strana 1 od 1

VLAKOM OD JADRANSKOG DO JAPANSKOG MORA i NATRAG (9)

Carska riba u Sljudjanki

Tek je šest ujutro, ali vagon je pun ljudi, svi su budni. Tu, međutim, nitko ne izlazi, niti itko ulazi: shvaćam da svi čekaju da kupe ribu. Valentin mi objašnjava zašto svi žele kupiti baš ovu ribu, a ja od svega razumijem tek dvije riječi: "Carska riba!"

piše Damir PILIĆ

Ponedjeljak je popodne, 24. svibnja. Na stanici Zima, oko 18 sati (po moskovskom vremenu; po lokalnom je već blizu ponoći), kupujemo nešto što izgleda kao BiH burek, s gomilom mesa, a zove se "čebureki" i košta deset rubalja (dvije kune).
Na sljedećoj stanici, u Irkutsku, pozdravljamo se s Patrickom: on tu izlazi. Bajkalsko jezero odavde mu je daleko tek 50-60 kilometara.
Patrick se češka po glavi. Kako po voznom redu piše da u Irkutsk stižemo u 22.13, mislio je da će imati vremena naći neko prenoćište. No, i on je, kao i mi, zaboravio baladu o vremenskim zonama i sad mu nije svejedno: u Irkutsku je zapravo tri ujutro i grad je u potpunom mraku.
- Odspavat ću malo u čekaonici - kaže Patrick. - Vidimo se u Berlinu!

Mongoli odlaze

U Irkutsku ostajemo i bez jedine Mongolke u vagonu, koju dotad nisam ni primijetio: starica od barem 70 godina trči kroz vagon, s golemim torbama, hitro i gipko kao djevojka, i to djevojka koja se bavi nekim sportom. Vani je čeka neki mladić, vjerojatno unuk, koji izgleda kao da će ovaj trenutak otići u NBA. Gledam kako nestaju i mislim se kako će tih stotinjak kilometara od Irkutska do prvih mongolskih planina njih dvoje naprosto pretrčati u par koraka.
Sljedeća stanica je Sljudjanka, na samoj obali Bajkalskog jezera. Na našim satovima, podešenima na moskovsko vrijeme, sada je 0.43, ali po lokalnom vremenu blizu je šest i vagon je pun ljudi, svi su budni. Tu, međutim, nitko ne izlazi, niti itko ulazi: shvaćam da svi čekaju da kupe ribu. Kroz prozor vidim da se ovaj put ne radi o sušenoj, već o pečenoj ribi.
Čekam u redu sa Svetlanom i Valentinom, koji mi objašnjava zašto svi žele kupiti baš ovu ribu. Razumio sam samo kad mi je rekao: "Carska riba!"
Vidim da Svetlana i Valentin prebrojavaju novčiće i shvaćam da nam se konačno pružila prilika da im se djelomično odužimo za svu hranu i pažnju u protekla tri i pol dana. Kupujem im dvije poveće ribe, 20 rubalja svaka (inače su sve druge ribe na putovanju koštale po 10 rubalja), i vrećicu dajem Svetlani. Ona najprije neće, a onda na moje inzistiranje ("Kušajte!") ipak uzima, i kaže:
- Spasiba!
To je na ruskom "hvala".

Romantika na Bajkalu

Za Peru i sebe kupujem pivo u plastičnoj boci od 1,5 litre (50 rubalja). Ni Pero ne može spavati, pa odlazimo u "kurilku", na koktel nikotina i hmelja.
Pušimo, pijemo i gledamo fantastični izlazak sunca nad Bajkalskim jezerom, najvećim skladištem pitke vode na Zemlji (petina svjetskih rezervi) i najdubljim svjetskim jezerom (dubina do 6000 metara). Dotad smo već shvatili da je Bajkal značajno turističko odredište Rusije i glavni turistički centar Sibira. Tu se miješaju tajga i polupustinja, tundra i kamena stepa, pa nije ni čudno što je od preko 2500 različitih životinjskih i biljnih vrsta na tom području čak 60 posto vrsta endemske prirode.
Sad gledamo to jezero: tu i tamo plivaju patke i sudaraju se s otočićima leda, a svako malo kraj obale vidimo neki par u automobilu, pored kojeg je zapaljena vatra.
Pero fotografira kroz zatvoreni prozor, a onda se okrene na drugu stranu, prema suprotnom prozoru:
- A vidi ovooo! - kaže.
Pogledam, i ostanem gledati: prve planine od Moskve! I to kakve: ogromne i prelijepe. Jasno vidim velike pojaseve snijega i leda, vjerojatno vječnog: tu počinje Mongolija.
Internet ovaj put nije lagao: nakon Irkutska priroda i pejsaž zaista se drastično mijenjaju, pojavljuju se planine, rijeke i jezera.

Otišli mamko i tatko

Poziv na mobitel nisam uspio ostvariti još od Moskve (gdje me uspio dobiti jedino tajnik Torcide Pavo), a od sinoć više ne mogu slati ni poruke: posljednju sam uspio poslati negdje između Novosibirska i Krasnojarska. Pojavila se nova GSM mreža, Far East (Daleki istok), koja prvih nekoliko sati omogućava samo "hitne pozive", a sljedeća tri dana, sve do Vladivostoka, ne omogućava ništa. Gasim mobitel, jer je postao beskoristan (inače, u transsibirskom vlaku postoje priključci na 220V, tako da se muškarci mogu obrijati, a vlasnici mobitela 'napuniti' svoje ljubimce).
Svetlana i Valentin izašli su u Ulan-Udeu, s druge strane Bajkalskog jezera, što smo mi, međutim, prespavali: probudili smo se tek u deset sati po moskovskom vremenu (četiri popodne po lokalnom) i zatekli dva prazna ležaja. Naši četverodnevni cimeri na stolu su nam ostavili gomilu hrane i poruku na ruskom: "Spasiba! Prijatnogo appetita!" ("Hvala! Prijatno!").
- Otišli nam mamko i tatko! - čujem Peru.
Kroz prozor gledamo rijeku, jednu od pritoka goleme sibirske rijeke Amur, koja stotinama kilometara tvori rusko-kinesku granicu i koja će nas, budući se ulijeva u Japansko more, pratiti sve do Vladivostoka.
U vagonu je neobično tiho. Ne čuje se više onaj dječak, ne čuje se više ništa. Izlazimo na hodnik - nikoga! Susjedni kupei - prazni!
- Svi su izašli u Ulan-Udeu - kažem Peri.
- Svi idu na Bajkalsko jezero, osim nas - kaže on. - Morat ćemo i mi dogodine!

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.