ST PICHIJA
Bračna ponuda
Nakon dobre dvi godine suše, nikidan san opet dobila bračnu ponudu. Frajer je doša
na cugu u Kaurija istu večer kad i ja, a koreografija upoznavanja bila je - čista
klasika; upra je “popij, popij, popij” da se upoznamo, pa iskoristija priliku da
dolipi za naš stol. Budući da imam solidnu mentalnu kondiciju i sa bilo kojim balkanskim
poluproizvodom mogu izdržat pola sata razgovora, razgovarala sam i s njim. Između
ostaloga se pohvalija da ima nekoliko tetovaža, ali ja san rekla da mi se to ne sviđa.
Pita me da zašto, a ja san se išla napravit pametna, pa san mu rekla da sam u knjizi
Adolfa Loosa “Ornament i zločin” pročitala da tetovaže nose samo “urođenici,
zatvorenici i degenerici”, i da osobno podržavam taj stav. Onda je on reka da san
bistrica i da je bija dvanajst (12!) godina u zatvoru. Taj podatak me prikova za fotelju.
Par sekundi san razmišljala bi li zaglumila da mi triba u vece i šmugnila, ili bih
otvoreno njega zamolila da ode, a onda san svatila da se ijonako andragogijom bavim cili
život, pa mi neće past kruna s glave ako još malo popričam s čovikom koji je (ipak)
odgulija svoj dug pravdi, za razliku od nekih. Dok mi je pričao o zatvorskon stažu i
dojmovima, čisto revijalno sam razmišljala šta bi mi Mater Luce rekla da joj ga
eventualno prijavim ka svoga novoga mladića. A onda me on iznebuha pita bi li se udala za
njega. Vrlo razložno sam primijetila da se poznajemo tek pola sata, a on je reka
(doslovce): “Da, ali djeluješ mi nekako skroz okej”. Eeej! Frajer izgiba iz zatvora
nakon dvanajst godina i kaže mi da sam “skroz okej”!?
Ima mota. Baš seksi.
(Odbila sam ga, ne brini se, majko).
PS: Ima dobrih dvadeset dana otkad ne pušim, šta je pouzdan znak da sam u ozbiljnoj
depresiji.
|