strana 1 od 2

DUGOVI I SMJENA U ZAGREBAČKOM HNK AKTUALIZIRAJU NUŽNOST
DONOŠENJA NOVOG KAZALIŠNOG ZAKONA, KOJI BI RAZDVOJIO
FUNKCIJE POSLOVNOG I UMJETNIČKOG RAVNATELJA

Po(s)lovni ravnatelj

Mladen Tarbuk je iz HNK izletio zbog astronomskog duga od 11,6 miljuna kuna. U istoj minuti kad ga je smijenila, Vlada je na njegovo mjesto za v.d. intendanta postavila – dotadašnju poslovnu ravnateljicu Jasnu Jakovljević. To pokazuje naopaki red vrijednosti kod nas: u svijetu bi odmah bio smijenjen poslovni ravnatelj, a intendant bi nastavio svoj posao

Piše Jasen BOKO

Traži se maštoviti idealist ogromnih ambicija za obavljanje manje važnog državnog posla. Amnestija od odgovornosti zagarantirana.
Tako bi mogao glasiti sljedeći natječaj za čelno mjesto zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, komentiraju na jedinom hrvatskom kazališnom web portalu www.teatar skoro objavljivanje novog natječaja za intendanta, čije je mjesto upražnjeno nakon što je Vlada smijenila Mladena Tarbuka. Bez obzira na to što natječaj sigurno neće glasiti tako, njegov bi smisao mogao biti isti. Jer, Tarbukova smjena opet je otkrila osnovni problem hrvatskih kazališta i javnih ustanova u kulturi uopće. Čelna mjesta kazališta, pa i nacionalnih, popunjavaju se po potpuno neposlovnom kriteriju: u devedesetima osnovni je kriterij biranja ravnatelja bio politički, za razliku od danas kad je kriterij opet – politički.

Kadrovske križaljke

Raznorazne političke koalicije po gradovima slažu kadrovske križaljke u kojima se čelnim mjestima kazališta trguje jednako kao i ostalim mjestima u gradskim ustanovama, od raznih komunalnih službi do bolnice. A onda se, nakon odlaska neuspješnog ravnatelja gubitaša, minus nadoknadi iz proračuna i idemo ispočetka.
Postavljanje Tarbuka prije tri godine trebalo je biti prekid s takvom kadrovskom politikom, ili je barem tako predstavljeno javnosti. Zaista nije bilo ničeg političkog u odluci da se na čelno mjesto nacionalne kuće dovede mladi, sposobni dirigent, postavljen kako bi sprao gorak ukus politike nakupljen u ustima u devedesetima. Umjesto promjene, tri godine kasnije, dogodio se krah, prije svega financijski i Tarbuk je odletio sa svog mjesta, puno bučnije nego što je došao.
A sve zato što i dalje nemamo suvisli Zakon o kazalištima koji bi se i primjenjivao, a u kojem bi stajalo da mora postojati i umjetnički i poslovni ravnatelj unutar kazališta. Prvi bi služio kao jaka umjetnička osobnost s vizijom koji će imati relevantan repertoar i od kazališta napraviti kulturnu ustanovu koja ima što pokazati, dok bi drugi trebao sve to financijski pratiti, i brinuti se da novac koji dobiva iz proračuna nadopuni vlastitim izvorima, od sponzorskih do prodaje ulaznica. Ako ne valja umjetnički dio repertoara, iz kazališta leti prvi, upadne li se u gubitak, svoje mjesto, često uz posljedice, gubi poslovni ravnatelj.
Poslovni ravnatelji nominalno postoje i u nekim hrvatskim kazalištima, recimo baš u zagrebačkom HNK. Kod nas je, međutim, situacija paradoksalna: Tarbuk je iz HNK izletio zbog astronomskog duga od 11,6 miljuna kuna koji je uspio napraviti. U istoj minuti kad ga je smijenila, Vlada je povukla novi potez: na njegovo je mjesto za v.d. intendanta postavila – dotadašnju poslovnu ravnateljicu Jasnu Jakovljević. Što pokazuje naopaki red vrijednosti kod nas: u svijetu bi odmah bio smijenjen poslovni ravnatelj, a intendant bi nastavio svoj posao. Kod nas, nakon ogromnog gubitka, na čelno mjesto dolazi baš poslovni ravnatelj. Ovo je i najbolji dokaz da sustav ne funkcionira jer je očito da poslovni ravnatelj nije imao (dovoljno) veze s financijama, što dalje govori o tome da poslovni ravnatelji kod nas, i kad postoje, ne obavljaju, ili su onemogućeni obavljati svoj posao.

Povratak gubitaša

U Hrvatskoj cijeli problem dodatno otežava potpuno anakrona kazališna organizacija, posebno u slučaju nacionalnih kuća, nekim čudom preživjela još iz austrougarskog doba, a koja vapi za radikalnim promjenama. Gubici se događaju i inozemnim teatrima, no tamošnje su vlasti često manje milostive prema gubitašima u kulturi pa je bilo više slučajeva da su kazališta, čak i ona ugledna, zatvarana na nekoliko godina dok se ne napravi tim spreman provesti sanaciju. Tarbuku se u grijeh stavlja i to što nije proveo sanacijski plan, međutim o takvom planu, i imenu genijalca koji ga je sastavio u nekoliko dana, javnost ništa ne zna.
Hrvatskom kazalištu, a i kulturi uopće, danas kronično nedostaju menadžeri, sposobni ljudi, koji ne dolaze iz umjetničkog, nego financijskog okruženja i koji su u stanju voditi poslove jedne tvrtke s više od 600 zaposlenih (koliko ima recimo zagrebački HNK), tvrtke, koja doduše nije profitna ustanova, ali koja guta puno novca. Do sada se takvi menadžeri u natječajima nisu tražili, a tu tradiciju nastavlja i priča o HNK. Naime, u ovom se trenutku kalkulira s tri jaka umjetnička imena koja, navodno, imaju dobre izgleda na natječaju za intendanta matične kuće: Krešimir Dolenčić, Slobodan Šnajder i Nedjeljko Fabrio.
Prva dva nisu prošla na reizboru u svojim kazalištima prije nekoliko mjeseci, Dolenčić u Gavelli, a Šnajder u ZeKaeM-u. Prvi je, prema riječima svoga nasljednika, ostavio gubitak od oko miljun kuna, dok je Šnajderov minus u kazalištu, nakon četverogodinjeg mandata, ustvrdila je prošlog tjedna nova ravnateljica ZeKaeMa Dubravka Vrgoč, 1,3 miljuna kuna. No, ti gubici očito nikome ne smetaju kad se o njima govori kao o potencijalnim kandidatima. Treći kandidat, Nedjeljko Fabrio nema nikakvih gubitaka iza sebe, ali ni iskustva na menadžerskim mjestima, što čelno mjesto HNK konačno mora postati.
S obzirom na trenutni minus od 11,6 miljuna kuna, HNK-u bi najbolje pristajao stečajni upravitelj, no umjesto toga dogodit će se još jedna sanacija i onda će u neugodnu u intendantsku stolicu - koja u raskoraku između financijskog i umjetničkog poslovanja postaje sve sličnija Prokrustovoj postelji - vjerojatno opet sjesti netko s jakim umjetničkim referencama, a bez ikakvog poslovnog znanja.

Scalinada, Scalinada

Sve, baš sve, ugledne kazališne kuće u svijetu strogo odvajaju te dvije funkcije, umjetnički ravnatelji uvijek su jaka imena sposobna posložiti repertoar i pronaći prave ljude da ga realiziraju. Poslovni ravnatelji ostaju anonimni, ali rade svoj posao, kad je nužno, uz puno žestokih, ali internih rasprava s umjetničkim ravnateljem. Smjena koja se upravo dogodila u milanskoj Scali baš je takva, zbog gubitaka je stradao poslovni ravnatelj Carlo Fontana, umjetnički, Ricardo Muti, ostao je na svom mjestu. Naravno da ime poslovnog ravnatelja niste nikad čuli, dok za Mutija znaju svi. Tako je posvuda: poslovni ravnatelj je u umjetničkim krugovima potpuni anonimus, dok umjetnički biva slavljen. Ako imalo pratite događanja u svjetskom kazalištu, znat ćete da je Nicholas Hytner umjetnički ravnatelj u svakom pogledu izuzetno uspješnog engleskog National Theatrea. Pitanje za miljun glasi tko je poslovni ravnatelj koji tako dobro vodi poslovanje? Taj odgovor nitko ne bi znao.
Novi Zakon o kazalištima na kojem se upravo radi predviđa podjelu u kazalištima na poslovnog i umjetničkog ravnatelja, ali je malo vjerojatno da će se na natječaju za intendanta HNK tražiti čovjek s poslovnim referencama. Ukoliko se ministar Biškupić i Vlada ne odluče za poslovni pristup, onda bi natječaj mogao biti i manje veseo od onog uvodnog i mogao bi glasiti i ovako:
Traži se kapetan s razvijenim osjećajem za umjetnost sposoban ploviti burnim morima. U slobodno vrijeme trebao bi znati voditi orkestar na brodu koji će svirati do posljednjeg trenutka. Cijenjene ponude dostaviti pod šifrom Titanik.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.