strana 5 od 6

ZABRANJENE IGRE

Opsadno stanje

piše Mario GARBER

Atena, petak, 13. kolovoza 2004.
Na veliki petak, trinaesti, dan otvaranja Igara koje su se nakon cijelog jednog stoljeća i dovršenog tisućljeća konačno vratile doma sasvim novog modernog "looka", probudio sam se oko tri po ujutro, u znoju sobe zatvorenih prozora zbog klima uređaja. I odlučio sam se za revoluciju, naglo otvorio prozor i srednjim prstom lijeve ruke ostao skoro zaglavljen između dviju stjenki ogromnog staklenog zida.
Je li to bio prst sudbine ili netko hoće reći da prozor mora pasti ali taj petak meni je već počeo. Sjetio sam se savjeta pokojnoga barba Solde "sinko, leda, leda" i proveo sam jedno pola sata s prstom u hotelskom frižideru tako da mi baš nevjerojano nije ništa. A umjesto prozora past će s vremenom možda nokat.
Tko zna šta će se još dogodit do kraja ovoga ludoga dana, ali dok ovo pišem oko više bota i po nego po bota Grci su ispalili u botu. Sve je poludilo. Nitko ne radi. Danas je svima blagdan. A zapravo nikome. Jer nema toga u Ateni koga Igre nisu usrknule u svoj vrtlog. Neka je blagdan, sve radi i funkcionira, mravinjak je i sumnjam da je itko u hladovini daleko od svega.
Malo prije smo bili na otvaranju Hrvatske kuće i vraćajući se natrag u hotel taksist je morao skrenuti s puta jer smo naletjeli direktno na olimpijski plamen u pratnji policije. Taksist je zavrnuo u prvu ulicu i tek onda shvatio da je u kontra smjeru ali prošli smo lišo.
Koja je to ludnica. Grci su bili skroz drukčiji narod kad su oranizirali Igre 776 godina prije Isusa. Šta im se sve dogodilo u međuvremenu. Ne samo njima. Nego svima. Da to može netko sa strane zagrlit jednim istim pogledom - krepa bi od smija. A nema dileme da bi oni Grci otprije dvi i po iljade godina izgledali normalnije nego ovi danas. Kao i svi mi, ka cili svit.
Di su ona lipa vrimena, na primjer, kad bih došao u neki press centar, spazija prvu makinju, možda i prije nego žensku, pa istresa ka u torbu sve šta bi mi palo na pamet i šta su sasuli u me na raznim pressicama i intervjuima.
A sad dođeš u press centar i najprije moraš do automata kupit telefonsku karticu, ali nema dovoljno sitnog, nađeš pa onda sjedneš i gurneš karticu u nekakav aparat koji ti na displayu daje uputstva. Izvadiš laptop. Jednom žicom ga spojiš na telefon. Drugom žicom ga spojiš u struju. Trećom žicom spojim fotoaparat s laptopom. Upalim sve to. Tražim fotke po kompiću, biram ih, dajem im šifrirano ime da ih onda mogu nać pa kad uđem u drugu ikonu na kompiću da ih mogu poslat. Pa onda isključim fotoaparat. Uključim program za pisanje i počnem pisat. Sve šta san tija reć san zaboravija. I jedino šta mi pada na pamet, evo to i pišem. Pogledaj! Pola kartice sam napisao o tome šta moram radit prije nego počnem pisat. Ali nije bitno pisat. Bitno je mislit. Samo s koliko bajta...
Tako je i Grcima. Kad su imali prve Igre nije im trebalo ništa. A sad, kad imaju sve, pa čak i Igre, sad je to jedna zavrzlama od žica, labirint privremenog reda i discipline u kojemu nema baš puno smisla. Nekad su te Igre imali u jednosavnijem, ali ne pećinskom nego monumentalnom pakovanju koje nije narušavalo smisao. I takve Igre mogle su prekinit rat među ljudima. A danas Igre zbog sigurnosti više sliče kao da to vježba NATO. Drevni zakon o olimpijskom primirju između dva ubijanja danas je postao trening oružja.
A na glavnoj pozornici jedan pliva, drugi skače, jedan vesla, drugi leti, salto dupli, trodupli, čak i za najveću lovu sportaši teško mogu uteći gladijatorskoj ulozi u areni. Zna čak biti i krvi. U noći uoči.
Traže im krv. Ali je ne smiju dati. Sumnja se u njihovu krv. I otkrije li se, domino se skotrlja, za jednom sumjnom obrušava se druga, a tko ostaje na pozornici? Tko će upaliti plamen? Može li neki doping?
Svejedno će se Atena veseliti, ali jučer pred otvaranje sve mi je sličilo na Costino Opsadno stanje.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.