Slobodna Dalmacija

Ocu sam uspio priuštiti unuka

Duje nije postao spektakularni menadžer ili poduzetnik, ali njegova priča nije zbog toga manje spektakularna: čovjek s kojim sam prije deset godina mogao razgovarati samo o drogi sada je postao tip s kojim možeš razgovarati o životu. Ima li išta spektakularnije?

Piše Damir PILIĆ

Kad sam prvi put sreo Duju, prije 11 godina, nije bio još sasvim na dnu, ali nije bio ni daleko od toga. Tada, u proljeće 1994. godine, sreli smo se na Odjelu za ovisnosti Kliničke bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu. Čuvena bolnica u Vinodolskoj i još čuveniji odjel, kroz koji je prošla većina heroinskih ovisnika u Šprica je presudila mnogim narkomanima, ali se Duje iz Splita uspješno otrgnuo od nje

Šprica je presudila mnogim narkomanima, ali se Duje iz Splita uspješno otrgnuo od nje

Hrvatskoj. Duje je došao na liječenje, a ja na studentsku praksu: otada, evo već punih 11 godina, kad god se sretnemo on mene zove “Student”, a ja njega “Splićo”.
Doznavši da sam iz Splita, Duje je odmah pristao na razgovor. Ta nas je činjenica zajedničkog podrijetla vjerojatno i zbližila: bili smo jedini Splićani na odjelu. Tada, u proljeće 1994., Duje je imao 29 godina, ali je izgledao kao da ima 40. Na njegovu licu jasno su se vidjeli tragovi života koji ga je na kraju doveo u Vinogradsku ulicu.
Prvih pet dana prolazio je fizičku krizu i bio iznimno agresivan: jednom, kad od sestre nije dobio toliko heptanona koliko je očekivao, zavitlao je stolicom u zid. Tih dana bio je najagresivniji ovisnik na odjelu. Kad je kriza prošla, i on se ustalio na određenom broju heptanona, postao je drugi čovjek: miran, razuman, s vrlo jasnim uvidima u vlastito propadanje.

Savjest je opstala

Rekoh već: s njim sam se zbližio više nego s drugim ovisnicima, pokušavajući u svakodnevnim razgovorima proniknuti u tajnu njegova drogiranja. Bio je jedan od rijetkih ovisnika s odjela koji su pristali da ih “saslušavam”: ostali su uglavnom tražili da i sam probam heroin, kako bih mogao razumjeti njihovu priču.
Osim toga, privukao me njegov razlog dolaska u Vinogradsku. Otvoreno mi je priznao da se njemu drogiranje sviđa i da zapravo nije imao namjeru ići na liječenje, ali da mu se nedavno dogodilo nešto užasno što ga je natjeralo da se pokuša skinuti.
Uskoro mi je rekao i detalje. Kao i dobar dio drugih heroinskih ovisnika, Duje je povremeno dilao i tako se dogodilo da je jedan mladić u Splitu umro od heroina koji mu je prodao netko od Dujinih ljudi. Kajanje koje je Duje zbog toga pokazivao meni je govorilo da heroin možda ipak nije do kraja razorio njegovu ličnost i karakter.
Kao i većina heroinskih ovisnika, imao je zanimljivu “šprehu”. Neke dijelove naših razgovora toga sam ljeta, uz njegovo dopuštenje, i objavio u listu Feral Tribune. Naravno, promijenio sam mu ime i nazvao ga Duje.
Taj tekst završio sam njegovim odgovorom na moje pitanje što ga, osim tog nesretnog mladića koji je stradao od njegova dopa, najviše muči u njegovu drogiranju, odnosno što smatra najvećim životnim gubitkom koji mu je heroin nanio.
Na ovome mjestu citiram Dujin odgovor: “... lani sam slučajno čuja oca kako se jada materi da od mene neće dobit unuka, da sam propalica, da me nijedna neće uzet ovakvog... nije zna da san ja u susjednoj prostoriji i... zapeklo me to... i još me peče... jebiga...”
Onda se nekoliko godina nismo vidjeli. Sreli smo se ponovno negdje 1996. ili 1997., na splitskim Bačvicama. Izgledao je puno bolje nego četiri godine prije, oči su mu bile potpuno bistre i čak je bio nasmijan: izgledao je tako sretno i ja sam bio siguran da se više ne drogira. To sam mu, pun oduševljenja, i rekao.
“Normalno da sam sritan kad sam se taman sašija”, rekao mi je kroz smijeh i napravio pokret kao da se fura u podlakticu.
Vjerojatno je primijetio promjenu izraza na mome licu, jer je kroz smijeh nastavio: “Jebate, pa ja bi mora bit u crnjaku, a ne ti”.

Susret u osmrtnici

Dali smo jedan drugom “besu” za stara vremena i oprostili se: tada sam bio siguran da se Duje nikada neće skinuti s heroina i da će kroz nekoliko godina sigurno umrijeti. U sebi sam se, na neki način, čak i pozdravio s njim, jer sam pomislio kako je sasvim moguće da ću ga sljedeći put vidjeti tek među osmrtnicama u Slobodnoj Dalmaciji.
Ponovno se nismo vidjeli godinama. Svaki put kad bi u Crnoj kronici Slobodne izišla vijest da je neki splitski ovisnik nađen mrtav, ja bih u tekstu odmah tražio njegovo ime ili inicijale, da vidim je li to Duje.
A onda mi je, negdje prije dvije godine, kolegica Eda Vujević ponudila da zajedno napišemo knjigu o splitskim heroinskim apstinentima, onima kojima je povratak iz pakla uspio i sad imaju stabilnu višegodišnju apstinenciju. Uspostavili smo kontakte sa splitskim udrugama koje se bore protiv ovisnosti i uz njihovu pomoć oformili smo uzorak od 50 apstinenata sa splitskoga područja: rad na knjizi mogao je početi, a Eda je smislila i naslov - “Dedal na iglama”.
O Duji u to vrijeme nisam znao ništa, čak ni to je li živ. Ipak, kako smo odmicali s pisanjem knjige, počeo sam primjećivati da me pojedini nalazi našeg istraživanja podsjećaju na ono što mi je o fenomenu heroinske ovisnosti deset godina prije pričao Duje, čiju sam ispovijed imao sačuvanu u svojim bilješkama.
Recimo, kad smo ustanovili da je veliki broj naših ispitanika u svom predheroinskom razdoblju imao negativan stav prema drogi - što ih nije sačuvalo od kasnijeg ulaska u svijet dopa - morao sam se sjetiti da je takav stav imao i Duje (“prije sam za narkomanima vika ‘iglica’, mrzija san ih, a sad to za menom viču...”).
Ili kad smo vidjeli da gotovo svi naši apstinenti ističu kako je heroin “potrošio” njihovu sposobnost za partnersku ljubav, sjetio sam se da sam to već čuo od Duje (“...živija san s curom, i ona se furala... u početku smo se volili, a kasnije smo volili samo drogu...”).
Ili kad smo došli do spoznaje da je većini apstinenata u razdoblju drogiranja seks bio potpuno neprivlačan, opet sam se njega sjetio (“...već 6 miseci nisan bija s curom, uopće me ne privlači... ona leži kraj mene, a ja mislim samo o drogi... normalnom čoviku jeba je ludilo, a meni je tlaka...”).

Neporočni taksist

Knjiga se već bila primakla kraju kada se dogodio jedan suludi zimski dan u kojem se nebo otvorilo nad Splitom, a ja sam po tom pljusku hodao do redakcije, budući da nisam uspio upaliti automobil. Odjednom se kraj mene zaustavio taxi i vozač me pozvao unutra. I ne gledajući ga, rekao sam mu da nemam love za vožnju.
- Aj Student, ne seri nego upadaj! - rekao je vozač.
Duje! I taj put je u licu izgledao dobro, mlađe od svojih stvarnih godina. Jedino je nabacio par kilograma, izgubivši onu vitku heroinsku figuru. Svejedno: ja ga se, poučen ranijim iskustvom, nisam usudio ništa pitati.
I on je počeo govoriti. Kako se izvukao. Kako je čist već pet godina. Kako često radi i prekovremeno, jer ima ženu i sina. Kako je ocu ipak uspio priuštiti unuka. Kako mu je sve to još uvijek nevjerojatno.
Kad me dovezao do redakcije, pozvao sam ga na pivo, ali je odbio. Prvo, mora raditi, a drugo, više niti ne pije alkohol. Jedino ako imam koju cigaretu.
Knjiga je tada bila već pri kraju i više ga nismo mogli uključiti u uzorak. Ipak, kad smo u posljednjem poglavlju skicirali socio-robot prosječnoga splitskog apstinenta, tom smo statističkom liku dali ime Duje. Po njemu. Jer je i on jedan od ovovjekih splitskih Dedala.
U posljednje vrijeme smo se sreli nekoliko puta. Nikada ne pričamo o drogi. Ne zato što bi ta tema bila teška ili nelagodna, nego zato što imamo druge, zajedničke teme: podstanarstvo, skupoću, plaćanje računa, odgoj djeteta, ovisnost o cigaretama... Duje nije postao spektakularni menadžer ili poduzetnik, ali njegova priča nije zbog toga manje spektakularna: čovjek s kojim sam prije deset godina mogao razgovarati samo o drogi sada je postao tip s kojim možeš razgovarati o životu. Ima li išta spektakularnije?
I svaki put kad se sretnemo Duje mi se žali na svoj automobil, kako ga skupo koštaju popravci i rezervni dijelovi, i ja se svaki put sjetim njegove priče iz Vinogradske, koju, srećom, mogu citirati iz bilješki: “...ima san novaca, spava san u Interkontija, minja aute kako san tija, a sve je otišlo u prašinu... doslovno... trošio sam 500-600 maraka dnevno... lani sam potrošio bar 100.000 maraka, a venama mi teku dva-tri porschea...”
I svaki put kad mi se počne žaliti na skupoću i standard, ja mu vratim priču o porscheima, a on se svaki put nasmije i pita me hoću li ga s tim do smrti zajebavati.
Naravno, kažem ja, i to najozbiljnije mislim.