Sjever-sjeverozapad
Britanija će ignorirati Hrvatsku
Dejan JOVIĆ
Britanija će od u srpnju preuzeti dvije (simbolički) važne funkcije: od 1. srpnja će
na šest mjeseci postati predsjedateljicom Europske unije, a odmah nakon toga i (na godinu
dana) predsjedateljicom G-8, skupine sedam najrazvijenijih zemalja svijeta i Rusije.
Sastanak predsjednika država ili vlada zemalja G-8 će se od 6. do 8. srpnja održati u
Gleneaglesu — predivnom dvorcu 30 kilometara udaljenom od mjesta gdje živim. Moji mirni
susjedi strahuju da bi se za dva tjedna pod našim ponistrama moglo pojaviti milijun
demonstranata, od kojih bi neki mogli biti i nasilni. Policija je već zauzela pozicije na
svim željezničkim postajama od Edinburgha do Aberdeena. Izdali su posebne propusnice za
sve zaposlenike i goste na sveučilištu, jer će u studentskim domovima biti smješteni
novinari i ostali. Srećom, prije toga odlazim na godišnji odmor, pa ću cijeli taj kaos
gledati s pristojne (i sigurne) udaljenosti - iz Hrvatske.
Činjenica da će istodobno preuzeti predsjedanje jednom globalnom i jednom europskom
institucijom dobro ilustrira složenost i ambicioznost britanske vanjske politike. Ona
nikada nije pristajala biti reducirana samo na jednu dimenziju: europsku. Britanska se
vanjska politika oslanja na tri — podjednako važne — komponente. Prva je
transatlantska. Britanija želi biti (a danas to i jest) glavni američki saveznik, uvijek
"rame uz rame" sa Sjedinjenim Državama. Čak i kad je bio u nesuglasju s
Washingtonom (primjerice, oko intervencije u Bosni i Hercegovini, prije više od deset
godina), London nije nikada dopustio da ta neslaganja eskaliraju u otvoreni konflikt.
Drugo, Britanija se oslanja na Commonwealth, zajednicu 53 zemlje, koje su nekoć bile
britanska područja i kolonije. U njima danas živi 1,8 milijarda stanovnika. Britanski
utjecaj u tim zemljama dalje nadmašuje utjecaj bilo koje druge zemlje — uključujući i
Ameriku. Treća dimenzija je — europska. Iako Britanija želi (p)ostati regionalna sila
u Europi, ona kao nekadašnja vladarica svijeta s teškoćom prihvaća ravnopravnost s
novim europskim zemljama, koje su manje, siromašnije i politički manje značajne od nje.
Sudjelovanje u "ratu protiv terorizma" učvrstilo je američko-britanske odnose,
pa će Tony Blair sada pokušati iskoristiti predsjedanje ovim drugim dvjema institucijama
da se okrene Commonwealthu i Europi. Kao što se u posljednjih nekoliko mjeseci već moglo
vidjeti, predsjedanje grupom G-8 Britanija će iskoristiti da skrene pozornost na Afriku.
Ona se danas želi predstaviti kao zaštitnica kontinenta koji je premijer Blair nedavno
nazvao "ožiljkom na savjesti čovječanstva". No, radi se i o ožiljku na
britanskoj savjesti, jer su mnoge afričke zemlje siromašne upravo zbog nekadašnjeg
imperijalizma. Otvaranje afričkog pitanja ima i unutrašnjopolitičku dimenziju:
britanski premijer računa da će mu ono vratiti podršku manjina po boji kože i
"tvrdih ljevičara" — koji su ga napustili zbog rata u Iraku. Predsjedanje
grupom G-8 daje Britaniji priliku da se predstavi kao globalna (a ne samo regionalna)
politička i ekonomska sila.
Predsjedanje Europskom unijom je, međutim, malo teži zadatak, osobito nakon francuskog i
nizozemskog referenduma protiv europskog ustavnog ugovora. Britaniji neće biti lako
pomiriti svoje posebne (nacionalne) interese s obvezom nepristranosti koja se očekuje od
zemlje-predsjedateljice. Britanski premijer Blair najavio je da će pokušati
"obnoviti Europu", ali malo tko zna što pod tom frazom misli, a još mu manje
ljudi vjeruje kad to kaže.
Za nas u Hrvatskoj britansko predsjedanje Europskom unijom nije najbolja vijest. Hrvatska
ne pripada nijednom od triju važnih krugova britanskih strateških interesa. Nismo američki
puleni, pa ne možemo računati na američki pritisak na Britaniju u našu korist.
(Vjerojatno na to ne bismo mogli računati ni da smo daleko bliži s Amerikom.) Drugo,
Hrvatska nije u Africi, a nije ni nesvrstana zemlja s utjecajem u Africi — što je čini
dodatno nevažnom u očima tvoraca britanske vanjske politike. Treće, Hrvatska nije u
Europskoj uniji, pa Britaniji ne može ponuditi savezništvo u unutrašnjim bitkama za
prevlast u EU-u.
Zbog svega toga — a i zbog nekih drugih razloga, koji imaju veze s britanskim i
hrvatskim unutrašnjopolitičkim pitanjima — Britanija će vjerojatno nastaviti
ignorirati Hrvatsku, stavljajući njenu kandidaturu za članstvo u EU "na led",
barem u ovih šest mjeseci. Ne zbog nekih "zavjera" ili sentimenata, kako se kod
nas ponekad misli, nego jednostavno zbog svojih vanjskopolitičkih prioriteta.
|