strana 1 od 1

MITSKE PEDESETE U ZADRU (5)

Preobrazba mraka u svjetlo

Početkom pedesetih nije se ni slutilo da će od grupe entuzijasta u Jazinama, okupljenih oko Bruna Paitonija, nastati lutkarsko kazalište, najuspješniji naš lutkarski teatar. Ni drugi važan događaj nije počeo spektakularno: u Varošu je nenametljivo i tiho Ante Brkan otvorio fotografski atelijer, koji će postati okupljalištem zadarskih umjetnika i intelektualaca. U njemu će se, kako je 1979. pisao Jure Kaštelan, prirodnom alkemijom mrak preobražavati u svjetlost

piše Abdulah SEFEROVIĆ

U sjeni velikih uzbuđenja oko izložbe Zlato i srebro Zadra 1951. u Zagrebu malo je tko primijetio da je te godine gradsko poglavarstvao odlučilo osnovati Kazalište lutaka. Tko je tada mogao slutiti da će od skupine entuzijasta, okupljenih u Jazinama oko prvoga ravnatelja Bruna Paitonija (1895.—1980.), s vremenom nastati poetički i lutkarski najosobeniji i najuspješniji hrvatski teatar. Nije nebitno napomenuti da je Bruno Paitoni rođen u uglednoj zadarskoj građanskoj obitelji.
Drugi događaj jednako velikih reperkusija također nije počeo spektakularno. U Varošu je tiho i nenametljivo Ante Brkan otvorio fotografski atelijer. Taj će prostor odmah postati okupljalištem najkreativnijega dijela zadarskih umjetnika i intelektualaca. U njemu će se, kako je 1979. pisao Jure Kaštelan, nekom prirodnom alkemijom mrak preobražavati u svjetlost.

Zadar "po kazni"

Prof. Antun Travirka, pak, potanko je opisao ozračje toga kultnog prostora: U Varošu, jedinoj nerazrušenoj staroj gradskoj četvrti, među starim trošnim višekatnicama, malim zanatskim radnjama i skromnim gostionama, na prostoru gdje su živjeli preostali preživjeli stanovnici nekadašnjeg Zadra, kuća Brkan bila je skromno, ali istinsko kulturno sastajalište, mjesto kulturne ugode, humora i zdrave kozerije. Tu su svraćali ljudi od pera, kista ili dlijeta koji su živjeli i djelovali u Zadru ili su u njemu povremeno boravili. Bio je to svojevrsni salon u kojem se formirao nekakav specifični kulturni krug kojem su istovremeno davali pečat ljudi iskusni u svom umijeću, kao i studenti i ambiciozni početnici. Bilo je to jedno od uporišnih mjesta ondašnjeg malog, pomalo boemskog Zadra, grada koji je živio još uvijek u ruševinama i gdje su "po kazni" tada boravili mnogi hrvatski intelektualci.
Ti neprijatelji naroda nosili su sobom definiranu građansku svijest o značenju umjetničkoga stvaralaštva i kriterijima njegova vrednovanja. Među njih je navraćao i Tošo Dabac, koji je na poslovnim putovanjima Dalmacijom često dolazio u Zadar. Svojim iskusnim okom odmah je prepoznao kreativni potencijal Ante Brkana i njegova mlađeg brata Zvonimira. Nagovorio ih je da 1953. počnu izlagati, najprije u Zagrebu, a zatim i u inozemstvu. Kao da je time unaprijed odlučio da se najveće hrvatsko fotografsko priznanje, koje će nositi njegovo ime, podijeli 1979. Zvonimiru, a 1982. Anti Brkanu.

Dramatični artizam

Fotografski postupak braće Brkan nije, kako se čini na prvi pogled, neposredno povezan s praksom legendarne skupine umjetnika EXAT 51 u Zagrebu. To je samosvojna zadarska pojava, tek duhovno srodna sa zagrebačkim događajima koji su označili početak mitskih pedesetih u Hrvatskoj, kada je, u prosincu 1951., skupina EXAT 51 objavila manifest protiv dogmatskog ograničenja stvaralačkih sloboda.
Zaboravlja se, međutim, da taj dokument nije imao snažnijega odjeka u javnosti. Tek je izložba u veljači 1953. izazvala pravu pomutnju. Uz oporbu ždanovizmu, akademizmu, čak i neciviliziranosti, sugerirala je ponovnu uspostavu pokidanih veza s europskom avangardom, konstruktivizmom, funkcionalizmom, ideologijom Bauhausa i apstrakcijom.
Njezinu pojavu, pak, fotografija je dočekala munjevitom pretvorbom socrealizma u dramatični artizam, nazvan socijalističkim esteticizmom. Bio je potpuno sukladan tadašnjem svjetskom trendu salonskoga pikturalizma honkonškog tipa.

Fotografski nadrealizam

Za braću Brkan zagrebačka orijentacija nije bila ništa novo, a za bilo kakav vid salonske fotografije nisu imali nikakva afiniteta. Ante Brkan još je 1939. snimao u čistome stilu bauhausovski konstruirane zbilje (Biser, Razbijena zraka), tako da su elementi geometrijskoga i apstraktnoga konstruktivističkoga sloga ostali trajno nazočni u njegovu fotografskome postupku. Također i njegov brat Zvonimir započinje sličnim konstruktivističkim slogom. Na slici 16 šibica iz 1949. gradi prostorni ambigvitet koji se na neobjašnjiv način pretvara u prostor duhovnih sila.
Njih će dvojica, uz to, providjeti svoje snimateljske postupke vrlo snažnim elementima poetskoga nadrealizma i magičnog realizma. Bilo bi preuzetno naprečac zaključiti kako je u pitanju nadrealizam tadašnje zadarske zbilje, u kojoj su bezobrazno lijeni štakori suvereno vladali nepreglednim prostorima ruševina, dok su stanovnici strpljivo čekali u redu ulaznice za kazališnu predstavu ili filharmonijski koncert.
Ipak to nije bio nadrealistički snovid već tvrdi neorealizam talijanskih filmova, Grad u kome je popularni knjižar Bepica Pulanić prodavao razglednice s motivima kojih više nije bilo u zbilji.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.