strana 1 od 5

PREMIJERA NA DUBROVAČKIM LJETNIM IGRAMA: PRIČA O VOJAKU I. STRAVINSKOG I C.F. RAMUZA — REDATELJICA DORA RUŽDJAK-PODOLSKI

Ima tu svega i svašta

Već i samu zloupotrebu dostojanstva Lovrijenca može se pripisati kao krivnju; sve u svemu, autor ovih sumnjivih i sumnjičavih redaka ostat će bez ikakva odgovora na pitanje: čemu i zašto je ova predstava trebala u završnici tako uspješnih ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara?

piše Anatolij KUDRJAVCEV

Završna premijera na 55. dubrovačkim ljetnim igrama, intrigantna izvedba Priča o vojaku Igora Stravinskog i Charlesa-Ferdinanda Ramuza, dogodila se na već kazališno legendarnoj tvrđavi Lovrijencu, i to nakon polusatnog zakašnjenja zbog pljuska. Kao da se nešto odozgo, s neba, umiješalo u taj scenski slučaj, gotovo spremno na zabranu i opovrgnuće! Ali stvar se ipak dogodila te osumnjičila isključivo izvođače i publiku.
Zapravo, o cijelom tom događaju trebalo bi istodobno razmišljati s više stajališta, odnosno letilišta, ako ne i gmizališta, pogotovo ukoliko se uzme u obzir korištenje raznih kontroverzija pred kojima se dotična izvedba ponaša nehotice zadirkivački.
Valja, naime, upozoriti kako se tu radi o nekakvoj priči podvrgnutoj tadašnjim nadrealističkim kriterijima koji ismijavaju logiku i razloge, tako da prisiljavaju podsvijest čak i na razne sudioničke laži, uz tobožnje korištenje faustovskih motiva poput otvarača za pivske flaše. Premalo je tu ljudskoga i gotovo ništa od duhovitoga da bi se uključila mašta i proizvela osjećaje pod utjecajem zadane glazbe koja dalijevski obračunava s pretpostavkama melodije.
Međutim, sve to dosad spomenuto ipak ovisi o fenomenu nazvanom kriterij, a kriterij određuje postotak maligana u duhu, koji varira od 0,0 do sto posto, i nema toga Vladinog ni policijskog zakona što će ga podvrgnuti mjerenju i kažnjavanju, odnosno oduzimanju dozvole za ulični pljesak. Samo što predstava o kojoj je ovdje riječ ipak preočito spada u okvire neposredna izvođenja te gubi vezu s repertoarnim osnovama. Već i sama zloupotreba dostojanstva Lovrijenca može se pripisati kao krivicu, a pogotovo korištenje raznih prostornih hamletovskih doskočica, odavno pretvorenih u suptilne likovne izložbe.
Lovrijenac naprosto nije mjesto za takve scenske neodređenosti što su se odrekle oblika jer ih žele zadirkivati.
Redateljica Dora Ruždjak-Podolski prepustila se povorci fizičkih dosjetaka za razne duhovne uzraste, tako da u predstavi ima svega i svašta, kako bi rekle njezine mušterije. To, dakako, ide na račun ionako presirotinjske riječi, ali možda je to sve zajedno ipak znatno bolje gledati nego slušati. Zapravo scenografske akrobacije Miljenka Sekulića i kostimografske žonglerije Barbare Bourek važne su karike u tom zornom lančiću fastfudskih vragolija, tako da predstavi ne prijeti opasnost od nestanka slanih trokuta za one koji su nenaviknuti na prazan želudac. Osim toga, redateljica se vješto igra neprestanim promjenama, podvrgavši statiku dinamici te osudivši glasove glumaca na konstantno intonacijsko paradiranje, a njihova tijela na koreodramske zavrzlame.
Druga je, pak, stvar kako sve to funkcionira u neposrednom glumačkom pogledu. Možda bi trebalo pripometi kako su takve stvari nekoć znatno čvrsće funkcionirale u lerovskom amaterskom ozračju, premda se ne da poreći izražajna raznolikost Darije Lorenci (Vraga) i dalekometnost Krešimira Mikića (Pripovjedač). U tom smislu siromašnijim se pokazao nositelj naslovne uloge, Radovan Ruždjak (Vojak), a Saša Naumov (Princeza) usredotočila se gotovo isključivo na scenski pokret. Sve u svemu, taj ansambl ipak nije postigao profesionalni domet, valjda uglavnom stoga što mu je zadani tekst odbio poslužiti kao pretpostavka za uspon.
Što se tiče glazbenoga dijela izvedbe, pod vodstvom dirigenta Dragana Sremeca i s instrumentalnim sudioništvom manje-više mladih svirača — Ivana Novinca (violin), Marije Pavlović (klarinet), Marina Zokića (truba), Matije Novakovića (fagot), Jurja Janjića (trombon), Nikše Bobetka (kontrabas) i Ivana Lukšića (udaraljke) — ta se glazba pokazala čudno srodnom udarcima bure i njihovom učinku po okolnim objektima scenske tehnike. A ovoga puta čak majstor rasvjete, Zoran Mihanović, nije imao pravu priliku za atrakcije. Na tomu području efektniji se iskazao autor projekcije Igor Pauška. Sve u svemu, autor ovih sumnjivih i sumnjičavih redaka ostat će bez ikakva odgovora na pitanje: čemu i zašto je ova predstava trebala u završnici tako uspješnih ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara?

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.