Obrazlažući u ime kluba SDP-a prijedlog o dodjeli najvišeg državnog odličja
predsjedniku Stjepanu Mesiću, koje se zove Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom
Danicom, Mato Arlović nije mogao navesti ništa više od brojnih funkcija koje je šef države
obnašao u posljednjih petnaestak godina. Sve ostalo što bi se reklo u prilog njegovih
zasluga za ovaj narod i državu moralo bi zvučati ili dvojbeno ili čak ironično. Zato
se Mato zadržao samo na formalnim činjenicama.
Nagrada izglasana gotovo jednoglasno, uz suzdržane glasove trojice zastupnika HSP-a, došla
je u vremenu još svježih uspomena na Mesićev nemilosrdan obračun s mrtvim prethodnikom
i utemeljiteljem države, na tajno svjedočenje protiv jednog hrvatskog generala, na
nezakonito raspolaganje državnim arhivom, na otvoreno optuživanje vlastite države za
etničko čišćenje i za agresiju, na umirovljenje cijelog vojnog vrha, na vrijeđanje
invalida i boraca Domovinskog rata i osporavanje njihovih zasluga u oslobađanju zemlje,
na teze kako su Tuđman i Milošević isti i kako se svi svima moramo ispričati te kako
Crna Gora nikada nije ratovala protiv Hrvatske.
Nagrada je našega odličnika sustigla upravo na putovanjima po Srbiji i Crnoj Gori u
misiji novog zbližavanja i udruživanja. Tamo je on, nakon što je pomilovao tri Srbina
osuđena za teške ratne zločine, te nakon što je kazao kako su četnici unutarnje
srbijansko pitanje i kako je antifašizam temelj naše zajedničke prošlosti i budućnosti,
dočekan u toj mjeri srdačno da mu je čak postavljeno i pitanje bi li on preuzeo ulogu
lidera Regije!? Nema kolektivne krivnje, narodi nisu ništa krivi, krivi su samo pojedinci
na svim stranama, zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti, okrenimo se zajedničkom
ulasku u EU, grmio je poneseni hrvatski predsjednik gdje god je stigao. Kako samo duboko
razumijevanje povijesti i nedavnih događaja dok pred Međunarodnim sudom pravde stoji još
nepovučena tužba RH protiv Srbije i Crne Gore. Vidimo, dalje, agilnog predsjednika
svezanog rukama s predsjednicima SiCG te BiH, Svetozarom Marovićem i Borislavom Paravcem,
onim istim Paravcem koji je nedavno pred izraelskim parlamentom obnovio tezu i teoriju o
hrvatskoj genocidnosti. Za sada je odbijena britanska inicijativa, u maniri engleskog
crnog humora, da se na dan pokolja u Srebrenici potpiše trojna izjava o pomirenju i
isprici, ali je zato u izjavi o zajedničkim pogledima na sadašnjost i budućnost (!)
prihvaćena ideja da 11. srpnja u trima državama bude proglašen danom svih žrtava, što
je puno monstruoznije od Tuđmanove ideje o zajedničkom spomeniku svim žrtvama iz Drugog
svjetskog rata.
Sve u svemu, Mesiću bi, bez šale i bez pretjerivanja, umjesto odličja s imenom kralja
Tomislava koje je, još k tome, utemeljio mrski Franjo Tuđman, bio primjereniji Orden
bratstva i jedinstva s velikom zvijezdom.
Za političke analitičare, koje zanima ponašanje ljudi zarobljenih političkim strankama
i stranačkim autoritetima, najzanimljivije je kako su dodjelu Velereda zdušno, svi do
jednoga, podržali zastupnici HDZ-a, manje-više isti oni ljudi koji su do jučer govorili
kako je Mesić veleizdajnik i kako će mu se jednoga dana zbog toga morati suditi i kako
bi u Saboru trebalo povesti akciju njegova prinudna povlačenja. Traženjem da se odličje
Mesiću ipak ne dodjeljuje za Dan zahvalnosti, kada se obilježava Oluja, samo je naglašeno
licemjerstvo. Jer ako predsjednik države ne može za taj dan dobiti ovo državno
priznanje, jer bi to vrijeđalo uspomenu na taj dan, onda on to priznanje ne može dobiti
nikada i ni jednom prigodom.
No, puno toga se lako zaboravlja, uvjerenja brzo mijenjaju, a ponos jeftino podaje. Najbrže
se mijenjaju političke prilike. Vodeći ljudi HDZ-a su, u odnosu na predizborno
razdoblje, okrenuli ploču. Sada Sanader daje punu potporu Mesićevim igmanskim i
beogradskim marševima, i on sam govori o "suradnji sa zemljama bivše Jugoslavije
koja nema alternative", kako se održava na vrhu prvenstveno zahvaljujući
pristajanju na sve brojnije ucjene zastupnika Pupovčeve stranke. Vlada u velikim i malim
gradovima kupuje stanove za one Srbe koji su bez prinude, ne prihvaćajući samostalnost
Hrvatske kao političku realnost, napustili državne stanove, izgubivši time stanarsko
pravo, dok brojni invalidi i branitelji i dalje sa slabim nadama čekaju rješenje svog
stambenog pitanja. Predstavnik Vlade u Sofiji u punoj tajnosti pod paskom OESS-a potpisuje
jednu deklaraciju s predstavnicima vlada svih zemalja bivše Jugoslavije o spremnosti za
uspostavu carinske unije. A svi oni gorljivi nacionalisti i pobornici hrvatske
nezavisnosti i onoga "nikad više s njima" postadoše samo nijemu svjedoci
procesa koje nisu željeli i koji se odvijaju unatoč jednoj ustavnoj zabrani bilo kakvih
balkanskih reintegracija.