strana 1 od 6

Sjever-sjeverozapad

Novac

Dejan JOVIĆ

Kad je prije deset godina pokrenuo prva suđenja, bio sam prilično skeptičan prema Haaškom sudu i njegovim mogućim (ne)uspjesima. Iako sam s radošću pozdravio njegovo osnivanje (1993.), nisam vidio kako bi on to mogao prisiliti vlasti u postjugoslavenskim državama da surađuju. Međunarodna je zajednica tada još uvijek tolerirala ratne vođe, a očekivati od njih da surađuju s Haagom bilo je apsurdno. Povrh toga, prve su optužnice pokazale nedovoljnu profesionalnost tužiteljstva koje je činilo goleme greške pri interpretaciji uzroka nasilja. Imao sam dojam da se kalkulira s tajmingom objavljivanja optužnica - i to prvenstveno iz političkih razloga. Činilo mi se također i da je mnogo (previše) onih koji - iz nekih neobjašnjenih razloga - nisu bili optuženi pred tim sudom, iako su mediji (ponekad vrlo argumentirano) pisali o zlodjelima u kojima su sudjelovali. Bio sam skeptičan i prema (nažalost, još uvijek dominatnom) objašnjenju - da se Sud osniva da bi se utvrdila i kaznila pojedinačna odgovornost i time negirala (ili ignorirala) kolektivna odgovornost za ono što se dogodilo u devedesetim. I danas držim da postoji realna opasnost da se frazom o "pojedinačnoj, a ne kolektivnoj odgovornosti" amnestiraju svake odgovornosti one javne institucije i pojedinci koji možda doista nisu pucali, ali su - da tako kažem - "proizvodili oružje i municiju" za taj rat.
Danas rado priznajem da me je u ovih deset (a naročito u nekoliko posljednjih) godina Sud svojom djelatnošću uvjerio u neutemeljenost mnogih mojih sumnji. Postigao je vrlo mnogo - možda čak i više nego što su suci, tužitelji i osnivač (Ujedinjeni narodi) i sami očekivali. Gledao sam prije nekoliko dana onaj užasni videozapis ubijanja šestorice bošnjačkih dječaka u Trnovu (1995.). Ohrabruje da su sudionici koje je bilo moguće identificirati odmah uhićeni - i u Hrvatskoj i u Srbiji. Pitanje je bismo li bez Haaškog suda vidjeli te snimke i bi li počinitelji ikada bili uhićeni? Sumnjam da bi. Ako bismo i vidjeli te snimke, malo je vjerojatno da bi bez Haaškog suda i međunarodnog publiciteta koji je on priskrbio, lokalne vlasti postupile tako odlučno.
Bi li bez Haaškog suda jedan Vojislav Šešelj, ideolog i organizator ultranacionalističkog nasilja, ikada bio pozvan pred neki sud u samoj Srbiji, u kojoj je imao oko milijun birača na predsjedničkim izborima? Tko bi sudio za Prijedor, Vukovar, Omarsku, Bosanski Šamac, Lašvansku dolinu, Čelebiće, Foču, Medački Džep, Srebrenicu i Dubrovnik - da spomenem samo neke od slučajeva koji su ipak dospjeli pred Haaški sud? Dugo bismo na to čekali, i pitanje je bismo li dočekali. Jer, čak i sad, kad je i u Hrvatskoj i u Srbiji očigledna politička volja za napuštanjem radikalnog nacionalizma i svakog nasilja - zločini ostaju neotkriveni, a počinitelji nekažnjeni: što zbog nedovoljne profesionalnosti pravosudnih i policijskih organa, a što zbog postojanja "paralelnih struktura" koje nisu lojalne državi, nego navodnim "narodnim herojima". Zato ima mjesta i pitanju: hoće li se procesuiranja za zločine iz devedesetih nastaviti ili zaustaviti jednom kad ih Haaški sud prenese u nadležnost postjugoslavenskih država.
Haaški se sud, također, pokazao vrlo korisnim kad se radi o prikupljanju, predstavljanju i stvaranju povijesnih izvora. Zahvaljujući dosadašnjim haaškim procesima, javnosti je danas na raspolaganju izvanredna kolekcija građe iz suvremene povijesti, do koje povjesničari sami ili nikada ne bi došli (jer bi je moćnici uništili ili sakrili) ili bi im bila dostupna tek nakon 30 i više godina. Kada bi, primjerice, povjesničari imali priliku intervjuirati toliko svjedoka koliko ih je dosad predstavio Haaški sud - od malih i anonimnih ljudi do glavnih sudionika političkog života? Uostalom, tko bi od povjesničara mogao godinama intervjuirati Slobodana Miloševića, ovako kako to (uglavnom na - za javnost otvorenim - sjednicama) rade u Haaškom sudu? Građa koju je Haaški sud prikupio već je sada fascinantna - i bit će nezaobilazna za svaku buduću relevantnu analizu raspada Jugoslavije i stvaranja novih država.
Od svega važnije: pritisak iz Haaga je pomogao da se mnogi ekstremisti potisnu na margine ili da ih se natjera u bijeg. Da nije bilo tog pritiska, danas bi neki od njih i dalje bili na vlasti ili pri vlasti. Nije Haaški sud jedini zaslužan za taj obrat: njega ne bi bilo da nije bilo pritiska iznutra. Ali, treba mu priznati da je značajno - možda i odlučujuće - pomogao trendu pacifikacije i normalizacije u postjugoslavenskim zemljama.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.