strana 1 od 1

ŠETNJE DUBROVNIKOM (2)

Sjene vojnovićevskih duhova

Sve te zapuštene, možda odavno ispražnjene kuće i palače prema groblju sv. Mihajla, kamo su "jedan po jedan odlazila gospoda", šutke vam šalju elegantne dobrodošlice. Osjećate kako djelići vašega duha ulaze u te muzeje neobičnih privatnosti i slušaju priče nestalih života. A kakva su sve očekivanja odatle slala svoje poglede na ovu istu pučinu pred Boninovim!

piše Anatolij KUDRJAVCEV

Kad kročite onom dubrovačkom stazom kojom su, jedan po jedan, odlazila vlastela prema groblju sv. Mihajla, vazda vas spopadaju oni isti, osvajački osjećaji, istodobno tužni i dirljivo usrećujući. Sve te puste, odnosno zapuštene, možda odavno ispražnjene kuće i palače šutke vam šalju elegantne dobrodošlice kroz svoje zatvorene prozore i iz svojih mrtvih dimnjaka. Osjećate kako djelići vašega duha ulaze u te muzeje neobičnih privatnosti i slušaju priče nestalih života.
Kakva su sve očekivanja odatle slala svoje poglede na ovu istu pučinu pred Boninovim! I nitko nije stigao snimiti one bezbrojne razgovore na terasama tih palača, terasama koje i danas svojim, vremenom oglodalim stupovima i svojim potamnjelim, usahlim krovićima svjedoče o naročitoj udobnosti na bivšim sjedeljkama.

Skupi turcizam

Kako su se morale osjećati one usamljene dame koje su s tih prozora pratile daleke prolaske jedrenjaka tjeranih maestralom i južinama, izazivajući njihove uspomene na razna ludovanja! Pa su ih one tjerale plačući onim stihom Jakše Fiamenga Produži lađo.
Dubrovnikom se, zapravo, ne može šetati s osjećajima u zatvorenoj torbi. Sve vas tu natjerava na uzbudljivo promatranje i na vremenske troskoke. Dakako, ukoliko vam oči ne služe samo za to da ne udarite glavom u zid. Odnosno, što će vam pogled ako vam duša nema sluha i ne pjeva za sebe. Doduše, nitko vam ne smeta da promatrate one valove na Dančama te razmišljate o nekadašnjim tamošnjim vaterpolističkim planovima i ambicijama raznih generacija. Zapravo, kudikamo je sadržajnije promatrati prema toj istočnoj strani negoli prema zapadnoj, prema hotelu koji se upravo obnavlja i koji će spadati u turcizme skupe, kažu, tisuću i po eura na noć.
Ipak, kudikamo vam je zagonetniji, primjerice, susret s Ulicom Žalastom, na lijevoj strani vaše putanje prema gradu. Uđete, naime, u tu tablicama označenu ulicu, i odmah vam postaje jasno da ona istodobno počinje i završava, i to na mjestu gdje su se mogle događati najčudnije zgode i nezgode. Što se sve na tom mističnom mjestu moglo zbivati s, recimo, Gosparom Đorom ili Medom U-U, dakle s nekim od onih legendarnih oriđinala što ih je opisao Nenad Pata u svojoj knjizi povjestici pučkih izabranika?
Ali vaš je cilj pronaći prolaznu ulicu te krenuti prema području nazvanom Donji Kono. Jer želite barem privremeno izbjeći sezonsku gužvu na Pilama, a pogotovo na Stradunu, te se zaštititi samoćom.

Zorna iznenađenja

Penjete se, dakle, stubištem i šetate. Ali ne onako kako je to rekao Luko Paljetak u jednom od svojih haikua:
U ruci držim
ili olovku ili
štap i pišem, šetam.
Ruke su vam, naime, prazne, a sve ostalo vam je u glavi, te nešto malo bijede u džepu. Pa ste tako stigli do tajanstvene Ulice Mare Bošković, odakle vam se pogledu pružaju prizori iz nekoliko tisuća i barem još pet-šest noći. Premda uz vas nije Šeherezada, nego vaš prijatelj Goran Bulj, koji također zaneseno sudjeluje u promatranju. Jer nakon svakih nekoliko koraka tu se susrećete sa zornim iznenađenjima koji vas zaustavljaju i pričaju vam neke neobične novele, možda i romane naših i stranih pisaca.
Između kuća koje proviruju na ulicu tek svojim gornjim dijelovima i čija se čvrsto zabarikadirana vrata pojavljuju na dugom uličnom zidu kao zaustavljene povorke skrivenih životnosti, između tih, dakle, kuća odjednom se pojavljuju stepeništa garnirana egzotičnim stablima i raspjevanim crvenim krovovima. I čini vam se kao da vas svako od njih poziva na neke mistične sastanke ili vas želi povesti negdje tamo gdje se još miču sjene vojnovićevskih duhova.

Kalderonovska Minčeta

Ali koraci su vam premasovoljni, pa se, ni krivi ni dužni, pogledom sastajete s obnovljenim hotelom Imperijal, odakle ste nekoć pjevali nečujne serenade Srđu, a sad vam tu više nema pristupa. Ne samo stoga što vas moderna arhitektonska banalnost ploha te zgrade više ne poziva na sastanke. Čak vas i zločesto inspirira da joj pred nosom ispustite nekakav sfumato vjetar u ritmu Bachova capriccia.
Stoga se taj vaš pogled spasonosno obraća obližnjoj Minčeti koja kalderonovski upozorava kako je život tek san i kako bi vam bilo puno ljepše ako biste postali jedan od onih divljih naranača tamo dolje u parku, čije su klupe dostojanstveno gosparski cijele te gdje, zacijelo, ne smrdi po organskim izlučevinama posjetitelja kao, primjerice, na splitskim Bačvicama.
A kad se nađete pred ulazom u grad, nedaleko Vrata od Pila, ne možete se oduprijeti ganuću koje vas spopada prilikom svakog susreta s Društvom prijatelja dubrovačke starine, odnosno sa zgradom označenom dotičnom tablicom što upozorava na posebnu i nevjerojatno složenu misiju odabranih stanovnika toga grada obuzeta prošlošću od koje živi i napreduje. Za razliku od mnogih naših gradova koji zaboravljaju svoje bivše uglednike te žive od praznih riječi aktualnih prolaznika. Ali Mila Foretića više nema!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.