strana 1 od 1

VLAKOM OD JADRANSKOG DO JAPANSKOG MORA I NATRAG (8)

Votka-džus na ruski način

Konobar je donio staklenu 'demižanu' sa 100 grama votke, čašicu za votku i veliku čašu džusa. Umjesto da pomiješa votku i džus, tip ulije nekoliko čašica votke i svaku popije naiskap, a kad je popio cijelu bocu, onda srkne i onaj džus. Tako izgledaju ruski kokteli

piše Damir PILIĆ

Nedjelja je uvečer, 23. svibnja. Patrick, Pero i ja igramo šahovski trokružni turnir, a s gornjeg ležaja Valentin sve to promatra i neprestano baca komentare na ruskom. Gotovo ništa ga ne razumijemo, ali on se ne zaustavlja.
— Mislim da ovaj čovjek dobro igra — šapnuo mi je Patrick pokazujući na Valentina.
Nakon što sam pobijedio Patricka, koji je prije toga pobijedio Peru, osjetio sam se dovoljno moćnim da izazovem i ruskog majstora. Valentin je odmah đipnuo s ležaja i stao slagati figure, neprestano razgovarajući sa mnom na ruskom: nije ga nimalo smetalo što je bilo očito da ga ne razumijem gotovo ni riječi.

Šah je ruska igra

Svetlana je u kupe ušla upravo u trenutku dok mi je ruski velemajstor uzimao skakača:
— A što igraš kad ne umiješ? — tako je, nekako, Svetlana rekla svome suprugu.
— Kako ne umije? — pobunio sam se, gledajući kako mi i top "visi" u zraku. — On sigurno ima i neku šahovsku kategoriju.
— Ma nema pojma o šahu! — odlučna je bila Svetlana. - Karte zna, ali šah nema pojma.
— Istina je! — potvrđivao je Valentin dok mi je uzimao topa i napadao kraljicu. — Nisam igrao šah četiri godine.
Kad mi je uzeo i kraljicu, predao sam partiju i izišao vani. Bilo je 21.43, stali smo u Mariinsku.
— Jebiga, šah je ruska igra — tješio me Patrick.
— Mineralna? — pitala nas je jedna prodavačica na stanici, premlada da bih je nazvao 'babuška'.
— Imate rakova? — zafrkavali smo se.
— Mineralna! — ponovila je žena.
— Njet! — rekli smo sva trojica.
Žena više ništa nije pitala. Nije ni otišla dalje, ostala je stajati tu pred nama, jer na stanici, kad sam se osvrnuo oko sebe, nije ni bilo više nikoga osim nas.
Njoj nije do zajebancije, pomislio sam u sebi.
— Ja ovo radim — rekla je uto žena.
— Znam — rekoh.
Borio sam se protiv rastućeg osjećaja sažaljenja i nastojao pronaći u sebi neku snagu da ipak kupim tu jebenu mineralnu. Nije mi uspjelo.
— Daj mi cigaretu! — rekla je na kraju žena.
Onda šutke pušimo, svi četvero. Provodnica nas zove u vagon, mi gasimo u pola: žena ostaje popušiti do kraja u tami Mariinska.

Seoska tuga

Ujutro se budimo negdje oko Tajšeta (mjesto na pola puta između Krasnojarska i Irkutska). Hvatam Štajnerovu knjigu ("7000 dana u Sibiru") i čitam njegov opis sibirskih sela iz 1948., za vrijeme logorskog transporta od Irkutska do Tajšeta (str. 342.): "Vozili smo se istočnosibirskim cestama u smjeru pruge transsibirske željeznice. Kućice kraj puta izgledale su kao da su napuštene. Napola srušeni krovovi. Tragovi nekadašnjega basnoslovnog bogatstva sibirskih bogatih seljaka i trgovaca. Velike drvene zgrade na kraju dvorišta nekada su bile golema skladišta sibirske pšenice, koja je bila poznata u svijetu. Drveni krovovi bili su napola urušeni i obrasli mahovinom. Ponekad bi preko ceste pretrčao pas."
Odlažem knjigu i gledam kroz prozor, pokušavam uspoređivati sibirsku 1948. i 2004. Vidim da Štajnerov opis potpuno vrijedi i danas, 56 godina poslije, osim u jednoj stvari: ja ni uz najbolju volju ne uspijevam zamijetiti nikakve tragove nekakvog nekadašnjeg sibirskog bogatstva, a kamoli nekakvog basnoslovnog bogatstva.
Od te 'bedare' bježimo u vagon-restoran, tamo gledam jednog Rusa (izgleda pljunuti Mate Granić) kako ispija votku-džus. To izgleda ovako: konobar mu donese malu staklenu demižanu sa 100 grama votke, malu čašicu za votku i veliku čašu džusa. Ja gledam dalje, očekujući kako će tip sad nekako smiješati tu votku i taj džus. Umjesto toga, tip ulije nekoliko čašica votke i svaku popije naiskap, a kad je popio cijelu votku, onda srkne i onaj džus. Tako, dakle, izgledaju ruski kokteli.

Žena zmaj!

Restoran danas radi do 17 sati po moskovskom vremenu, ali je konobar zaspao već u 16.30. Čini se da te vremenske zone stvarno poremete čovjeka. Vraćamo se u naš vagon i igramo se s dvogodišnjim dječakom iz susjednog kupea, koji putuje s roditeljima, mladim ruskim parom. Dječaku se svidjelo na Perinom krevetu pa se tamo i popiškio: to smo, međutim, 'skužili' tek kad je dječakova majka donijela čistu plahtu i stavila je na Perin ležaj. Tu je na scenu stupila Svetlana: gotovo brutalnim zahvatom istjerala nas je iz kupea svu četvoricu (Patrick, Pero, Valentin i ja), a onda nam pokazala prstom prema "kurilki":
— Idjite kurit! — naredila je.
Baš tako: nije ni zamolila, ni naprosto rekla, već — naredila. I što ćemo: slabiji spol se povukao u "kurilku", a ljepši spol je brzinom munje promijenio posteljinu i namjestio krevet.
— Žena zmaj! — rekao je netko od nas trojice Valentinu, a on se samo nasmijao i bacio jednu 10-minutnu tiradu na ruskom, od koje, naravno, nismo ništa razumjeli. Osim što je izgledalo da stvarno voli tu ženu.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.