strana 1 od 1

IZ SVAKODNEVICE RENESANSNOG DUBROVNIKA: DRŽIĆEVI ŽIVI MODELI (9)

Stjecišta vijesti i saznanja

Postolarske radionice pune mladih šegrta bile su mjesta u kojima bi, obavljajući posao za gospodaricu, načas predahnule sluškinje slušajući o kome i o čemu se u radionici govori, a potom širile vijesti prepričavajući ih i proširivajući ih vlastitim dodacima

piše Slavica STOJAN

U Grižuli, izvedenoj na piru Vlaha Valentinova Sorkočevića vjerojatno 1556. godine, spominju se autentični sugrađani Marina Držića: postolar Šile, prodavač igala Đan Fiđino i sentalija iz Garišta. Sentalija je krojačica koja je prekrajala već iznošenu odjeću. Renesansa donosi i u Dubroviku velike promjene u pogledu stava ljudi prema odjevanju. Čak su i obične sluškinje počele voditi računa o tome da im odjeća bude skladna i da i dobro pristaje, pa je važnost i uloga krojača neobično porasla. Spominje ih i Nikola Nalješković u Komediji VII.

Postolari i kupci

Obrtnik i prodavač igala Gian Figini, podrijetlom Talijan, doselio je u Dubrovnik zasigurno prije 1530. Prodavaonica i radionica nalazila mu se na Placi i dijelom u Ulici među polače. Iako se ne pojavljuje izravno kao akter sudskih sporova, u zapisniku Kaznenoga suda spominje se već 1532. godine njegov sin Fabrizio koji je tom prigodom tužio navodnog kradljivca Crnogorca da mu je otuđio iz kuće cijeli niz kućnih potrepština i osobnih stvari. Tužba je bila namještena jer je Marija Figino, supruga Gian Figina, u srpnju 1532. godine tužila svog vlastitog sina, Fabrizija Figina koji je krao stvari iz vlastite kuće, a nosio ih je, pored ostalih, Antunu kovaču na prodaju.
U svibnju 1550. Teodor, sin Gianfigina nalazio se u butizi plemića Sorgo, smještenoj preko puta crkve sv. Vlaha. Tu ga je istukao plemić Marin Stjepana Gradi i bacio mu baretu na tle. U veljači 1556. neki je Andrija Valini tužio Teodora Gian Figinova, njegova sina i sluškinju. Teodor Gian Figinov istukao je u siječnju 1566. godine librara Krista Trojanova. Đuro Šile imao je postolarsku radionicu u Ulici među crevjari. Zbog velike konkurencije često je dolazilo do međusobnih obračuna među postolarima. Ponekad su se postolari sukobljavali s nezadovoljnim kupcima svojih proizvoda: ohšubri ili klopaca, cokula na bnetačku, štopela s plutom, crevaja i pantufa (papuča). Zašto je gospodarica između tolikih dubrovačkih postolara sluškinju Omakalu slala upravo u Šile, možemo naslutiti čitajući duhovitu pokladnu pjesmu Mužika od crevljara Antuna Sasina.

Osjetljiva stopala

Za gospođe, čija se osjetljiva stopala nisu dala uvući u modele rađene po standardnim kalupima, postolari su izrađivali zasebne kalupe. Zato su osjetljivije i imućnije gospođe odabirale svog postolara koji je u izradu njihovih cipela unosio individualni duh. Odbačene cipele gospodara ili gospodarice mogle su poslužiti sluškinji ako bi došle u ruke valjana postolara na popravak, kako to dokumentira Nalješković u Komediji VII. Imućnije gospođe uživale su u narudžbama novih cipela koje su izrađivali domaći majstori i stranci, najčešće Talijani.
Gospođa Dobre, svekrva lijepe Adrijane iz komedije Skup, prigovara mladim nevjestama pomodnost i pretjerano ukrašavanje spominjući kupovanje obuće u postolara Čičilija. Riječ je o majstoru Pietru Siciljancu koji je besumnje bio vješt u izradbi finih cipela, pa stoga i popularan među bogatim i mlađim ženskim svijetom u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća. Bio je oženjen Dubrovkinjom. Sudska praksa bilježi njegovo ime najprije 9. siječnja 1550. godine kad se porječkao s Milanezom Angiulijem, tabakarom, što se okončalo tučnjavom pa sudskom optužnicom.
Samo dan poslije, 10. siječnja 1550. godine u Ulici od Sigurate netko je izvrijeđao njegovu ženu. U travnju te godine u ime svoje žene Nike, majstor Pietro Čičiliano, postolara, kako je zabilježio sudski pisar, tužio je Ivana Stjepanovića koji ju je izvrijeđao nazvavši je kurvom i svodiljom pred vratima njihove kuće u Širokoj ulici. U srpnju sljedeće godine postolara Pietra Čičiliana tužio je Nikola mačevalac, jer mu je otkinuo komad mesa mačem i prouzročio veliko krvarenje.

Sluškinje i šegrti

Spomenuti događaji otkrivaju da su, uz poslovni karakter, postolarske radionice imale i društvenu ulogu kao okupljalište šarolikog svijeta i bile stjecište vijesti i saznanja koja su pritjecala iz različitih izvora. Kao što su šetali Placom, dubrovački plemići i bolji sloj građana družili su se prohodeći i Crevljarskom ulicom, a nekad bi svratili na razgovor i u koju postolarsku radionicu gdje se moglo, uz uobičajena ogovaranja, štošta korisnoga čuti i osluhnuti bilo priprostoga puka.
Postolarske radionice pune mladih šegrta bile su mjesta u kojima bi, obavljajući kakav posao za svoju gospodaricu, načas predahnule sluškinje od napornog dnevnog posla zagledavajući pristale djetiće i slušajući o kome i o čemu se u radionici govori, a potom širile vijesti prepričavajući ih i proširivajući ih vlastitim dodacima. U Crevljarskoj ulici dolazilo je više nego drugdje do svađa, pljuskanja, pa i do brutalnih obračuna. Arhivski zapis ostao je o tome kako je Marin Držić šećući se s prijateljem Martinom Šumičićem doživio neugodan susret s mornarem Vlahom Stjepana Kanjica koji ga je udario motkom, u travnju 1548. baš u toj ulici.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.