strana 1 od 6

Pogled s Jadrana

(Makro)ekonomska patologija

Dr. Petar FILIPIĆ

Često sam se pitao kako ljudi obole od raka. Danas si tu, normalan, a već sutra pun crnih perspektiva i misli. Svako tumačenje počne razumljivim rečenicama, a zatim slijedi veća količina stručnih izraza koji neukome zamagle sliku. Ipak, postupno, sebi sam sastavio mozaik. Jedna stanica ljudskog organizma, koju sam u mislima označio A, u nekom odsječku vremena umjesto za organizam potrebnih stotinu operacija obavi jednu manje. Ta jedna neodigrana operacija remeti uredan rad stanici B. Ona se na početku opire, ali konačno popusti i svoju neravnotežu emitira u okolinu. Stanici C, D, ... A onda, svaka pojedinačno ili sve zajedno, prave nered. Najprije lokalno, a s vremenom i u cijelom organizmu. I eto crnih misli i perspektiva. U odgovaranju na to pitanje, a što zasigurno ne drži znanstvenu vodu, pomogla mi je ekonomija. Izučavao sam (ne)likvidnost u hrvatskom gospodarstvu i uočio toliko sličnosti da sam od studiranja tog problema htio odustati. Razlika je jedino u tome što u hrvatskom gospodarstvu postoje najmanje dva velika slova A: država (A1) i veliki poslovni sustavi, prije svih trgovački lanci (A2).
Država A1, tj. državna poduzeća i institucije, iako imaju uredan ugovor u kojem su definirani rokovi plaćanja na 60 ili 90 dana, ne plate B-u, poduzeću iz privatnog sektora ni nakon tristo i više dana. Trenutačno su javnosti najpoznatiji slučajevi: javni radovi - primjer autoceste, zdravstveno osiguranje - primjer lijekovi, proračun - sva tekuća plaćanja u prijelazu iz jedne u drugu fiskalnu godinu kasne u startu minimalno sto i dvadeset dana, itd. Poduzeće B, iako ima uredan ugovor s ostalima u lancu, ne plati svojem dobavljaču C, kooperantu D. Iako su u razvijenom svijetu nezamisliva ni ona dva ili tri mjeseca neplaćanja, produljenje tog roka znači prisiljavanje ionako slabašnog privatnog sektora da kreditira neproizvodnu potrošnju. U situaciji kada dvije trećine menadžera tvrdi da su plaćanja uglavnom stala, Vladino negiranje zastupničke izjave prema kojoj "ponovno tonemo u glib nelikvidnosti" zvuči bizarno. Interesantno je, nitko ne tuži državu. Jer uvriježeno je mišljenje: pored neefikasnog i ovisnog sudstva tužiti je kontraproduktivno!
Idemo dalje, A2, trgovački lanci. Kod nekih od njih B najprije plaća ulaznicu da mu roba ugleda svjetlo polica. Zatim čeka šest mjeseci da bi mu nešto platili. Ako je sretne ruke, nakon devet mjeseci ga pozovu i ponude spasonosnu opciju prema kojoj će mu nakon godinu dana platiti njegovu robu uz cassa sconto od dodatnih 20-ak posto. U međuvremenu, A2 iz ovog scenarija rasprostiranja bolesti, apsolutno nedodirljiv, vrti novce malih privrednika, u sprezi s bankama kupuje nekretnine, mijenja im dotadašnju namjenu, prodaje i ostvaruje kapitalni dobitak. Jednima sav gubitak, drugima sav dobitak. Preraspodjela od malih prema velikima koju nitko i ne naziva drukčije nego velika pljačka. Klasičan obrazac socijalne države na naš način. Na kraju tog križnog puta na kojem insolventnost, a onda i nelikvidnost sve više raste kako se povećava broj uključenih i na kojem izvjesnost propadanja tvrtki raste s opadanjem njihove veličine nalaze se mala poduzeća. Zauzimaju sva preostala slova hrvatske gospodarske abecede. I ona imaju izbor. I te kakav:
a) uključiti se u posao s kompenzacijama (ako su u tom poslu i uspješni, nikada ne naplate ukupan dug, dodatno se povećava broj dana neplaćanja, sve se manje bave djelatnošću svog poduzeća, a sve više pretvaraju u trgovce i manipulatore robom o kojoj pojma nemaju) - rezultat: poduzetnička klima sve je lošija, raste indeks pesimizma; b) zadužiti se u bankama (visoke kamate, hipoteke, kredit na kredit) - raste indeks zaduženosti, a zbog valutne klauzule smanjuje se elastičnost promjene tečaja; c) ne isplatiti plaće radnicima - raste indeks siromaštva; d) utajiti porez - raste indeks kriminala, a raste i deficit proračuna; i e) raditi na crno - zaposlenost se ne povećava, proračun se ne puni.
Kada čovjek oboli od raka, okolina, htjeli mi to ili ne, od njega zazire. Kada gospodarstvo zahvati insolventnost i nelikvidnost, inozemni partneri najprije su fini "hajde još ovaj put, već dugo surađujemo", zatim stidljivo produljuju rokove plaćanja "neka bude 30, 60 dana", potom rezolutno "90" da bi konačno uz "žao mi je ..." svoju robu uputili nekim zdravim partnerima. Kako je zdravih s porastom insolventnosti sve manje, ono "drugim partnerima" znači tržištima drugih zemalja. Indeks konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva nezaustavljivo pada. Ekonomisti savjete lako daju: smanjenje javne potrošnje, efikasniji sudovi, veća odgovornost, manje kamate. Kada je rak u pitanju, liječnici su decidirani: treba sve poduzeti da stanica A ponovno obavlja svojih stotinu operacija. U protivnom, kirurškim je putem treba odstraniti.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.