subota, 15.1.2005.


	novosti teme dana ekonomija sport kultura mozaik crna kronika

	dalmacija split županija zadar šibenik dubrovnik bih

	forum sd magazin pomet feljton kolumne osmrtnice zadnje vijesti

	impresum kretanje brodova

	kontakt linkovi arhiv e-mail adresar




	strana 1 od 2

INICIJATIVA DALIBORA MARTINISA OKO RUŠENJA TITOVOG SPOMENIKA U KUMROVCU I POZIV DA SE IZLOŽI I SRUŠENI TITOV SPOMENIK PONOVNO AKTUALIZIRA PITANJE ODNOSA POLITIKE I UMJETNOSTI

Stari provokatori

Na pitanje kako se osjeća umjetnik aktivist u sredini koja malo mari za umjetnost Mladen Stilinović je rekao da je takvo djelovanje umjetnikov osobni izbor. “Ovo je danas zemlja starih provokatora, pa se s ekscesima čeka na Toma Gotovca, a ne na nekog mlađeg umjetnika. Vani je drukčije, vani je burno”, naglašava Stilinović

Piše Sandi VIDULIĆ

Multimedijalni umjetnik Dalibor Martinis ovih dana iznio je prijedlog da se podigne spomenik rušenju Titovog spomenika u Koumrovcu. “Činjenica da će srušeni Titov spomenik biti restauriran i vraćen na svoje mjesto znači da će čin rušenja nestati iz naše memorije.” Martinis smatra kako to nije dobro jer se “društvo i povijest razvijaju kroz događaje i postupke, pa rušenje spomenika govori o nama danas jednako kao što je postavljenje spomenika o nama govorilo jučer”. Umjetnik drži kako bi odljev skulpture bez glave trebalo postaviti u bilo kojem mjestu u kojem građani iskažu interes. No, skeptičan je prema mogućnosti ostvarenja takve zamisli jer bi podizanje srušenog spomenika značilo komemoriranje društvene ružnoće, a to “većina društva izbjegava jer ne žele podsjetnik na svoje ružne postupke”. Od ove ideje će, očito, na kraju ostati samo Martinisov dokumentirani performance u kojem je zauzeo mjesto Tita na ispražnjenom postolju Augustinčićevog spomenika.

Sovjetsko iskustvo

Politička umjetnost kao oblik umjetničkog aktivizma u kojem umjetnost komentira društvena događanja ili pak agitira za neke političke opcije nije novost. Umjetnost se može javiti kao korektiv koji fokusira pažnju javnosti na anomalije u društvu, može se suprotstaviti cjelokupnom dominantnom svjetonazoru, a može i biti produžena ruka politike. Uvriježeno je smatrati da umjetnost koja je bliska vladajućoj politici nije dobra umjetnost, ali stvari nisu uvijek tako jednostavne.
Složen i proturječan odnos politike i angažirane umjetnosti datira od nastanka avangarde. Povjesničar umjetnosti Konstantin Akinsha tvrdi kako je otvaranje arhiva Sovjetskog Saveza ukazalo na čvrste veze partije i avangarde. “Mnogi ruski redatelji započeli su u posebnom odjelu koji je u osnovi bio odgovoran za cenzuru. Postojao je Odjel za distribuciju zapadnih filmova, koji su prikazivani u Rusiji. Svi značajni redatelji došli su iz tog odjela kao Eisenstein ili braća Vasiljev. Zadatak tog ureda bio je promijeniti montažu zapadnih filmova izrezujući dijelove koji su bili neprikladni za sovjetsku cenzuru.”
Akinsha tvrdi da su, kad je Lenjin umro, svi značajniji umjetnici bili uključeni u stvaranje kulta ličnosti. “Jedino je Maljevič rekao kako je to opasno i da se počinje stvarati nova religija, što je bilo potpuno točno. Već 1924. upotrebljena su sva ikonografska sredstva koja su korištena kasnije: Lenjin kao dijete, Lenjin i proleteri spašavaju svijet... Kasnije je ta ikononografija preuzeta od socrealisitčkih umjetnika”.
Raskid naše umjetnosti sa soc realizmom početkom pedesetih sasvim sigurno nijie prošao bez blagoslova Partije. Berislav Valušek je plasirao tezu da je čuveni ciklus Ede Murtića “Doživljaj Amerike” iz 1953. nastao tako što je 51. Murtić poslan u Ameriku i Kanadu sa zadaćom da otamo importira apstraktni ekspresionizam, čija “pravila igre” na dotičnoj izložbi još nije u potpunosti svladao.
Pedesetih diplomacija SAD-a organizira izložbe američkog apstraktnog ekspresionizma na lokacijama koje su se prostirale uzduž “željezne zavjese”. Cilj je bio politički, trebalo je pokazati kako apstraktni ekspresionizam izražava duh slobodnog Zapada, gdje je pojedinac individua, nasuprot umjetnosti soc realizma koja simbolizira kolektivistička represivna društva.

Performeri na margini

Iako je prošireni prostor umjetničkih sloboda u pedesetima dobrodošao umjetnicima u Jugoslaviji, u politici se tada još ništa nije promijenilo. Apstraktne tendencije odvijale su se u elitističkom prostoru galerija, dok je političku orijentaciju simbolizirao Goli otok. No, jedna iscrpnija analiza možda bi pokazala kako su umjetničke “reforme” u pedesetima bile uvertira u proces otvaranja društvenih sloboda koji je rezultirao liberalnijim političkim reformama u šezdesetima.
Rad Svena Stilinovića Partija šezdesetih tolerira radikalniji modernizam Novih tendencija i Gorgone. No pravi favoriti politike bili su protagonisti umjerenog modernizma, Murtić, Dušan Džamonja te slikari naivci.
U politički represivnijim sedamdesetima zahlađuju odnosi umjetnosti i politike. Tih godina Partija više nema jasnu kulturnu politiku, njeni favoriti nisu više “in” u međunarodnim strujanjima, a istodobno se ne “gura” progresivnije mlade umjetnike. Nove umjetničke tendencije oslonjene na konceptualnu i “dematerijaliziranu” umjetnost, u načelu kritičnu prema institucijama, bile su tolerirane jer nisu imale šireg odjeka.
Pioniri domaćeg videoarta (Martinis i Sanja Iveković), začetnici konceptualizma (Goran Trbuljak) i performansa (Tomislav Gotovac), rijetko su kada prelazili rub društvene i kulturne margine. To je vrijeme kad umjentici koji su njegovali radikalniji dijalog s društvenom stvarnošću, poput Brace Dimitrijevića ili Marine Abramović (profilirani u klimi zagrebačke scene kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih), odlaze u inozemstvo gdje ostvaruju istaknute karijere.
Neoavangardne umjetničke prakse tog doba u nas su nešto introvertiranije, dok je socijalni angažman grupe Biafra uglavnom uopćena kritika negativnosti Zapada. Tek povremeno umjetnost nastupa kao kritika domaće političke zbilje - primjerice u performanceu Sanje Iveković u kojem ona simulira masturbaciju koja se odvija u vrijeme političke ceremonije, pri čemu se na simboličkoj razini konfrontiraju represivni duh politike i artistički liberalizam iskazan preko ženskog tijela.
Svako pojavljivanje Toma Gotovca značilo je eksces po sebi, a valja naglasiti i djelovanje Grupe šestorice koje se odvija od druge polovice sedamdesetih do sredine osamdesetih. Njihovi umjetnički komentari bili su često iskazani u formi jezičnih radova, poput urbane intervencije “Ovo nije moj svijet” (Jerman) ili pseudocitata “Rad je bolest. Marx” (M. Stilinović).

Provokativni Slovenci

No, pravi prodor umjetnosti u svijet politike dogodio se u Sloveniji s tada vrlo inventivnim umjetničkim kolektivom Neue Slowenische Kunst. Kulminacija subverzivnog djelovanja je plakat za Štafetu mladosti (1984.) kad se podmeće “kukavičje jaje” u vidu kopije plakata za Hitlerjugend, čime je jasno denuncirana priroda rituala dvaju totalitarnih režima.
Slovenska kulturna scena je bila homogenija u teorijskom i artističkom nastupu od hrvatske, a postala je društveni fenomen Jugoslavije osamdesetih i zato što je imala prešutnu podršku SK Slovenije koji kasnih osamdesetih inzistira na asimetričnoj federaciji. Mladanačka subkultura bila je naprednijem krilu slovenske Partije dobrodošao “dokaz” da Slovenija, zbog svoje posebnosti, zaslužuje veću autonomiju unutar SFRJ.
Današnja politička umjetnost događa se na više nivoa. Tamo gdje se pojavljuju političke represije radikalizira se umjetnička praksa, kao što je to bio slučaj u Austriji nakon političkog trijumfa Heidera i, donekle, u SAD-u koji je izložen desničarskom trijumfu Busheve politike.
Mimo toga, politička umjetnost današnjice dosegla je dvije krajnosti. Jednu predstavljaju postumjetničke grupe, često interdisciplinarno sastavljene, koje ne teže proizvodnji umjetnosti, već umjetničke “alate” koriste kao sredstva kojima će fokusirati pažnju javnosti na neke probleme. Tako Critical Art Ensamble iz Amerike, grupa pisaca, biologa i programera, rade radove na temu građanske neposlušnosti. Poput izuma specijalnog herbicida koji uništava onaj namijenjen zaštiti genetički modificiranog kukuruza. AAA Korp su francuski umjetnici koji su proizveli sredstvo za transformirnaje dizelskog motora u motore na suncokretovo ulje, čija je proizvodnja jeftinija. Proizveli su i motor koji ima pogon na ulje i istodobno ga proizvodi. RT Mark sastavljaju lažne izjave u ime multinacionalnih kompanija, rugajući se njihovoj neljudskosti i gramzivosti...
Kanadski kustos Stephen Wright predstavio je rad takvih grupa na prošlogodišnjim predavanjima u Zagrebu i Rijeci. “Koristim prostor umjetnosti ne da bih napravio izložbu, nego da bih kreirao ono što zovem hodajućom kutijom za alat. Dakle, nudim na uvid umjetničke vještine, alate i percepciju kako bi ih drugi mogli upotrijebiti - ne da bi proizveli autonomne objekte, nego da bi sebe učinili autonomnima”, tvrdi Wright.

Postumjetnički aktivizam

Drugi pol predstavljaju suvremeni umjetnici iz Rusije, neki autori sa Balkana i kineski umjetnici koji svjesno idu na politizaciju umjetnosti, stvarajući vizualni spektakl kakav Zapad od njih očekuje. To je pozicija koju je Slavoj Žižek nazvao The Big Other (parodija na Big Brother) u kojoj ovi narodi vječito imaju poziciju Drugog. Ako postoji Drugi, onda postoji i Prvi. Prekoračenje granice nije uvijek lako. Primjer je nedavno iskustvo Andreje Kulunčić, naše najistaknutije predstavnice postumjetničkog aktivizma, kojem pripadaju i Irena Keser, Aleksandar Batista Ilić, Igor Grubić i Kristina Leko.
Kulunčićeva je imala problem na Liverpulskom bijenalu 2004. izložiti rad o maloljetničkoj trudnoći u Britaniji. Od Drugog se očekuje da, recimo, izloži videorad o potčinjenosti žene u Dalmatinskoj zagori, a ne da razotkriva Prvoga. Doduše, Kulunčićeva koja često tretira probleme zajednica u kojima izlaže, tvrdi da joj se britansko iskustvo ne bi dogodilo u Nizozemskoj ili Njemačkoj.
Rusi nemaju tih problema, kako se pokazalo na nedavnoj izložbi u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje su se sprdali s Putinom, simbolima terorizma i s Bin Ladenom. Možda je njihov uspjeh u tome da se na vrlo duhovit i provokativan način poigravaju općim simbolima današnjice bez “kapilarnog” ulaženja u interne probleme pojedinih zajednica.
Provokacija kao spektakl oblik je preživljavanja umjetnosti u ruskoj stvarnosti o kojoj je organizator izložbe Marat Gelman rekao sljedeće: “U nas je problem potpuna deregulacija, izostanak svake brige za umjetnost i vladavina potpune permisivnosti. Samo da navedem primjer da je trenutačni premijer čak ukinuo ministarstvo kulture, jer je smatrao da to područje uopće ne treba biti pokriveno posebnim ministarstvom”.

Korporacije kao mecene

Treća struja koja se plete oko političke umjetnosti, budući da ona privlači pažnju medija i javnosti, jesu zaklade iza kojih nerijetko stoji korporacijski kapital. “Poslovni svijet, osobito svijet marketinga, može mnogo naučiti od umjetnika”, tvrdi Sabine Breitweister, direktorica Generali Foundation iz Beča i dodaje: “Korporacije su transparentije od političara”. Ta fundacija izlaže radove Sanje Iveković i Andreje Kulunčić, kao i pionira političke umjetnosti poput Hansa Hackea.
Većina umjetnika kod nas smatra korporacije za nasljednike renesansnih mecena. Antikorporacijski diskurs u zemlji koju su preplavile korporacije još je vrlo marginalan, što je zabrinjavajuće. Tranzicijske godine u Hrvatskoj su, što se tiče političke umjetnosti, uglavnom mlake. Najzanimljiviji događaj bila je izložba “Što, kako, za koga” (2000.) povodom obljetnice Manifesta komunističke partije.
Koliko politička umjetnost mijenja stvarnost? Joseph Beuys se još šezdesetih godina XX. st. zalaže za umjetnost koja ima društvenu, političku i ekološku zadaću. Danas se vodeći autoriteti razilaze oko smisla umjetničkog aktivizma. Povodom predstave “Čekajući Godota”, koju je Susan Sontag postavila u okupiranom Sarajevu, Jean Baudrilliard je rekao da se “ne treba slagati sa tezama o “umjetničkom sudioništvu”, tj. s onim intelektualnim i umjetničkim individuama koje se uvijek smatraju “odgovornima” za nešto i smatraju tu svoju odgovornost povlasticom radikalne svijesti, jer (...) takvi subjekti više ni u što ne mogu intervenirati”. Sontagova je uzvratila da je Baudrilliard “politički, a možda čak i moralni idiot”.
Stephen Wrigth smatra da angažirana umjetnost često kontraproduktivno utječe na stvarnost jer je opterećena pokazivanjem slike problema, umjesto da nudi alat. On smatra da današnja umjetnost kako bi bila djelotvorna, mora biti zabavna i korisna, ne težeći uopće da stvara umjetnička djela.
Na pitanje kako se osjeća umjetnik aktivist u sredini koja malo mari za umjetnost Mladen Stilinović je rekao da je takvo djelovanje umjetnikov osobni izbor. “Ovo je danas zemlja starih provokatora, pa se s ekscesima čeka na Toma Gotovca, a ne na nekog mlađeg umjetnika. Vani je drukčije, vani je burno.”
Martinisovo nastojanje karakteristično je za naše stanje. Akciju izvodi umjetnički veteran, pomiren sa tim da društvo koje ne želi gledati svoju ružnoću neće postaviti spomenik rušenju Titovog spomenika. Martinis nas je samo za tren osvijestio da se takva rušenja više nigdje na svijetu ne događaju. Ali, naša socijalna patologija je pretvrd orah da bi ju umjetnost mogla ozbiljnije ugroziti. Nemogućnost umjetnika da senzibilizira javnost ogleda se i u Martinisovoj rezignirano ironičnoj izjavi kako nije titoist ni komunist, već možda tek zlopamtilo.