strana 1 od 3

RAZGOVOR NENAD PUHOVSKI, REDATELJ FILMA "LORA - SVJEDOČANSTVA"

HTV NAS RADIJE "SAPUNA"
NEGO PERE OD GRIJEHA

MENTALNA HIGIJENA Umjesto da prikazuje i ovakve filmove, naša javna televizija troši novac od pretplate za proizvodnju sapunica, zabavnih igara i reality programa. Time HTV zanemaruje potrebe "tihe većine", a protežira političare koji se protive otvaranju tzv. kontroverznih tema
MENTALNI KRAJ RATA Problem Lore može se potisnuti, ali ga se ne može izbrisati. On će prije ili kasnije izbiti van, samo što će kasnije posljedice biti teže. Mi, kao filmaši, možemo samo pokrenuti određena pitanja, a na drugima je da izvade glave iz pijeska

piše Jakov KOSANOVIĆ

Premda je 2. Zagreb Film Festival na repertoaru imao cijeli asortiman filmskih specijaliteta, o jednom se naslovu ipak govorilo nešto više nego o ostalima. Riječ je, dakako, o premijernoj projekciji filma "Lora - svjedočanstva", koji je u produkciji matične kuće FACTUM režirao prof. Nenad Puhovski. Dokumentarac o najosjetljivijem slučaju hrvatskog pravosuđa u dva je navrata napunio dvoranu teatra &TD, i oba je puta ispraćen zdušnim pljeskom. Nije ni čudo, jer ovdje su izrečeni određeni aspekti slučaja koji tijekom suđenja na Županijskom sudu u Splitu nikad nisu došli na točku dnevnog reda. Tim povodom s profesorom Puhovskim razgovarali smo upravo tamo gdje je dan prije pobrao brojne čestitke — u teatru &TD.

Javnost smo razbudili

Nitko tko je posljednjih pet godina proveo u Hrvatskoj nije mogao propustiti slučaj Lore. Koja je uloga filma u aktualnom društveno-političkom kontekstu?
— Cilj i svrha bilo kojeg dokumentarnog filma o ovoj vrsti problema prije svega je ta da senzibilizira javnost za određene probleme, u ovom slučaju postojanje vojno-istražnog centra Lora. Mi nismo istraživački novinari, niti smo pravnici da bismo se bavili pravničkim ili novinarskim činjenicama. Nas prije svega zanima emocionalno djelovanje filma i, sudeći prema reakcijama publike, čini mi se da smo uspjeli u tome da se ljude emocionalno angažira za problem. To je ono što je najvažnije.
Može li ovakav film općenito utjecati na društvenu svijest? Naime, još uvijek čujemo one — a među njima ima i istaknutih figura hrvatske javne scene — koji tvrde da su neki od aktera filma heroji, a ne zločinci?
— Naravno da može, međutim, preduvjet je da to bude prikazano tako da to ljudi mogu vidjeti, najbolje na javnoj televiziji. Možda sam previše pesimističan, ali čini mi se da naša javna televizija, kao i veći dio političke i medijske elite, de facto kaska za raspoloženjem građana. Kad je prije tri godine prikazana "Oluja nad Krajinom" u Latinici — a prikazana je prije svega zaslugom intervencije predsjednika Republike Stjepana Mesića — tada je više od 70 posto gledatelja glasovalo za kažnjavanje svih ratnih zločina. Stav političara je, međutim, gotovo unisono bio protiv filma. Tzv. "tiha većina" reagira puno bolje i elastičnije kad joj pokažete prave argumente nego političari i dobar dio medija.
Politička elita, zapravo, ne želi otvarati te teme. Njezina navodna briga za osjetljivost branitelja, za dobrobit publike itd., prije svega štiti njihove interese, a ne interese javnosti. Kada bi političari i mediji otvorili argumentirani i transparentni razgovor o ovim problemima, čini mi se da bismo mnogo prije došli do onoga zbog čega mi radimo ovakve filmove — do mentalnog kraja rata. On je činjenično završio prije gotovo 10 godina, ali u mnogim glavama traje i dalje. Jednostavno zato što pravoga kraja i nije bilo. Svi u ovim krajevima misle da su oni drugi prošli bolje i to je jedna veoma loša startna točka za bilo kakvu budućnost. Ova mentalna situacija ni rata ni mira, gdje se neke stvari i dalje pokušavaju napraviti s figom u džepu, koristi prije svega onima kojima nije u interesu da se neke stvari saznaju.
Jedan od protagonista ovoga filma neupitno je sudac Slavko Lozina. "Dosje Lozina" još nije zatvoren, kao ni dosjei onih kojima je on sudio. Znači li to da bi "Lora - svjedočanstva" mogla dobiti svoj nastavak?
— Ne znam, mislim da nije problem u Lozini, nego u onima koji su mu dali da vodi tako osjetljiv postupak. To je bila svjesna odluka onih koji su znali kakav je on sudac; ono što se od njega očekivalo on je i napravio. Koliko ti ljudi koji su njega postavili imaju utjecaja na daljnje odvijanje postupka — to će se vidjeti. Mislim da će se proces ovaj put odvijati drukčije, međutim, i dalje stoji pitanje koje postavlja dr. Visković u filmu, a to je: "Neće li se dogoditi, kao i u većini slučajeva, da će biti eventualno osuđena dvojica-trojica izvršitelja i da će se na tome stati?" Bojim se da je vjerojatnija ta varijanta nego ona koja će utvrditi pravu odgovornost.

U Europu s figom u džepu

Ipak, globalni trendovi pokazuju i drukčijih naznaka. U predizbornoj kampanji Sjedinjenih Država film kao što je onaj Michaela Moorea, "Fahrenheit 9/11", ipak je jedan od glavnih aktera. Mislite li da bi sličnu ulogu mogao imati i Vaš film uoči ponavljanja suđenja osmorici optuženika na Županijskome sudu u Splitu, to prije što je onodobno presudnu ulogu odigrao nedostatak svjedoka?
— To je pitanje političke volje, a kod nas kao da nedostaje minimum političke volje da se otvori pravi dijalog. Često mi se čini da politička i društvena elita čitav ovaj proces približavanja Europi i prihvaćanja Haaga — koji je, po mojem osobnom uvjerenju, jedan loš sud, ali jedini koji postoji u ovom trenutku — radi s figom u džepu. Zar treba stalno ponavljati da u te procese trebamo ići zbog sebe, a ne zbog Europe? Evo jednog primjera: gospodin Petar Selem, predsjednik saborskog Odbora za kulturu, prosvjetu i znanost, nedavno je, govoreći o kinematografiji, rekao kako filmove o zločinima rade netalentirani umjetnici koji tako pokušavaju pokriti nedostatak talenta. Tako paušalna ocjena ne govori toliko o gospodinu Selemu koliko o stranci kojoj je jedan od istaknutih čelnika.
Jer, ako je to stav HDZ-a i Vlade, onda se ja pitam što je s tim približavanjem Europi i usvajanjem europskih kriterija. Od toga nema ništa dok ne postoji mogućnost da se filmovi poput "Lore" ne samo naprave nego i prikažu. Ja nemam financijske mogućnosti Michaela Moorea da idem u otkupljivanje dvorana i prikazivanje filmova u njima. Međutim, u Hrvatskoj, za razliku od SAD-a, postoji javna televizija, koja je zakonom obvezana prikazivati sadržaje od javnog interesa. Meni se čini da ovaj film to jest, jer ono čime se bavi daje jednu moguću i bitnu informaciju o temi. Po mojem mišljenju, daleko je važniji zadatak javne televizije da prikazuje ovakve filmove nego što je to natjecanje s komercijalnim televizijama u tome tko će proizvesti lošiju sapunicu.
Kako je uopće moguće da najznačajnija neovisna produkcijska kuća u Hrvatskoj, kao što je Factum, ne može pronaći produkcijskog partnera na domovinskom terenu? Pritom prije svega mislim na HTV.
— Problem je u tome što HTV ne želi ulaziti ni u kakve tzv. kontroverzne teme. Osim nekih malih priloga u Latinici, HTV nikad nije snimio niti jedan film posvećen problemu hrvatskih ratnih zločina, jednostavno zato što se tom temom ne želi baviti. Treba joj objasniti da se njezina javnost ne sastoji samo u uzimanju javnog novca, nego u prezentiranju sadržaja od interesa za javnost. HTV nikad nije raspisao natječaj za snimanje dokumentarnih filmova, dakle, on odabire tko će i što raditi isključivo na temelju svoga ekskluzivnoga kriterija. To je u redu, naravno, ako se za to toj istoj javnosti polaže i račun.
Bojim se da će se situacija sada pogoršati zbog činjenice da HTV upotrebljava novac od pretplate za proizvode komercijalne prirode, kao što su sapunice, zabavne igre, reality programi i slično. To je besmisleno, jer novac pretplatnika treba koristiti za one sadržaje koje komercijalne televizije poput RTL-a ne rade, bilo da je posrijedi igrani, dokumentarni, školski ili znanstveni program. Komercijalni programi se, po definiciji, moraju financirati sami. Ne radeći tako, HTV objektivno ide pod ruku s onim dijelom političkog establishmenta koji ne želi da se otvaraju neke teme iz rata.

Dužnost je pokretati

Hoće li znakoviti muk kojim je Mate Laušić odgovorio na pitanje o odgovornosti biti početak ili kraj nove hrvatske šutnje?
— Dužnost je filmskih autora, novinara, a prije svega politike, da pokreće određena pitanja.
Mi, kao filmaši, možemo samo pokrenuti određena pitanja, ne možemo odgovarati na njih ili ih procesuirati. To vam je kao u osobnoj psihoterapiji — problem se može potisnuti, ali ga se ne može izbrisati.
On će prije ili kasnije izbiti van, samo što će kasnije posljedice biti teže. Mi smo dosad snimili samo nekoliko sličnih filmova, međutim, do drugih je instancija, pravnih, medijskih i političkih, da izvade glavu iz pijeska, prihvate štafetu i s njom dođu do cilja.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.