strana 1 od 4

TONČI TADIĆ, HSP-ov ZASTUPNIK, TVRDI KAKO JE VAŽNIJE
KOLIKO SMO ZARADILI DOLARA, NEGO KOLIKO SMO UGOSTILI TURISTA

Rekordni broj močenja

Turistička Hrvatska i dalje broji noćenja, umjesto da broji dolare. Financijska slika turizma nažalost i dalje ostaje u drugom planu, od dugovanja države prema hotelima radi zbrinjavanja prognanika, preko previsokog PDV-a u turizmu, do eksperimentiranja s privatizacijom u vidu javno-privatnog partnerstva

piše Mirko CRNČEVIĆ

Markov trg je opustio, zgrada Sabora zjapi prazna, a sabornici su vruće klupe zamijenili uživanjem i banjanjem na najljepšem moru. Većina njih je "napala" dalmatinske otoke, zaboravljajući na sve brige i probleme kojima su svakodnevno izloženi. Tako i dr. Tonči Tadić, zastupnik iz redova HSP-a, za burnu političku jesen baterije puni u rodnoj kući u Starome Gradu na Hvaru.

STEČAJ HOTELA

U ranijim razgovorima o osmišljavanju našeg turizma znali ste isticati kako se nerijetko zanemaruje financijski aspekt. Kakva je situacija sada?
- I nakon ovogodišnje turističke sezone ponovno će se lomiti koplja o tome koliko je ona uspjela. Nažalost, turistička Hrvatska i dalje broji noćenja, umjesto da broji dolare. Kad već govorimo o noćenjima, u srpnju i kolovozu se ostvaruje više od 50 posto godišnjeg prometa, pa pad od npr. 10 posto u srpnju znači isto što i prepolovljena predsezona. Financijska slika turizma nažalost i dalje ostaje u drugom planu, od dugovanja države prema hotelima radi zbrinjavanja prognanika, preko previsokog PDV-a u turizmu, do eksperimentiranja s privatizacijom u vidu javno-privatnog partnerstva.
Očito je i dalje ključni problem dug države hotelima radi smještaja prognanika. Može li se to ikako riješiti?
- Čak i da je sezona bila bolja nego što jest, brojni bi hoteli radi dugovanja države bili pred stečajem i otpuštanjem radnika. Probleme hotela prouzročila je sama država ne plaćajući im troškove smještaja prognanika. Do 1994. država je davala 11,50 kuna po prognaniku dnevno, a nakon toga 25 kuna na dan, međutim, stvarni troškovi su bili oko 55 kuna po prognaniku. Smatram da država treba platiti svoje dugove hotelima, neovisno o tome u čijem su oni vlasništvu sada. Hoteli su, da bi preživjeli, uzimali kredite kod poslovnih banaka, često uz državna jamstva. A sada Ministarstvo financija ne plaća svoje dugove hotelima, da tako budu podmireni krediti, nego radije plaća jamstva za te kredite bankama. Istodobno Ministarstvo financija očekuje da mu hoteli isplate novac za jamstva koje je platilo bankama umjesto njih. Pri tome i ne pomišljaju da hotelima umjesto toga, recimo, plate dug, koji je zapravo i uzrokovao te kredite. To je lanac apsurda!
Nisu li i "Hoteli Helios" iz Staroga Grada na Hvaru primjer takvog odnosa prema jednoj hotelskoj kući?
- Znam da država "Hotelima Helios" duguje više od 50 milijuna kuna, s kamatama oko 80 milijuna kuna, što je utvrđeno sudskim vještačenjem. Ta hotelska kuća se pokrivala kreditima uz državna jamstva u iznosu od 40 milijuna kuna, uglavnom od Privredne banke, a dijelom i HBOR-a. I sada, umjesto da Ministarstvo financija "Hotelima Helios" isplati dug, ono je platilo Privrednoj banci preko 31 milijun kuna jamstava, očekujući da mu starogradska hotelska kuća vrati taj novac.
Kako bi se moglo riješiti taj problem?
- Država sada treba iskoristiti priliku i pretvoriti plaćena jamstva u vlasnički udio, jer malo je vjerojatno da će od hotela dobiti novac. Ako je za banke vrijedilo pretvaranje duga u vlasnički udio, to treba vrijediti i za državu, posebno kada za to već postoji zakonski temelj u članku 4. Zakona o naplati neplaćenih poreza, doprinosa i jamstava. Ovakvom dokapitalizacijom država bi npr. u "Hotelima Helios" opet postala vlasnik 30-ak posto dionica, a pri tome ne bi bila na gubitku, jer bi zaradila na prodaji tih dionica. Uostalom, vrijednost hotelskih dionica raste, a rastu i cijene hotelskog zemljišta.
Što se time postiže, zašto bi to država napravila?
- Zapošljavanje i plasman domaće robe su smisao postojanja turizma u svakoj zemlji. O tome svaka vlast mora voditi računa, kao i o činjenici da je zadržavanje postojećih radnih mjesta jeftinije nego stvaranje novih. Zamjenom jamstava za vlasnički udio postiže se trostruki učinak. Prvo, poduzeće se čisti od većeg dijela dugovanja, pa lakše može dobiti kredite za razvoj i investicije, te očuvati radna mjesta. Drugo, država stječe dionice koje može prodati ili s njima namiriti oštećenike pri denacionalizaciji, ili recimo umirovljenike. Treće, otvara se mogućnost za radničko dioničarstvo, jer država može dio tih dionica prepustiti radnicima.
Možete li prokomentirati pokušaje privatizacije "Sunčanog Hvara" i javno-privatno partnerstvo?
- Hvar je utjelovljenje pojma hrvatskog turizma. Zato je njegova privatizacija poprimila nacionalne dimenzije. Na Hvaru se prije godinu dana jednostavno testirao model privatizacije. Sličan pokus s javno-privatnim partnerstvom izvodi i ova Vlada - jer ako ovdje sve prođe, pogotovo će proći i drugdje.

PRIVATNI RIZIK

Mnogi kažu da za to nema zakonskog uporišta?
- Siguran sam da zakonskog uporišta nema. Pa i javni natječaj je raspisan bez pozivanja na propise. Zakon o privatizaciji predviđa samo prodaju dionica javnim natječajem ili na burzi. Smjernica nam, primjerice, može biti "Zelena knjiga EU za javno-privatno partnerstvo", koja predviđa dva modela - ili država prepušta privatnoj tvrtki dio javnih poslova koje sama ne može efikasno voditi, ili stvara novu tvrtku zajedničkim ulaganjem s privatnim partnerom. Taj dokument bi trebalo pretočiti u hrvatski zakon, no kako stvari sada stoje, ovo što se planira sa "Sunčanim Hvarom" teško je svesti na jedan od tih modela. Riječ je, zapravo, o privatizaciji s počekom od 5 godina, a ne o traženju dugoročnog sigurnog partnera.
Zna li se uopće koliko "Sunčani Hvar" vrijedi?
- Prije ljeta, gledajući njegove dionice, "Sunčani Hvar" je na burzi vrijedio blizu 190 milijuna kuna. Ako netko želi postati vlasnik, treba lijepo kupiti 51 posto dionica za 95 milijuna kuna. Ako se želi dokapitalizacija i investicija, za to nije potreban HFP, niti Vlada, ni ovakvo partnerstvo - za to je dovoljna samo uprava tvrtke. Pored toga, puno je jeftinije i lakše naći kvalitetni menadžment za ovu tvrtku, nego joj naći novog kvalitetnog vlasnika.
Pa što se onda zapravo hoće postići s tim javno-privatnim partnerstvom u "Sunčanom Hvaru"?
- Cilj bi u prvom redu trebale biti investicije, jer je i hvarskim hotelima potrebna obnova. U ugovoru s privatnim partnerom država treba precizirati rokove svih planiranih ulaganja, ciljeve poslovanja, te ostaviti sebi pravo jednostranog raskidanja ugovora ako ulaganja ne budu išla kako je planirano. Rizik poslovanja mora snositi privatni partner. Također, treba paziti koliki je stvarni unos kapitala, a koliki su krediti na teret samog "Sunčanog Hvara". Sada je javno-privatno partnerstvo loše zamišljeno.
Da svedem to na jednostavni primjer stana - ja i vi sklapamo ugovor po kojemu ja vama kupim novi namještaj, a vi meni prepuštate pola stana. Na tu polovicu ja dignem hipotekarni kredit koji investiram u vaš stan, a kredit otplaćujemo iznajmljujući ga. Potom stan prodamo zajedno i dobit dijelimo popola. Vi ostajete bez stana, a ja dobivam pola novca od njegove prodaje.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.