strana 1 od 8

S VRHA OLIMPA:
OLIMPIJSKA SAPUNICA POLAKO ULAZI U KRIZU, KAD ĆE VIŠE SPLIT

U PEKINGU SVI DRĆU,
POJAVIO SE SPLITMAN

Atena, nedjelja, 22. kolovoza
Danas je trinaesti dan da smo ovde. Bilo bi vrime da počne kriza. Tako sam i računao prije nego sam krenuo iz Splita. Svugdi pojdi, doma dojdi. Zadnji put me ovoliko nije bilo doma (jer ostat ću sve skupa 21 dan) zbog olimpijade u Barceloni (17 dana). A najduže je bilo SP u Italiji - 37 dana.
Kad smo 33. dan Slaven Alfirević i ja vlakom ulazili u napuljsku stanicu, palo mi je na pamet da više od četiri tjedna nisam vidija more. To me podsjetilo na studentske dane kad bismo (Selma) ne naginji se kroz prozor - u Sadinama, isprid Kaštila, čekali u zoru da između dva brda izroni trokutić mora.

MORE

Toliko smo se Slaven i ja bili imbazdali s tim mundijalom da više nisi zna ništa osim pisat pa mi je zadnja dva dana došla žena u Rim i satrala me jer me izbacila iz one lipe kolotečine i omamljujućeg tandrkanja makinje u svugdi istome šatoru od press centra po cile božje dane. Jedan put smo se kladili jesmo li u Veroni ili u Firenci. Kako ćeš znat kad te samo sele ka na traku iz šatora u šator pa kroz ona criva od harmonike na stadion ka u avion.
Iz vlaka san istrča na stanicu u Napulj ka ugor. Jedino on odma zna di je more. Alfirević nije moga virovat da san ga namirisa.
Tada san prvi put u životu izbacija kamenac i reklo mi je da imam masnu jetru ka da san alkoholičar pa san mora doktorici Vanji Vukušić reć da san se doša pregledat a ne vriđat. Sve je to bilo od puste coca cole po press centrima jer je 37 dana bio zabranjen alkohol tamo di smo se mi kretali u strogo kontroliranim stadionskim kompleksima. A coca cole mukte na špine. Ne bi li pisali o tome. Ko bi o srama. Evo san tek sad prizna da san više od misec dan pija samo kokakolu.
U Japan sam, da se ne bi predomislio, odmah izvadio avionsku kartu s povratkom za dva tjedna pa smo se smijali kako sam pogodio do kad će nas eliminirat.
Za Atenu sam računao da je najgori ovaj tjedan koji je upravo završio. I za mene je olimpijada već gotova. Razumljivo je da onda prvi put pomisliš na krizu. Dosad nisi ni znao od posla i trkanja di si.

GOTOVO

A zašto je olimpijada gotova? Pa zato šta je gotovo veslanje, jedrenje, tenis, plivanje, vaterpolo nas nema nigdi... Ostalo je još za pratit rukomet i Blanku, a ona će (veni, vidi, ne viči) doć, skočit i gotovo.
Lako je tako kad nema svega ostaloga pa se koncentriraš na dvije stvari i eventualno još na Vezmaricu koja bi mogla uzet i medalju. A onda, splasnulo je, počeli su neki i odlazit. Još mi je tuga kako Karlo Kuret nije uspio u posljednjoj regati svoga olimpijskog života imat bar malo sriće od boga Eola jer je zaslužija ka pravi sportaš, čovik i jedna suptilna osoba koja o svemu lipo i sa puno mjere razmišlja.
Odlazi i Mate Arapov, ali on će se još tuć po olimpijadama u fortinajneru di može skakat i izbacit iz sebe sve šta mu smeta. Glavna mu je osobina da je ljudina.
Skelini će ostat do kraja ali to su stvarno profesionalci, treniraju lagano i dalje, ne ostaju ni na vlastitom slavlju jer moraju poć leć.
Sentimentalni dan krize koju zovu nostalgija možda mi je najviše potakao Duško Krstulović, predsjednik Gusara. Na mobitel je osvanula poruka: Čekam u Patrasu da mi krene brod prema najlipšem gradu na svitu. Kurbin sine. I ništa drugo?
A već sutra će se javit da se na Gusara peku barbuni ili srdele. Onda je za vrijeme doručka, baš sam pokazivao Mosoru, stigla poruka Tonke "Cili Split čita, prati... Svi govore da su tako mogli pisat samo .... i sad Garber".
Toliko mi je neugodno zbog prejake usporedbe da neću ovde ni spomenit imena jer bi mi svak reka da oli mi je udrilo u šufit. Međutim, čovik je takva biljka i ništa nije efikasnije od pohvale, uvik ćeš past na tu fintu bila to istina ili ne. A Tonka Čović je opet sritna i zbog Duje Draganje.

TIRAŽ

Govori da je sigurno Slobodnoj skočio tiraž. Ajde, neka. Da je već Pavić u nas, on ne bi propustio šansu. Za vrijeme onoga mundijala u Italiji 1990. Slobodna je imala najveći tiraž u povijesti - 170.000 primjeraka. Poklopilo se tada puno toga, raspad Juge itd...
Ali pusti novinare, uhvati se sporta. Uspjesi splitskih sportaša na Igrama u Ateni i tradicija od 55 splitskih olimpijskih medaljonoša do Atene 2004. - to je priča koja počinje na Igrama u Londonu 1948. kad su srebro u olimpijskoj nogometnoj reprezentaciji osvojili Vukas, Matošić i Broketa (posljednjem nije dodijeljena medalja po tadašnjim pravilima iako je bio na spisku nogometaša).
To je prvo palo na pamet Dušku Krstuloviću da popiše svih 55 olimpijaca i da od toga učini feštu na Gusara, a dr. Ivo Glunčić je došao na ideju da se u Marmontovoj ulici u Splitu postave pločice sa znakom svih olimpijaca. Kako se ideja rodila u intervjuu što sam ga prije dvije godine radio s dr. Glunčićem po njegovu povratku iz Amerike, Hollywooda, ove godine je sve objedinjeno kroz feštu Grada Splita na blagdan Svetoga Duje, ponovno u Gusara. A Splitski savez sportova je u djelo sproveo i ideju koja se meni omakla da se jedan dan proglasi velikim danom splitskoga sporta.

DUJE

Mihovil Radja se oduševio i predsjednik Saveza Ante Žaja odmah sazvao sastanak te se već zna da će prvi put Dan splitskoga sporta biti proslavljen 15. rujna na isti dan kad su bile Mediteranske igre u Splitu što je svakako prekretnica u sportskoj a i inače povijesti toga sportom infetanoga grada.
Može se sad i zamislit kakva euforija počinje tinjat u Splitu nakon svih novih potvrda Splita i na ovim olimpijskim igrama. A još nije gotovo. Možda još padnu i medalje u rukometu. Pa za kraj još i Blanka.
Najveća ludnica počela se kuvat u Splitu plivačkim rekordima i na kraju srebrom plivača Duje Draganje. Jer tko se tome mogao nadat. Đurđa Bjedov koju sam nekidan spominjao pišući o tome kako sam se osjećao u trenutku kad sam ka Pale sam na svitu na srid toga skoro najvećega olimpijskog spektakla posli atletike - ugledao na semaforu naše ime Duje, e ta naša kraljica Đuke ostavila je na sličan način Split zabezeknutim i onda raspamećenim od silnoga iznenađenja i oduševljenja. Njezin je rezultat bio još više šokantan, zlato i srebro Meksika 68. došavši iz tamo nekog Splita.
Na fešti za Svetoga Duju čega su bili organizatori i pokrovitelji Grad Split i Slobodna Dalmacija ove godine 8. svibnja uspjeli smo nagovoriti i Đurđu da stigne i objavili fotku koja spaja sva ta splitska olimpijska desetljeća - dovukao sam ih za ruku pred objektiv: Đurđa Bjedov i Blanka Vlašić.

GORAN

Sve me ovo podsjeća na ludnicu koja je rasla prije nego je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Dva meča prije kraja osim teniskih reporta Davora Burazina iz Wimbledona zatražio sam od svih dopisništava Slobodne anketu kako se prati Gorana, u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku... A iz Splita sam od Vinka Bezića dobio izjavu nekoga sa Firula da će na Rivu izać 200.000 ljudi, više nego ikad, ako Goran uzme Wimbledon.
I tada je počeo stampedo. Sumnjam da će itko skoro oboriti Goranov rekord ali opet se sprema nešto u tome ludome gradu. Ne govori Tonka bez veze. Zvao me i dr. Ivo Glunčić:
- Slušaj, ti sigurno misliš da u deveti misec ideš na dopust posli svega. Ma kakvi, ja sam ovde već pripremio teren, imaš pisat knjigu o splitskim olimpijcima i da im konačno stavimo barem prvu ploču u Marmontovu!
Dr. Ivo Glunčić je morao za vrijeme olimpijade bit sa Srđanom Ivaniševićem na brodu tamo blizu Glifade. Ali su ga zaboljela leđa, pa je odustao od puta. Sad naravno sve prati i ne može odolit da se ne javi. Smišno je to, kako me uhvatila ta kriza, pobjegao sam malo od novinarskih loža i pratio rukometno rasturanje Španjolaca s našim navijačima na tribinama.

DR. GLUNČIĆ

I na poluvrijeme da ću se vratit ipak tamo di mi je misto, kad ono Splićanin do Splićanina. Nije dosta šta ih je pun teren na veslanju, plivanju, jedrenju, tenisu, rukometu... Nego i na tribinama.
Govorim s dr. Glunčićem na mobitel, a isprid mene najedanput Srđan Ivanišević. Kako se pojavio kao da zna o čemu mislim pisat...I sad mi je pred očima ona fotka definitivno sretnoga oca i sina iz Wimbledona koju bih zgusnuo u par riječi: Goran s trofejom Wimbledona, a otac s trofejom Goranom. Sportska priča "Očevi i djeca" totalno je rasprostranjena pojava.
U fokusu su trenutno Pero i Duje Draganja a tek što nisu došli Joško i Blanka Vlašić.
Srđan Ivanišević nikad nije mogao bez sporta i sad voli biti u njegovoj blizini, pozvao je Skeline na svoj brod ali su bili spriječeni, a jučer im se na brodu pridružio Duje Draganja.
Duji je one noći u Hrvatskoj kući kad su ga bacili u bazen crko mobitel pa ga se ne može uhvatit. A kako sad stvari stoje u Splitu će bit već sutra ili preksutra. Još mu nisam stigao prenijeti poruku i čestitku Radojke i Ante Krce iz Splita, profešurske familje.

ŠKOLA KRCE

Radojka je Dujinome ocu bila razrednica pa kad je Duje odlazio u Ameriku onda se otac Petar sjetio da bi mu meštrica od engleskog mogla pomoć i njegovome sinu, a na kraju su se i sprijateljili. Jer zatvorio se krug.
Duje je išao u gimnaziju Vladimir Nazor koja ima jedan razred sve samih sportaša, a uvijek je profešur Ante Krce, Radojkin muž najviše navijao za te momke u sportskim razredima kojima nije bilo lako istovremeno u školu i na treninge.
Duje spada u generaciju sportaša koji su sami pisali o sebi i prijateljima iz razreda i sve je to izlazilo na posebne dvije stranice u Nedjeljnoj Dalmaciji pod naslovom "Škola Pressinga". Profešur Ante Krce još se pohvalio da ima tri svoja olimpijca iz toga doba:
- I mala Kostanić, i Rogulj, i Duje... Sve su to moji, čestitam im.
I to je jedna od sličica koja govori kako u Splitu s kolina na kolino svi upiru za sport. Za Ivaniševićem je došao Mario Ančić, jedrenje predvode Kuret i Arapov, a dolaze Mišura i drugi, rukometu su dani Balić i Metličić ... Taj poriv valjda je već prerastao ajmo reć u olimpijski gen, ali ni slova više o tome da ne bi kome u ova vrimena od dopinga (i drugih izopačenosti) palo na pamet klonirat kolino "splitosportaša".

SOKRAT

Kad pišeš, moraš bit svjestan da iza kantuna vrebaju pacijenti koji kradu ideje zloupotrebljavajući ih (a šta bi drugo nego zlo čim kradu, triba ih razumit). A šta će drugo nego krast (ideje) ako im fali njihovih vlastitih. Dok drugima i pritiče. Tih idejokradica plašija se i Sokrat pa zato ništa nije tija pisat. A toga se čovik mora sitit kad je već u Grčkoj.
Priča o "splitosportašu" ili recimo "SPLITMANU" prevedeno na engleski a čita se Splitmen i odražava natprirodnu moć - ta priča pročula se kako nekidan rekoh sve do punte od Afrike koja ima poseban značaj jer su se oko toga rta uvijek vrtili neki koji su htjeli otkrit cilu zemaljsku balotu, da ne nabrajam, a možda je bija i neki Vasco de Garber.
I prava vrijednost te priče ka i svake ideje jest da se netko nečega sjeti u istome momentu na dva kraja svita. Tako se dogodilo na pressici di su braća Skelin govorili pred cilin čovječanstvom o splitskome sportskome kolinu i o ideji "55 splitskih olimpijskih medaljonoša". Najveću lipotu u tome događaju ja vidim zato što to pitanje Skelinima (u subotu ujutro dok su mnogi Hrvati još spavali) - nije PALO NA PAMET ni meni ni Mosoru, jer je to nama normalno... Nego se toga sjetio čovik kojega sam tek upoznao, novinar s punte od Afrike, a nije slučajno da mu je ime Eben Human. Čovik je čovik. I iako su ga Skelini dotukli jer njegovi Ramon di Clemente i Donovan Cech nisu uzeli srebro nego broncu, ipak je novinar Human, zainteresiran i za tuđi napredak a ne samo za SEBE, SEBE i SEBE - postavio pitanje o tom neobičnome gradiću Splitu koji ima mot ka da će postat sportska metropola svita.
To šta se prekjučer Human sitija prije nas - to najviše govori o istinskoj veličini Splita. Više nego sve ovo šta se sad sam sa Splitom hvalim, ja ili bilo tko treći. Ne valja s tim ni provocirat i druge živcirat. Dovoljni su rezultati. Da te i na punti Afrike Human čovik primijeti. A ako se puno tučeš u prsi i vičeš "da san gol" ka redikul, pa činiš tombule, šta je još i barba Luka Kaliterna govorija da ne valja, onda s time smanjuješ svoj rejting.

KINA 2008.

Naročito bi se mi Splićani morali ponašat dostojanstveno i ne pretjerivat u isticanju toga šta se i iz aviona vidi. Veličina Splita je u tome šta dostojanstveno u Ateni brani hrvatsku boju. To odzvanja i na tribinama. Kad naši pivaju ka jučer dok smo ih rešetali u rukometu. Sidija sam s njima i piva. A najsmišnije mi je bilo kad smo zapivali "jebo te, koliko nas je".
To je neka nova navijačka pisma i meni se učinilo da je dobra jer se sa svojom porukom opasno približava idućoj olimpijadi u Pekingu. Kad čuju Kinezi da pivamo "jebo te, koliko nas je", usrat će se o straja i ostavit nam sve medalje u bijegu.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.