strana 1 od 1

VLAKOM OD JADRANSKOG DO JAPANSKOG MORA I NATRAG 3

Stoljeće kiše nad Ukrajinom

"Ova Ukrajina je nekako isprana", govori Pero, "ka da je sto godina padala kiša i nedavno stala". Tek na povratku ćemo shvatiti da vlak kroz Ukrajinu prolazi nedaleko od Černobila, i da ta ispranost ima svoje radioaktivno objašnjenje

piše Damir PILIĆ

Rano je popodne, vozimo se kroz Ukrajinu. Oko 14.30 (odnosno 15.30 po ukrajinskom vremenu) stajemo u mjestu Žmirinka.
- Pogledaj ovo! - kaže Pero.
Gledam kroz prozor i tu prvi put vidim prizor koji će nam sljedećih dva tjedna biti svakodnevna pojava: gomila 'babuški' prodaje hranu.
Kako je na ovoj stanici vlak stajao vrlo kratko, provodnici nam nisu dopustili izaći van, tako da trgovinu obavljamo kroz prozor. I to u susjednom vagonu, jer se u našem prozori u kupeima uopće ne mogu otvoriti. Gledam što nude 'babuške': haringe, mrkve, rajčice, čokolade, karte za poker, pivo i jabuke. Kako još nismo imali rubalja, niti ukrajinskog novca, pitam prodavačice može li u dolarima.
- Tri piva dva dolara! - viče mi jedna 'babuška'.
Kupljeno. Na Istoku je, inače, euro još uvijek u sjeni dolara.

Radioaktivna haringa

Onda se među sve te žene progura neki ogromni tip s nekakvom vješalicom na kojoj je obješeno desetak golemih haringi.
- Pet dolara! - kaže tip.
Dajem tipu novčanicu i kažem mu da mi izabere jednu ribu, a on mi kroz prozor dodaje čitavu vješalicu:
- Ti izaberi! - kaže.
Uzimam najveću haringu i vraćam čovjeku vješalicu. U ruci mi stoje još tri dolara i ne znam što ću s njima.
- Uzmi još tri piva! - spašava me ona 'babuška'.
Posljednji dolar dajem mladoj prosjakinji s bebom i vraćam se u kupe sa šest piva i golemom haringom. Haringu smo jeli satima, tolika je bila.
Malo kasnije Pero govori, gledajući van:
- Ova Ukrajina je nekako isprana. Ka da je sto godina padala kiša i nedavno stala.
Tek na povratku ću shvatiti da vlak Budimpešta-Moskva na putu kroz Ukrajinu prolazi nekoliko desetaka kilometara sjeverno od Černobila, i da ta ispranost ima svoje radioaktivno objašnjenje.
Onda, pet minuta kasnije, opet Pero:
- Ova Ukrajina je rođena za skvotove.
Tu je aludirao na gomilu starih, oronulih građevina pored pruge, u kojima evidentno nitko ne živi.

Kamasutra na ruskom

Oko 16 sati imamo novu posjetu. U kupe nam ulazi tip s gomilom knjiga na ruskom, kaže da jeftino prodaje. Ja još uvijek sjeckam onu haringu i kažem čovjeku da ne znamo čitati ruski.
Tip samo digne kažiprst, kao da ima neko rješenje, i nestane iz kupea. Za dvije sekunde je opet tu, a u rukama mu je ilustrirana knjiga tvrdih korica, s nedvosmislenim naslovom "Seksualjnie igri": ruska varijanta "Kamasutre" ili "Figurae veneris".
- Sljike gljedaš! - kaže tip.
- Koliko? - pitam.
Tip vadi neki papirić. Na vrhu papirića piše "250 rubalja", a ispod toga su brojke 150 i 100, koje se odnose na ukrajinsku i mađarsku valutu.
- Dolari? - pitam.
- Deset! - kaže tip.
Uzimam knjigu, čak i bez cjenkanja, jer sam se trenutno sjetio osobe kojoj ću to pokloniti. Tip diže palac uvis, u znak pozdrava, i odlazi. Razgledavamo knjigu, a Pero se sjeti:
- Moraćemo u Moskvi kupit rublje. Na internetu piše da je povoljan kurs 30 rubalja za dolar, a da može i 29.
I nije to ni izrekao, a u kupe nam ulazi novi tip, s ogromnom plavom vrećom, i kaže:
- Rublje, dolari?
- Koliko? - pitamo.
- 29!
Mijenjamo prvih 200 dolara i dobivamo gotovo 6000 rubalja. Život nas mazi i gotovo!

Čežnja za rakovima

U vlaku nam je možda i najveći problem bila zabrana pušenja. Istina, između svaka dva vagona u svim vlakovima kojima smo se vozili smještena je mala prostorija za pušenje, tzv. "kurilka" (na ruskom se "pušiti" kaže "kuriti"), ali dalmatinska lijenost tjerala nas je da počesto zapalimo i u kupeu, pri čemu nam je na ruku išla činjenica što smo sve do Moskve u kupeu bili sami.
Oko 22 sata u četvrtak, drugog dana puta, pušili smo na hodniku kraj otvorenog prozora, kad je vlak stao na nekoj maloj stanici i neki je tip izronio iz peronskog mraka s nekakvom vrećicom:
- Rakovi? - zamahnuo je vrećicom prema nama.
I već sam posegnuo u džep da izvadim novce, ali me Pero zaustavi:
- Nemoj. Danas si već kupija ribu od pola metra, šta ćeš više?
I tako, nismo kupili rakove. Normalno, čim je vlak izašao iz te stanice, Pero je stao mrmljati kako smo ipak mogli kupiti te rakove. I ne samo to: ti su ga rakovi toliko izbezumili da je sljedećih nekoliko dana na svakoj stanici pitao 'babuške' imaju li rakova, i nije se smirio sve dok ih peti dan nije našao na stanici Tajga, duboko u Sibiru.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.