PREMIJERA TEATRA ULYSSES "PLAY BECKETT" NA MALOM BRIJUNU PRED PUNIM GLEDALIŠTEM
Priča o ljudskoj patnji i poniženju
Predstava "Play Beckett" smještena pod vedrim nebom u srcu negdašnje
austrougarske tvrđave "Minor" odražava sav apsurd i tragediju vremena
1949.-1956. godine kada je Goli otok postao masovnom grobnicom i mučilištem za sve one
koji su drukčije mislili od ondašnjega "crvenog Politbiroa"
piše Branka ŽUŽIĆ
Dugotrajnim, snažnim i uzastupnim pljeskom oko 500 posjetitelja smještenih prvo u
gledalištu, a zatim po skupinama u katakombama, improviziranim zatvorskim ćelijama tvrđave
"Minor" na Malom Brijunu, u petak navečer nagradilo je nakon završetka gotovo
trosatne praizvedbe predstave Play Beckett Peru Kvrgića, Zijaha Sokolovića, Radu Šerbedžiju,
redatelja predstave, te Ivicu Vidovića i njegova sina Filipa. Fažanski mol bio je zamalo
pretijesan za ukrcaj na brod publike koja je željela upoznati ovaj novi projekt Kazališta
Ulysses koji je počeo odmah nakon dolaska na brod MORH-a, gdje su dvojica udbaša nakon
brutalnog uhićenja Estragona, majora pješadije, i referenta Oceanografskog instituta
Stipe Ciontija — glumca Ivice Vidovića, s lisičinama na rukama sproveli novog zatočenika
i mučenika Golog otoka na mjesto egzekucije, ljudske patnje, poniženja i očaja.
Predstava Play Beckett smještena pod vedrim nebom u "srcu" negdašnje
austrougarske tvrđave Minor održava sav apsurd i tragediju vremena od 1949.-1956.
godine kada je Goli otok, gdje "sunce isprži ne samo glavu i mozak, već kamen"
postao masovnom grobnicom i mučilištem za sve one koji su drukčije mislili od ondašnjega
"crvenog Politbiroa". Stoga nije čudno što je gotovo u cijeloj predstavi poput
začaranoga kruga, čije rubove ponora iscrtavaju sami zatvorenici, prisutna ogromna
zvijezda petokraka, zatim autentična snimka Titova govora o informbiroovskoj rezoluciji,
te glazba kojom se prije više od pola stoljeća veličao sovjetski boljševizam.
Unatoč zagušljivosti i visokim temperaturama u mračnoj "utrobi" tvrđave
"Minor", gdje su glumci u odijelima, stalno brišući znoj s lica, uspješno
odolijevali "teškim uvjetima rada na daskama koje život znače", publika je još
dugo bila pod dojmom drugoga dijela predstave koji je okončan u ponoć, a u kojem je
svaki od likova predstave, čija je sudbina duboko i opasno prepletena sa životom
drugoga, upozorio na svoju tragičnost kao i krivog vremena u kojem su rođeni. Kada
pukovnik avijacije Vladimir Božović Didi kojega glumi Rade Šerbedžija, gledajući kroz
zatvorske rešetke, rezignirano ustvrdi "nisu mene slomili ..., sve se ono slomilo za
što sam živio", to je odraz još veće ljudske patnje i žrtve od samoga gubitka
bijednog života koji je i kraj mučenja ponižavanja životinjskog mrcvarenja. Tragičan
je i lik Luckyja, prof. dr. Emila Podhorskog, intelektualca i znanstvenika, u
interpretaciji Pere Kvrgića, kojem se Pozzo Amir Puška, nesuđeni student, oficir Udbe i
šef golootočne kaznionice kojega glumi Zijah Sokolović, sveti na najsuroviji i
najsiroviji način dobivši vlast i moć, jer ga profesor zbog neznanja nije puštao na
ispitima visoke škole unatoč njegovom "jakom" opravdanju što mu se svaki put
u vrijeme ispitnog roka "otelila ili šarulja ili bikulja ili roculja".
Nakon okončanja predstave, posjetiteljima se prije povratka na brod nudio u posudicama
"golootočni" grah, a nakon dolaska u Fažanu, oko 1.30 sati još se među
posjetiteljima Play Becketta unatoč umoru i pospanosti mnogih, mogli čuti komentari i
impresije s ove zahtjevne i nadasve upečatljive predstave.
Na ovoj praizvedbi nisu primijećeni naši političari osim nekoliko saborskih zastupnika,
ali su se zato u velikom broju odazvali kolege i kolegice iz metropole predvođeni
predsjednikom HND-a Dragutinom Lučićem Lucom, zatim književnici poput Velimira Viskovića,
Daše Drndić i dr. uz ostala imena kulturnog i kazališnog miljea.
Tekst je dramaturški obradio Borislav Vujčić, scenograf je Zlatko Kauzlarić Atač,
kostimografkinja Bjanka Adžić-Ursulov, koreografkinja je Snježana Abramović, dramaturg
zvuka Davor Rocco, dok je u režiji predstave Šerbedžiji pomagao Dražen Ferenčina.