PORTRET KONTROVERZNOG SUCA SPLITSKOG
ŽUPANIJSKOG SUDA OBILUJE ZANIMLJIVIM DETALJIMA
LOZININ RAT S MEDIJIMA
Za razliku od većine kolega koji cijeli svoj radni vijek provedu presuđujući
drugima, Slavko Lozina našao se i na optuženičkoj klupi, pa je čak nepravomoćno osuđen
uvjetnom zatvorskom kaznom, a u više navrata bio je i u ulozi tužitelja, svaki put
protiv medija. I sve to u relativno kratkom razdoblju od 1999. do danas
piše Jadranka MATIĆ
Ne događa se često da se protiv nekog suca u kratkom roku podnesu dva zahtjeva za vođenje
stegovnog postupka i da u još kraćem roku oba budu odbijena. Još rjeđe se događa da
nepune dvije godine poslije istom sucu zaprijeti i treći stegovni, ovaj put čak s
prijedlogom da bude razriješen sudačke dužnosti. Upravo sve to događa se kontroverznom
sucu kaznenog odjela Županijskog suda u Splitu Slavku Lozini, koji je široj javnosti
postao poznat onog trenutka kad su mu dodijeljena dva sudska spisa: Budiša i
"Lora".
Za razliku od većine kolega koji cijeli svoj radni vijek provedu samo presuđujući
drugima, Slavko Lozina našao se i na optuženičkoj klupi, pa je čak nepravomoćno osuđen
uvjetnom zatvorskom kaznom, a u više navrata bio je i u ulozi tužitelja, svaki put
protiv medija. I sve to u relativno kratkom razdoblju od 1999., kad je imenovan sucem
splitskoga Županijskog suda, pa do danas. Sve do početka devedesetih, kad postaje sucem
splitskoga Općinskog suda, u životopisu Slavka Lozine nije bilo ničega što bi dalo
naslutiti da će se u dogledno vrijeme njegovim djelom i likom baviti ne samo posvemašnja
hrvatska javnost nego i međunarodne institucije.
VRGORAČKA EPIZODA
Prvi radni odnos mladi pravnik Lozina zasniva u Makarskoj, u tamošnjoj osnovnoj
organizaciji udruženog rada splitske "Jugoplastike". Nakon nekog vremena
postaje sucem na Prekršajnom sudu u Vrgorcu, odakle 1983. odlazi i zapošljava se u
jednoj građevinskoj tvrtki u Zagvozdu. Najduže se, međutim, zadržava u hotelu Medena,
kao voditelj pravne službe, odakle 1992. dolazi na splitski Općinski sud. Na tom je sudu
tri godine bio i šef kaznenog odjela, da bi u travnju 1999. bio postavljen za suca
kaznenog odjela na Županijskom sudu u Splitu.
U međuvremenu, točnije 1980. godine, Lozina je odslužio vojni rok u ondašnjoj JNA, u
Srijemu. Tom je prilikom primljen u Savez komunista, a kako je bio fakultetski obrazovan,
držao je i političku nastavu kolegama vojnicima. Premda se formalno nije
"povezivao" s novom osnovnom organizacijom SK, kako je tada bilo uobičajeno, aktivan je bio i u radu partijske
organizacije u hotelu Medena. Nakon osnivanju HDZ-a, učlanio se u tu stranku i članom
bio sve do imenovanja na sudačku dužnost.
Za suca Županijskog suda Lozina je imenovan unatoč neslaganju predsjednika toga suda
Igora Benzona. Benzon je tada Državnom sudbenom vijeću predložio dva kandidata, ali ne
i Lozinu, no DSV nije uvažio Benzonovo mišljenje. Odmah nakon stupanja na novu sudačku
dužnost, Lozina na stol dobiva 44 spisa, među ostalima i onaj u kojemu je tužen Vinko
Budiša, i to za ubojstvo koje se dogodilo tri godine prije.
U srpnju 2001. izbija afera s nestalim pištoljem u predmetu Budiša. Premda Lozina nije
imao ama baš nikakve odgovornosti u tome, prozvan je i do danas ga se često spominje kao
"suca koji je izgubio pištolj". Prozivanja nisu prestala ni kad je u jesen
2003. okončao postupak i Budišu proglasio krivim za ubojstvo devetnaestogodišnjeg
Milenka Đekića, te mu izrekao zatvorsku kaznu od četiri godine i jedanaest mjeseci.
Namjerno ili ne, mjesec dana ispod zakonskog minimuma, dovoljno da Budiša pravomoćnost
presude čeka na slobodi. U vrijeme objave presude Lozini je umro brat, pa je obrazloženje,
sukladno zakonu, u pisanoj formi objavljeno mjesec dana poslije. Za Lozinu ni u ovom slučaju
nije bilo popusta, pa je u nekim napisima bilo javnoga žala zbog izostanka mogućnosti da
ga se zbog toga kazneno goni.
Paralelno s predmetom Budiša Lozina je predsjedao sudskim vijećem u kaznenom postupku
protiv osmorice optuženih za ratni zločin u vojnom zatvoru Lora. "Loru" mu je
dodijelio predsjednik kaznenog odjela sudac Vinko Cuzzi, a Lozina je to prihvatio bez
pogovora. Suđenje se odvijalo u naelektriziranoj atmosferi i u sudnici i izvan Palače
pravde, koju su dodatno zagrijale Lozinine neprimjerene izjave.
Znakovitom je postala čestitka upućena nogometašima reprezentacije na pobjedi, izrečena
prije početka glavne rasprave. Mediji su Lozinu "razapeli" i zbog pojavljivanja
na koncertu Marka Perkovića Thompsona. Oslobađajuća presuda u slučaju Lora objavljena
je 20. studenog 2002., nakon čega su uslijedili komentari. Lozina na sve reagira održavanjem
press-konferencije u Zagrebu.
Zbog te presice Igor Benzon u studenom 2002. traži stegovni postupak protiv Lozine, ali
njegov zahtjev Državno sudbeno vijeće odbija. Baš kao što je mjesec dana prije odbilo
i zahtjev tadašnje ministrice pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović da se protiv
Lozine povede stegovni postupak i privremeno ga se udalji s dužnosti, a sve zbog suđenja
Lozini za nepružanje pomoći osobi teško ozlijeđenoj u prometnoj nesreći.
UVJETNA KAZNA
Stegovnog nije bilo, a Lozina je 2003. na šibenskom Općinskom sudu nepravomoćno osuđen
uvjetnom zatvorskom kaznom. Optužni prijedlog protiv Lozine podignut je u listopadu
2002., a prometna nesreća o kojoj se radi dogodila se u Splitu 18. travnja iste godine.
Posebno poglavlje ispunjavaju odnosi suca Lozine i medija, koji ga uglavnom ne štede.
Kako je rastao interes javnosti za Lozinu, tako su novinari dolazili do podataka za koje
je malo tko znao. Tako se saznalo i da je 1983. osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu zbog
sudjelovanja u prevari. Kao sudac na Prekršajnom sudu u Vrgorcu presudio je u slučaju
prometne nesreće. Kad se oštećeni nije uspio naplatiti, jednostavno je priznao da je
sve izmislio. Kao predmetni sudac "buletu" je platio Lozina.
Na mahom negativne kritike, ali često i na neprovjerene i netočne informacije, sudac
Lozina u više je navrata reagirao tužbama. U nekim je slučajevima presuđeno u njegovu
korist, ostali postupci nisu okončani. I sudac Lozina i mediji u međuvremenu će se
baviti novim prijedlogom za stegovni postupak. Ovaj put pristiglim od predsjednika Udruge
hrvatskih sudaca Vladimira Gredelja, a zbog komentara što ih je Lozina, i sam član
Udruge, izrekao na račun odluke Vrhovnog suda u predmetu Lora, ministrice Vesne Škare-Ožbolt
i navodnog upletanja međunarodnih institucija u rad hrvatskog pravosuđa.