strana 1 od 4

SOLINSKOJ OBITELJI ŠODA, APSOLUTNIM REKORDERIMA U TOJ DISCIPLINI,
"ODBOR ZA DELOŽACIJE" DANAS ĆE 56. PUT POKUCATI NA VRATA

MUKE PO IVANU

U stan na adresi Dudini 36 u solinskome Svetom Kaju bespravno se prije 22 godine uselila Ivanova majka Vinka, koja je nakon 26 godina rada u "Dalmacijacementu" izgubila svaku nadu da će dobiti stan od poduzeća te da više neće morati stanovati u "svinjcu". Od tada do danas dogodilo se 55 neuspješnih pokušaja deložacije. Kako im je svaki put uspjelo odgoditi iseljenje, ne znaju objasniti ni sami, no najvjerojatniji razlog je sumnja ljudi koji su im kucali na vrata da ono što je pravno utemeljeno nije uvijek i humano

piše Damir ŠARAC

Da nije tragično, bilo bi slavno! Jer, obitelji Šoda iz solinskog Svetoga Kaja upravo će danas, u srijedu 23. veljače 2005. godine, po pedeset i šesti put na vrata pokucati "odbor za deložaciju" i pokazati im pedeset i šesto sudsko rješenje po kojemu se moraju iseliti iz stana na adresi Dudini 36. Po tome su, po priznanju jednog od bivših hrvatskih ministara, apsolutni rekorderi čak i u granicama bivše države. A kako im je svaki put uspjelo odgoditi iseljenje, neće ni sami znati objasniti, no pretpostavljaju, a i mi s njima, kako je razlog vjerojatno i u dubokoj sumnji ljudi koji im dolaze na vrata. Sumnji da ono što je pravno utemeljeno nije uvijek i humano. Slučaj obitelji Ivana Šode pravi je primjer za to.
Pokazuju nam prastari tekst iz "Nedjeljne Dalmacije" pisan prije ravnih dvadeset godina, upravo o svom slučaju. O Ivanovoj majci Vinki Šoda, fizičkoj radnici "Dalmacijacementa", OOUR "Voljak", koja se zbog dugogodišnje nepravde odlučila zamjeriti birokraciji.
— Dvadeset i šest godina moja je majka čekala da dođe na red za stan na listi u poduzeću. Uvijek su drugi imali prioritete, mijenjali veće za još veće, a mi smo živjeli u neljudskim uvjetima, no vrhu liste nismo se približavali. Jednom joj je prilikom sekretar partije u radnoj organizaciji rekao: "Vinka, znam da živiš u svinjcu, ali stan nemoš dobit, jer nisi nigdi!" Šta je bilo to "nigdi", ona nije mogla razumjeti, ali joj je bilo jasno da stana nikad neće vidjeti, i da mora nešto napraviti ako ne želi ostati u "svinjcu", odnosno u potkrovlju kuće starije od četiristo godina kojoj su od vlage propadale grede na podu, bez vode i zahoda — prisjeća se Ivan, koji nije imao ni osamnaest godina kad je njegova obitelj ušla u DC-ov stan u Svetome Kaju, a bilo je to 1983. godine. Otada pa sve do danas njegov su život obilježile deložacije.

Vrući krumpir

Kako su mu roditelji bili teško bolesni, svaki put bi se rješenje odgodilo, a poduzeće je u međuvremenu, 1988. godine, taj stan dodijelilo drugom zaposleniku, koji do danas u nužnom smještaju čeka useljenje.
Ipak, u devedesetima "Dalmacijacement" se odriče stana u korist grada Solina, pa je tako općinskim vlastima u ruke bačen vrući krumpir.
— Sada Grad Solin, htio-ne htio, mora tražiti našu deložaciju i zatim u stan useliti čovjeka koji ga je dobio od DC-a. Ipak, zahvalni smo gradskim vlastima, gradonačelniku Zvonimiru Hrgoviću i tajniku Anti Ljubičiću, što imaju razumijevanja za naš slučaj i shvaćaju da mi zaista nemamo kamo. Isto tako razumijem i čovjeka koji mora dobiti ovaj stan, pa on ga petnaest godina čeka! No, ja ih molim da pričekaju još samo koji mjesec i onda ću dobrovoljno izaći - tvrdi Ivan Šoda, navodeći kako traži da se deložacija odgodi do završetka školske godine, kako bi mu trojica sinova u miru mogla dočekati kraj nastave.
Da stvar bude još neobičnija, Grad Solin Šodinima, kao socijalnim slučajevima, potpomaže u plaćanju režija, budući da je Ivan zbog ozljeda na radu umirovljen s primanjima od 1179 kuna, a prima i 299 kuna od Centra za socijalni rad, dok je supruga Jasminka nezaposlena. Ivan je ozlijeđen, a ubrzo i umirovljen, kad ga je na početku Domovinskog rata u zrak odbacila detonacija prilikom raketiranja okolice vojne baze u Divuljama, gdje se zatekao kao zaposlenik "Jadranribolova", čije je ribogojilište graničilo s vojarnom.

Preporuka sudskog povjerenika

Jedini izlaz vidi u pozitivnom rješenju molbe za dodjelu socijalnog, gradskog stana, a takvu je preporuku solinskim vlastima uputio i sudski povjerenik u zapisniku s pretprošle deložacije u rujnu prošle godine! Ali ne zna kada će i hoće li uopće biti raspisan nekakav natječaj za ove stanove, niti ima li ih Solin uopće...
Ako Šodini baš nemaju sreće s rješenjem stambenog pitanja, imaju je s djecom, sedamnaestogodišnjim Tonijem, petnaestogodišnjim Josipom i osmogodišnjim Ivanom. Svi su primjerni učenici, a Toni je i košarkaški juniorski reprezentativac, velika nada KK Split s punim zidom medalja, dok se Ivan za postignute rezultate u školi ponosi pismenom čestitkom ministra školstva Dragana Primorca.
— I njihov je život obilježen nesretnim deložacijama. Možete samo zamisliti kakve su nam noći uoči jutarnjih posjeta policajaca, radnika, sudskih izvršitelja, medicinara... Sjećam se, jedne godine, mislim 1999., deložacije su bile jednom tjedno, grozni dani. Na žalost, opet nas to čeka — zabrinut je Ivan, ponovivši poziv ljudima koji će mu u srijedu doći pred stan, uvijek s jednom, istom namjerom:
— Nisam kriminalac ni zločinac, te stoga molim da mi izađu u susret. Nevolja nas je natjerala na ovo, i sada kažem: otići ćemo, ali samo neka nas puste do kraja školske godine...
Hoće li to tko čuti?

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.