strana 1 od 4

ZAPIS O SLIKARSTVU PETERA PONGRATZA,
BEČKOG UMJETNIKA S KORČULANSKOM ADRESOM

Svijet naivnih, slike sretnih

Volim djetinje slike, tu nepatvorenost koja iz njih zrači, ali i formu koju će većina povjesničara umjetnosti u mojem slučaju krstiti "art brutom". Stilom govora iz podsvijesti, djece i poremećenih. Svatko tko želi učiti slikarstvo, zapravo je na krivom putu. To je ludost; akademija je idealno mjesto za profesore

piše Igor BREŠAN

Čudni su uistinu sudbinski puti. Ne da ih nije lako predvidjeti, već ih naprosto treba prihvatiti kao neizbježne, pa i korektiv na kojega možete čak i računati kad sve zataji ili ostane u domeni privida i loše novinarske informiranosti. Iščekujući tek jedinu vezu nedjeljom, vlakom od Ljubljane do Zagreba (ni autobus se ne može pohvaliti izdašnošću), rezignirani se pogled zaustavio i na jednom jumbo-plakatu sa sadržajem nešto drukčijim od ostalih. Istina, poruka se mogla učiniti sličnom, bar što se vedrine i optimizma tiče, no bilo je očito: izbori ga nisu zanimali, ni slogani o boljoj i sretnijoj budućnosti. Istina, koloristička vedrina i neposrednost, iskrenost i nepatvoren izričaj, onakav kakav je najlogičnije povezati s dječjim nastupom, mogli su se lako uklopiti u izborne paralaže i šećerleme.
Umjesto u bolju (slovensku) budućnost, zahvaljujući preporukama slikara Martina Borodača iz bratske Bratislave i Željka Mucka iz Koprivnice, s kojima sam, uz Slovenca Rudija Skočira i Austrijanca Valentina Omana, pet dana činio kvintet stanara Hiže umjetnikov Matjaža Bažata u Gorici (ima i toga na dohodovnim osnovama), završio sam na Korčuli! A evo zašto, i kako. Dašak vedrine sa spomenutog plakata bio je poziv za veliku bečku izložbu Petera Pongratza, slikara očito zavidnih referenci i provokativne poetike, no zanimljivije od svega učinilo mi se podatak kako je u pitanju umjetnik s bečkom i hrvatskom adresom, onom na Korčuli.
I umjesto u susjeda, jer bilo bi to logičnije za potpisnika, do muzikologa Nikše Gliga, čakulamo u Solinama (joj mene da čakulamo, s mojim lošim osjećajem za jezik i nelošim osjećajem za gimnastiku i vizualizaciju pokretom), sa slikarom što smo ga netom "upoznali" u Ljubljani. Društvo nam čini, od velike koristi supruga Elisabeth, također Austrijanka, koja se bolje od Petera udomaćila. Ženama je lakše, brže progovore, valjda, pa i hrvatski. A slikar, kao slikar, ponajmanje voli pojašnjavati leksiku vlastitih likovnih zapisa. I pravda se: "Ne znamo objasniti svoje postupke, a kamoli tuđe. Nisam filozof, ali volim govoriti o svojem slikarstvu."
A za veliku ludost trebalo je izgraditi stav i zauzeti gard antiakademizma, ignoriranja obrazovnih institucija u umjetnosti. U konkretnom slučaju sve se i čini razumljivim, neovisno o pedigreu stečenom na bečkoj likovnoj akademiji.
— Najiskrenije volim djetinje slike — rado će podvući — tu nepatvorenost koja iz njih zrači, ali i formu koju će većina povjesničara umjetnosti u mojem slučaju krstiti art brutom. Stilom govora iz podsvijesti, djece i poremećenih, ako uopće možemo govoriti o stilu.
Svatko tko želi učiti slikarstvo, zapravo je na krivom putu. To je ludost; akademija je idealno mjesto za profesore. A zašto sam išao na akademiju, nemam pravi odgovor, to prije što sam bio siguran u jedno, kako je upravo to najbolji način da se odučite od prirodne komunikacije sa slikama. Ne volim prodavati slike, no od nečega se živjeti mora. Nije to samo moja sreća ili nesreća, već svih iskrenih umjetnika. Miran sam tek kad osjetim s druge strane nekoga tko isto to voli i k tomu razumije. Onda vam bude lakše, jer se tek promjenom adrese slike ništa, ili malo toga, mijenja.
A ako se govori o motivu, Pongratz ga prvo nalazi u sebi, pa u okružju. Priznat će, i okolina je važna, inspirativna. Ta ugoda dječje igre, ono što se u Beču rijetko sreće, to veselje na otvorenom. Još preciznije, ta idila prirode koju je urbani ustroj onemogućio, a Korčula uznjegovala.
— Poznajem neke stručnjake koji se bave psihoanalizom, no nemam povratne informacije kako iz tog kuta gledati na moje slike, može li se netko njima i liječiti. Siguran sam da slikarstvo može biti terapija, ali tvorac, jasno, ne mora biti nužno umjetnik — pojasnit će i priznati kako je u neku ruku sljedbenik Jeana Dubuffeta, i prizvati u pomoć duhovnog oca, što se slikarstva tiče, velikog austrijskog umjetnika Johanna Hausera, koji je slikajući bilježio svoja mentalna stanja.
— Na žalost, bio je i sam dugogodišnji pacijent jedne austrijske bolnice, a umro je prije pet godina.
Pongratzovo konfuzno šarenilo danas sve manje poznaje bijelo, a još manje crnu boju. Idila i svijet pomalo naivnih ne prizivaju agresiju, ne služe anarhiji. A bilo je, ne tako davno. Četiri duge godine bilježio je s korčulanskih vidikovaca stanja bližnjih, loše vijesti nadomak Stonu, poluistine što siju strah, dječje "igre" neuobičajene za uzrast. I priroda je načas bila zagubila svu tu ljepotu. U svijet je s velikom knjigom crteža otišla istina o agresiji i žrtvi, njegove balkanske slike. Nizale su se tijekom 1993. i 1994. velike izložbe u Beču, Linzu, Salzburgu, Grazu. Ratno je dijete (rođen 1940. u Eisenstadtu) opet odvrtjelo zaboravljeni film strave, bombe i majčin strah s lica pomiješan s uspavankom.
Sve ga ipak nije omelo da se i dalje vidi na čuki što motri na Badiju. Danas raspete mreže ispod nekoliko maslina iz okućnice i zadnji traci babljeg ljeta, svojevrsno su svjedočanstvo o raju na kojega je nabasao kao turist 1987., kad mu je tri mjeseca ljepote bilo dovoljno da se napune akumulatori. Na izmaku devedesetih se kupnjom kuće i trajno vezuje za novu adresu.
Pongratzovo sitno crtačko tkanje dovodi do čudnog suodnosa oblika, do mutacija koje bez obzira na koraljne izdanke ipak pronalaze gotovo nemoguće, mogućnosti asimilacije. Kretanje je to i "orijentacija" u svim smjerovima, crtačke su rute opet razigrane i nepredvidive, no jedno je uvijek na pameti: tehnička dotjeranost ne vodi dobru, jer važno je ne izgubiti smisao, iskrenost i dozu infantilizma koji ne poznaju kalkuliranja oko tržišne vrijednosti "igrarija" koja ponajviše čine sretnima njihova tvorca.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.