvim drugu ulogu nego što je ima danas, u sedmom izdanju ove priredbe, a upravo oko nje dvojim. Naime, pratnja za klavirom i gitarom upravo devalvira bitni pojam klape, i u sadašnjim okolnostima razloženih akorda kao glazbene podloge sasvim je izgubila pravi smisao kreativne dogradnje i slobode, koje zapravo aranžera stavljaju u poziciju autora. Nadalje, shema sa solistom i "mumljačima" opet svjedoči o obrađivačkoj neinventivnosti i banalnom sagledavanju stvari, odbačenoj mnogo ranije kad je upravo Nikola Buble antologijskom obradom hita Pismo ćali preokrenuo stvari u tada pogubnom zabavnom viđenju Dalmacije, s jednim različitim, umjetnički mnogo zrelijim pristupom.
E, sad kad smo kod nagrada, vezano uz ono najsjajnije, tek jedno iskreno potpitanje: koliko je uopće festivalu pametno "vezivanje i vraćanje" na neke ranije pozicije tridesetak godina unatrag, uz opravdane sumnje da za ovih sedam godina već nismo na pozornici čuli Bublin (!) antologijski rad? Držimo kako bi program Kaštela u ovom segmentu Večeri ipak trebao biti stopostotno premijeran, kad već to skladbe razumljivo nisu i ne trebaju biti. Toliko kao impuls da se uvijek može dosljednije, pa i bolje, a da ne kažemo inventivnije, dok slobode uporabe instrumenata i, rekosmo, ležernost to apsolutno dopuštaju. Poneko slovo i o pjevački raspoloženim sastavima.
Vokalisti Salone svojim su pjevanjem u sve tri kategorije proglašeni najboljima i od publike i od žirija, i što se tiče obrade Runjićeva evergreena, pa to sve samo po sebi već dovoljno govori.
Od onih koji su napravili dobar posao i nisu se zadovoljili stereotipom stojim iza Neverina i Šufita, s dobrim preporukama za dalje (Kako ću volit to ludo more, obrada I. Srbljan). Mogli bi krug povlaštenih širiti, a u njega bi svakako ušli klapa Luka iz Rijeke (Kao rijeka, osobno držim najboljom obradom O. Dešića), Cambi (Dotakni me usnama, obrada R. Kraljević), Filip Dević (Vraćam se, obrada D. Tambača), Cantemus (Teret ljubavi, obrada M. Kač)... Bilo je i onih koji su kao klapa "zastranili", recimo Perle, ali i onih poput Iskona, koji su se "utopili" u aranžmanskim potraživanjima. Ćaletina obrada Ostavljam te samu trebala je biti prepoznata od stručnog povjerenstva, molit ću, ako se već legitimiramo strukom! Puntari su imali hendikep s praizvedbom pjesme Posljednja boginja (autorica M. Ivičević, u vlastitoj obradi, a na Nazorove stihove), naprosto zato što pjesma nije već pohranjena u memoriji slušatelja i, bez obzira na dobrodošao rad, s njim se otvaraju dileme oko vlastite produkcije novih skladbi u Kaštelima, ali i upit treba li baš miješati kruške i jabuke, ispjevanog Ćalu ili, recimo, iskrenost M. Ivičević. No, zašto kalu bezrazložno uvećavati kad je u Kaštelima raspoloženje s razlogom na visini.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.