strana 1 od 6

Sjever-sjeverozapad

Revolucije u susjedstvu

Dejan JOVIĆ

Upravo u tjednu kad sam svojim studentima predavao o marksizmu (i njegovim kritičarima), sve su britanske novine pisale o "revoluciji" u Libanonu. Štoviše, tu su revoluciju opisivale kao samo jednu u nizu sličnih koje su se dogodile posljednjih nekoliko godina: "narančasta" u Ukrajini", i "revolucija ruža" u Gruziji. Ako već i nije onakva kakvu su marksisti zamišljali (jer joj zahtjevi nisu klasni, nego "narodnooslobodilački", te više nalikuje na liberalno-demokratsku nego na socijalističku), revolucija je kao ideja (i praksa) i dalje živa i zdrava. Ono što se događa ovih dana u europskom susjedstvu, naime, izgleda da odgovara klasičnoj definiciji revolucije: "radikalna, brza i (pretežno) nasilna promjena političkog sustava s dugoročnijim posljedicama".
Naravno, tek će se vidjeti radi li se o radikalnim promjenama — ili samo o zamjeni jedne političke elite drugom. Ali, izgleda da se "plamen liberalizacije" brzo širi, naročito u onom (vrlo osjetljivom) području koje Europska unija službeno naziva "europskim susjedstvom". Da podsjetim one koji se više ne sjećaju mog ranijeg teksta o granicama nove Europe (s početka prosinca prošle godine) — to je područje "od Murmanska do Marrakecha", tj. od vrha Rusije do kraja Maroka. Sve donedavno ideja da bi to područje ikad moglo postati "po svemu europsko, osim po formalnom članstvu tih zemalja u EU-u" (kako je formulirao Romano Prodi) izgledala je kao još jedna velika iluzija. Ali, danas su stvari (možda čak i radikalno) drukčije. Jedna za drugom, zemlje Bliskog istoka i sjeverne Afrike izražavaju "volju" da se liberaliziraju: pod američko-europskim pritiskom, ili pod pritiskom prosvjeda iznutra. U Libanonu su masovni javni prosvjedi ("revolucija") doveli do smjene vlade — ali i do zahtjeva za konačnim oslobođenjem zemlje od sirijske prisutnosti. Sirijski predsjednik Assad dobio je "posljednju opomenu", koju je — izgleda — shvatio ozbiljno. Libija je već ranije najavila uništenje opasnog oružja, te je obnovila odnose s Velikom Britanijom. "Vječni" egipatski predsjednik Hosni Mubarak najavio je višestranačke, slobodne i poštene predsjedničke izbore za kraj godine. Čak je i u Saudijskoj Arabiji (u kojoj žene još nemaju pravo glasa!) došlo do prvih izbora uopće: doduše, samo lokalnih.
Radi se o golemim promjenama, nezamislivim do prije nekoliko godina. One donekle podsjećaju na istočnoeuropsku 1989., tj. na "početak kraja" autoritarnih sustava, koji bi mogli početi padati po načelu domina — jedan za drugim. Još je možda rano tvrditi — ali, dođe li doista do nekog izraelsko-palestinskog sporazuma, a naročito uspostave li se neke (makar i minimalne) demokratske norme na Bliskom istoku — politička slika Europe (i svijeta) bit će značajno drukčija.
U slučaju ukrajinske i gruzijske revolucije europsko je susjedstvo bilo zona sukoba triju velikih sila: Amerike, Europe i Rusije. Ali, u slučaju Bliskog istoka, ono bi moglo postati zona suradnje Amerike i Europe. Europa će Americi sigurno oprostiti Irak, ako se pokaže da su okupacija Iraka i nasilno svrgavanje Saddama Husseina doista doveli do liberaliziranja Bliskog istoka i cijelog europskog susjedstva. Čak i ako bi novi "pojas oko Europe" bio pod izravnim američkim utjecajem, Europa ne bi mogla ništa drugo nego pozdraviti promjene, a onda se (eventualno, ako ne bude zaplašena) "uplesti" u taj "pojas" u nadi da će bar neke zemlje uspjeti privući k sebi (možda ponudom članstva u EU-u?).
Eventualni uspjeh revolucija u europskom pojasu stvorio bi dva nova paradoksa. Prvo — na kraju bi moglo ispasti (kako je Timothy Garton Ash napisao u "Guardianu" ovog četvrtka) da je Osama bin Laden svojim akcijama otvorio liberalnoj demokraciji ona vrata za koja su i Europljani i Amerikanci mislili da se ne daju otvoriti. (Na sličan način na koji je, primjerice, Slobodan Milošević — potpuno suprotno svojoj namjeri — pomogao da sve ostale republike bivše Jugoslavije ostvare nezavisnost).
Drugo: jednoga bi se dana moglo dogoditi da dvojica Busha (George stariji i George mlađi) budu zapamćeni kao američki predsjednici koji su stvorili najviše novih liberalno-demokratskih poredaka u svijetu: prvi kao pokrovitelj revolucija u Istočnoj Europi, a drugi kao inicijator (ako ne i organizator) liberalno-demokratskih revolucija na Bliskom istoku i u europskom susjedstvu.
Ostaje samo da se nadamo da u tom novom revolucionarnom valu ni jedna zemlja (a naročito ne Libanon) neće postati neka "nova Jugoslavija".

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.