strana 1 od 6

REPORTERI "SLOBODNE" U MUŠKOM PRIHVATILIŠTU
KAKO HLADNE DANE PROVODE SPLITSKI BESKUĆNICI

Da bar u crkve uvedu grijanje

Za razliku od ženskog prihvatilišta, koje funkcionira kao stambena zajednica i radi cijeli dan, ono muško na Zlodrinoj poljani radi samo noću. "Čim se ujutro probudimo, mislimo se di ćemo sa sobom", pričaju beskućnici

piše Diana BARBARIĆ
snimio Mario TODORIĆ

Dobro šta je zima, ali šta je hladno... piše tako nepoznati autor na zgradi dječjeg dispanzera na Skalicama. I zaista, iako smo već u ožujku, zima je ovih dana dobro naoštrila zube, a što su najjače osjetili gradski beskućnici. Oba gradska prihvatilišta, i muško i žensko, rade pod kapom udruge MoSt, ali, na žalost, nemaju više ni jedan jedini prazan ležaj. Posljednjih noći često im na vrata pokucaju promrzli beskućnici i skitnice, ali sve što im mogu napraviti jest dati im toplu odjeću i deku, te ih eventualno uputiti na Centar za socijalnu skrb.
Za razliku od ženskog prihvatilišta, koje funkcionira kao stambena zajednica i radi cijeli dan, ono muško na Zlodrinoj poljani radi samo noću. Za sve koji do sada nisu zavirili u taj prostor u blizini Biskupove palače, recimo samo to da splitski muški prihvat izgleda poput onih newyorških iz američkih filmova, samo što su naši beskućnici puno pristojniji i ni u ludilu ne dolaze pijani u prihvat. Osim toga, preduhitrili su čak i Talijane u protunikotinskom zakonu, jer već godinama puše isključivo ispred prihvatilišta. Grmilo, sivalo, unutra je duvan i alkohol najstrože zabranjen!

Radili na GAST-u

— Sad kad je velika zima, otvorimo već u pet popodne, a inače prihvat radi od osam navečer do osam ujutro. Svi govore da bi tili volontirat, pa evo, neka se javi neko ozbiljan i neka dežura nekoliko sati dnevno, da ljudi mogu i po danu bit na toplom — govori nam Fabjan Jelaska koji svaku drugu noć dežura u prihvatilištu, a kad nije on tamo, onda je njegov kolega Robi Juričko. Plus toga im pomažu i civilni ročnici Duje, Ivan i Boran. Kad udome beskućnike, ne padne im teško baciti i na play station.
— I Fabo i Robi su genijalci, ali je Dado Lelas dvostruki nobelovac! Jedino nam je problem šta se pomalo odvikavaju od pušenja, pa nemamo u koga žicat duvan — kaže nam Josip Veber, jedan od 14 beskućnika, koji stanuju u prihvatilištu na Zlodrinoj. Onaj dvostruki nobelovac je inače voditelj muškog prihvatilišta i kaže kako mu je najveća želja da proradi i dnevni boravak, ali i da se otvore radionice u kojima bi štićenici prihvata mogli štogod korisno raditi i ubiti koju kunu. Doduše, i sada povremeno rade, evo upravo su za jednu tvrtku dijelili letke na GAST-u, uskoro će vikendima čistiti oko Doma omladine, a i na ljeto ih čeka stari posao održavanja plaže Bačvice, no sve je to nedovoljno...
— Čim se ujutro probudimo, mislimo se di ćemo sa sobom. Samo bi volili da imamo isti tretman ka i ženske beskućnice. I za mene i za one gospođe ista je kiša, i zima, i krupa — govori nam dugokosi beskućnik, u kojega je, očito, životni standard ubio svaku kavalirštinu.
Pa što onda beskućnici rade kad nisu u prihvatilištu? Za kavu, kažu, najčešće nemaju, pa u kafiće mogu gledati samo izvanka. Preostaje im kolodvor i ambulante. U trgovačke centre ne mogu, jer su odmah sumjivi, a tamo je, kažu, uglavnom toliko toplo da im se odmah prispava. Uostalom, nije im "ćeif" gledati u sve ono blago Božje koje si ne mogu priuštiti. Roki je svoj problem riješio tako što po cijeli dan dočekuje brodove u Trajektnoj luci, zna napamet kompletni plovidbeni red.

U prekršaju zbog ručka

— Da se bar u crkvama uvede grijanje, bili bi prvi tamo s krunicama... Odemo, doduše, i na ručak u Pučku kuhinju, ali dok do tamo dođemo, moramo napraviti dva prekršaja. Imamo bon za ručak, ali autobus do Ravnih njiva košta 18 kuna u dva smjera, pa vi računajte. Dali su nam ručak u kuhinji na kraju grada. Ja se, znači, moram švercat da bi došao do svoga ručka. Kad me izbaci kontrola, ostanem gladan — žali nam se Veber.
— Ja sam stariji čovjek. Sramota me da me uvati kontrolor, pa idem pješke — tiho dodaje njegov kolega.
Da ne duljimo, beskućnici traže da im Grad Split osigura besplatne autobusne karte, kako bi mogli stići na ručak u Pučku kuhinju u DES-u. Podsjećaju i Fredija Fiorentinija da im je obećao ulaznice za Hajdukove derbije, a kolegama novinarima poručuju da im ubuduće ne dolaze isključivo za Božić da bi iskamčili neku toplu ljudsku priču. Njihove su toliko tužne da ne žele ni govoriti. Uostalom, i beskućnici imaju pravo na intimu...
Šestero od 14 štićenika muškog prihvatilišta uopće nema osobnu kartu, pa tako ni socijalnu pomoć. Iako neki žive u Splitu već tridesetak godina, nemaju adresu na koju mogu prijaviti prebivalište, pa tako nemaju nikakve dokumente, osim potvrde da žive u prihvatu. Srećom, kažu, nemaju problema s policijom, jer nikada nisu napravili nijedan incident, ni u prihvatu, a ni vanka. Čak i njihov kontakt-policajac Jozo Ugrin samo u superlativima govori o tim ljudima.
A da su se i običnim Splićanima uvukli pod kožu, potvrđuje i činjenica da im naši sugrađani nerijetko donose spizu i odjeću u prihvat. Hrane, međutim, nikad dosta, a i koja kutija cigareta bi im, kažu, dobrodošla.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.