strana 6 od 6

KNJIGE MILANA VUKOVIĆ-RUNJIĆ: PRIČA O M., VUKOVIĆ&RUNJIĆ, ZAGREB 2004.

Svemir urbanog života

Što je stvarnost, a što fikcija i postoji li objektivna istina o onom što se događalo centralna su pitanja ove proze kojom je suvremena hrvatska književnost dobila nepretenciozan, ali pametan urbani roman koji se s užitkom čita

piše Jasen BOKO

Milana Vuković-Runjić vjerojatno je široj javnosti najpoznatija po svojim tjednim kolumnama, kao naša verzija Seksa i grada, samo bez seksa. Milana Vuković-Runjić, međutim, a šteta je što je taj dio manje poznat, talentirana je spisateljica i jedno od najpismenijih pera naše suvremene književnosti. Nakon tri zbirke poezije, knjige pripovijedaka, dva romana i, dobro, zbirke kolumni Seksopolis, autorica se oglasila svojim novim romanom Priča o M., svojom dosad najzrelijom prozom.
Premda nevelik opsegom, Priča o M. posjeduje složenu narativnu strukturu, koncipiranu u pet poglavlja koju pričaju sudionici ljubavnog trokuta. Žanrovski su pojedina poglavlja određena kao pripovijetka, apologija, rekonstrukcija, priznanje i epilog, a posebnu draž ispovijedima sudionika daje njihova zajednička svijest da će se cijela priča naći u knjizi, što ih tjera u borbu za svoju istinu i svoju verziju stvarne priče.
U kakvoj je vrsti veze zaista bio mladić, sad životni partner protagonistice iz naslova, s njezinom najboljom prijateljicom za vrijeme dok je njegova buduća bila na putu i tko je odnose režirao, tko u njima bio protagonist, a tko tek statirao pokušava se rasplesti deset godina poslije, kad o tom odnosu biva objavljena priča u književnom časopisu. Gdje je prava istina u ovom rašomonu koji se događao desetljeće prije odluke da se sve verzije ljubavnog trokuta stave u dokumentarni roman ostaje otvoreno do kraja.
Trokut se naravno raspao, preformiravši se u jednu dugogodišnju vezu i jednu izgubljenu prijateljicu, a potonja cijelu priču obnavlja upravo odlukom da svoju priču ispriča javno, što će izazvati književnu reakciju i ostalih.
Priča o M. vješto se poigrava fikcijom i navodnim realnim činjenicama jer je očito da su likovi koji se otkrivaju samo inicijalima namjerno stvoreni da se sumnja na autobiografsku priču u koju je onda, naravno, uključena i mala obiteljska nakladnička kuća, izdavač romana.
Osim što su pojedina poglavlja strukturirana kao ispovijedi pojedinih sudionika, ona su i formalno gledano žanrovski različita, od pripovijetke (objavljene u časopisu), preko dnevničkog zapisa ili pisma, pa do završne, opet zapisane, priče.
Što je stvarnost, a što fikcija i postoji li jedna objektivna istina o događaju koji se dogodio, ili uopće o bilo čemu što se oko nas događa, centralna su pitanja ovog dobro skrojenog romana koji se polako raspleće ne donoseći konačan odgovor.
Možda bi strukturalni model za ovakvu prozu mogao biti Durrelov Aleksandrijski kvartet, uz napomenu da Priča o M. nema velike pretenzije razrješavanja dilema svoga stoljeća, nego ostaje kao odlično strukturiran roman o egzistenciji male, skrivene ćelije sastavljene od tri tijela u svemiru suvremenog urbanog života.
Kad se zanimljivosti ljubavne priče – koja kao i svaka ljubavna priča govori zapravo o osamljenosti - osvijetljene iz više rakursa doda i već iskusna pripovjedačka ruka, koja se rečenicom poigrava jednako lako kao i samom narativnom strukturom, onda je nedvojbeno da je suvremena hrvatska proza dobila nepretenciozan, ali pametan urbani roman koji se s užitkom čita.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.