strana 1 od 2

ZLATKO BOUREK, PROSLAVLJENI SLIKAR, SCENOGRAF,
LUTKAR, AKTUALNI DOBITNIK NAGRADE “VLADIMIR NAZOR”
ZA ŽIVOTNO DJELO GOVORI O “KRALJU UBUU” KOJEG
INTENZIVNO PRIPREMA ZA OVO SPLITSKO LJETO

Rugalački teatar

Razgovarala Jasmina PARIĆ

Što sam stariji, sve više se vraćam svom osnovnom poslu, kiparstvu, a to će se osjetiti i u mojoj novoj predstavi Alfreda Jarryja “Ubu - kralj robijaš” koju pripremam za ovogodišnje Splitsko ljeto, kazao nam je kipar, slikar, scenograf, animator, redatelj i lutkar Zlatko Bourek, ovogodišnji dobitnik naqgrade Vladimir Nazor za životno djelo, koja će mu biti uručena ove nedjelje.
Bourek je u predstavi koju priprema sa splitskim glumcima na Carrarinoj poljani redatelj, scenograf i kostimograf - u kazalištu rijetko obavlja samo jedan posao - a komad kontroverznog francuskog autora s kraja 19. stoljeća osmislit će kao tzv. teatar figura u svom prepoznatljivom, grotesknom stilu. Glumce neće baš biti lako prepoznati na prvi pogled jer će ih Bourek transformirati pomoću maski i kostima s ogromnim dojkama i trbusima iz kojih ispadaju crijeva, a vodi računa o svakom detalju: čak će im i noge prekriti prištevima i proširenim venama. Gadljivo? Umjetnik kaže da će biti simpatično, čak i scena u kojoj se jede torta od govana, i odlično se poklopiti s tekstom komada.
Kakvoj vrsti teatra pripada predstava koju spremate?
Možemo ga definirati kao teatar figura, ali ja zapravo čitavog života radim istu stvar na više načina, bilo da je riječ o crtanom ili igranom filmu, kazalištu s drvenim lutkama ili živim glumcima, odnosno likovnoj umjetnosti: to što radim je jedan zločesti, rugalački teatar koji baš nije pogodan za djecu - u pričama iz života svetaca uvijek mi je najdraži vrag. Što se likovnog izraza tiče, teatar figura zapravo odaje moju veliku sklonost skulpturi. Napokon, skulptura je i rupa, a kazališna scena je također skulptura samo, recimo, u negativu, a raspored na sceni također je kiparska kompozicija. Moji pak likovi, premda nisam sklon ekstremima poput današnjim mlađih umjetnika uvijek i u ateljeu i na sceni poprimaju oblike velikih, gadnih i ujedno lijepih žena te velikih, ružnih i nosatih muškaraca. Rugalački je to teatar, ali ga radim u ime života i veselja, a ne u ime mržnje prema ljudima - ja jako volim ružne ljude.
Kažite nam nešto o samoj drami: s prevoditeljem i dramaturgom Vladimirom Gerićem spojili ste dva Jarryjeva komada i oba drastično pročešljali i skratili. Kakav je rezultat?
Možda bih trebao dati bar nekoliko napomena o tom talentiranom piscu,izuzetno obrazovanom Bretoncu kojemu se dogodilo ono što i većini mladih ljudi: pobunio se protiv autoriteta, protiv roditelja, profesora, religije... njegovo je djelo prototip anarhoidnog, ali pritom dekadentnog i buržoaskog otpora... Njegov tekst postao je predloškom za sve moguće pobune, a u njemu je uspio pretkazati sve moguće nesreće koje donosi totalitarizam poput fažizma ili staljinizma. Takva buržoaska pobuna naravno, nije u stanju ništa promijeniti u svijetu nego se samo rugati. I naravno, nema tu optimističnog pogleda na budućnost. Sam pisac, kome je za premijeru dekor izradio Toulouse-Loutrec i koji se kreatao u ondašnjim umjetničkim i dekadentnim krugovima, na kraju se čak poistovjetio sa svojim morbidnim likom i pred kraj se života potpisivao kao Ubu.
Gerić i ja spojili smo komade Ubu - kralj i Ubu - robijaš u jednostavnu priču. Tata i mama Ubu, oboje gadni i odurni likovi zažele se moći, ubiju kralja i sami preuzmu vlast pa se iživljavaju do nemila. Nakon toga zaključe da ni to nije prava, puna sloboda i odluče je pronaći na totalnom dnu, među slugama i robijašima. Ali i među najgorima, uskoro opet preuzimaju vlast i formiraju vladu u kojoj je ubojica ministar pravde, a trovač ministar zdravstva i tako dalje...
Dakle, jedan pythonovski humor, s gorkom i zločestom aluzijom na sve devijantne pojave u društvu, ali bez ikakvih preporuka i prepoznavanja.
Pa ipak, nije li neminovno prepoznavanje određenih ljudi i situacija?
Tko hoće, lako će uočiti takve detalje, opaziti kakvi ljudi govore u ime slobode, a manipuliraju drugima, ali komad nije rađen zbog toga. Dnevna ili mjesečna politika, mislim, nije pogodna za kazalište jer se tu stvari prebzo odvijaju i prebrzo troše. Naš je posao jedna teatarsko-kulturološka akcija, jer sredina koja Jarryja može producirati i naći, da tako kažem “konzumente” koji će uživati u predstavi, to je sredina koja zaslužuje veći kulturološki predikat, a Split i Splitsko ljeto to svakako zaslužuju. Ravnatelj drame, pametni i simpatični Elvis Bošnjak odlučio se na ovaj hrabar iskorak vođen mišlju da ljetna predstava nipošto ne mora biti u prvom redu lagana, jednostavna i lepršava. Napokon, poželjno je da se kulturan gledatelj susretne s Jarryjem kao što se mora susresti s Moliereom ili Shakespeareom.
Kako će komad funkcionirati na otvorenom, na Carrarinoj poljani?
Vjerujem, jako dobro. Imam već iskustva s tim prostorom, a za ovu priliku pretvorit ćemo poljanu u svojevstan cirkus, prostor pod šatorom za koji Nijemci imaju izraz Praterkunst. To je mjesto za narodnu, proletersku zabavu gdje se prikazuju bradate žene i atleti koji kidaju lance - toga je nekada za fešte bilo i u Splitu. Zamislio sam scenu poput streljane u kojoj mama i tata Ubu eliminiraju svoje protivnike.
Već desetljećima ste vezani uz kazalište; novi zakoni trebali bi znatno promijeniti način života umjetnika,”doživotnih” ugovora više neće biti, konkurencija će biti žešća... Što mislite o tome?
Ja sam čitavog života i bio slobodnjak. Doduše, u tim okolnostima često moraš biti ljubazan i nasmiješen i kad ti nije do toga, ali postati činovnik u kulturi još je puno gore. Mladi ljudi, studenti koji sada završavaju akademije već su to donekle prihvatili, ne paničare ako ne dobiju stalno namještenje. Znaju što ih očekuje u tome poslu: morat će stalno biti spremni, puno raditi i puno paziti na sebe. I onaj tko ode u popove i onaj tko ode u glumce mora biti spreman na život koji je odabrao.
Vrlo često radim u inozemstvu i tamo je uobičajen slobodnjački način, ali ipak je sve organizirano i isplanirano, pogotovo za festivale, i dvije godine unaprijed. Kod nas se poslovi dogovaraju najviše dva mjeseca unaprijed pa smo u velikoj stisci, a opasnost za umjetnike leži i u našem siromaštvu - presiromašni smo da bismo naglo prihvatilli zakonitosti okrutnog kapitalizma.
Upravo ste dobili nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Nakon tolikih nagrada i priznanja ovo vam je prva “životna”?
Naravno da je prva! A jako sam sretan jer sam po tom pitanju ipak ljigavi sentimentalac... Posebno mi je pak drago što nagrada nosi Nazorovo ime jer on je za mene, osim vrhunskog književnika i poete i pojam pravičnosti, čovjek koji je znao odabrati pravi put.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.