Slobodna Dalmacija

Putujući cirkus Tihomira Blaškića

Osim što se ne zna je li Blaškić zapravo bio žrtva prije nego što je postao osuđeni ratni zločinac, u brižno kreiranome metežu netragom nestaju i odgovori na druga ključna pitanja: tko je skrivio pokolj u Ahmićima, tko je skrivao dokumente dragocjene za Blaškićevu obranu te, još važnije, tko je te dokumente konačno otkrio? Zasluge se prisvajaju jednakim tempom kojim se dijeli krivnja, po svim razinama
U cijeloj ovoj buci najmanje se čuju glasovi kako je Blaškićeva presuda zapravo osudila Hrvatsku za umiješanost u sukob u susjednoj državi: državni vrh podržavao je paralelnu liniju zapovijedanja, štitio kriminalne bande i postrojbe...

Piše Tomislav KLAUŠKI

Dok putujući cirkus Tihomira Blaškića obilazi domovinu i dijasporu, od stadiona u Vitezu do Alke u Sinju, u pozadini oslobađanja generala/heroja/ratnog zločinca vode se ogorčeni političko-obavještajni ratovi. Na Blaškićevu pojilu napajaju se svi, od predsjednika države i hrvatske Vlade, preko medija i odvjetnika, do špijuna, sitnih političara, desničara i ljevičara. Ono što je trebalo biti priča o pobjedi pravde pretvorilo se u ono što je zapravo oduvijek i bilo: poprište sukoba političkih i medijskih klanova, sa zamjetnim primjesama špijunskih podmetanja.
Osim što se ne zna je li Blaškić zapravo bio žrtva prije nego što je postao osuđeni ratni zločinac, u brižno kreiranome metežu netragom nestaju i odgovori na druga ključna pitanja: tko je skrivio pokolj u Ahmićima, tko je skrivao dokumente dragocjene za Blaškićevu obranu te, još važnije, tko je te dokumente konačno otkrio? Zasluge se prisvajaju jednakim tempom kojim se dijeli krivnja, po svim razinama.

Svima oprostio

Za obične konzumente vijesti, očito ništa nije onakvim kakvim se čini. Počevši od euforije nakon izricanja presude Tihomiru Blaškiću. Osuđeni ratni zločinac dočekan je u zračnoj luci kao heroj, zatim doslovno u špaliru otputovao do Viteza gdje je na stadionu, pred deset tisuća ljudi, slavio svojih devet godina robije. Neki od oduševljenih sljedbenika iskoristili su priliku provesti se kroz Ahmiće s hrvatskom zastavom u rukama i izazivačkim psovkama na usnama. Dok je Blaškić slavio oslobađanje, njegovi prijatelji slavili su najveći pokolj Hrvata nad Muslimanima.
Na Blaškićevoj presudi hranili su se i mediji. Bivši zapovjednik HVO-a davao je intervjue kome god je stigao, u njima iznosio osobne doživljaje i najintimnije tajne, ali o pravim problemima nije govorio. Nije otkrio tko je kriv za njegovih 45 godina robije, nije priznao da je bježao prije nego što ga je SIS uhitio i “dragovoljno” predao u Haag. On je jednim potezom ruke svima oprostio.
Na Blaškićevoj karizmi nahranili su se i hrvatski političari. Predsjednik Republike uručio mu je predsjedničku mirovinu samo dan prije nego što je pravomoćno osuđen, osiguravajući mu na taj način egzistenciju prije nego što izgubi čin i sve privilegije koje uz njega idu. Jadranka Kosor nije zaostajala za Mesićem, već je Blaškića ugostila u svom uredu, poigrala se s dječicom, izljubila sa suprugom, a onda svim haaškim optuženicima obećala da će se hrvatska država brinuti za njihovu djecu. Pranje savjesti ili prljanje obraza?
I dok je Blaškić svoju turneju privremeno okončao na Sinjskoj alci, okružen prijateljima i dušebrižnicima — pokazujući time da bar jedan ratni zločinac može uveličati tu priredbu, ako je već onaj drugi “privremeno spriječen” — svuda oko njega počeo je bjesnjeti otvoreni rat.

Nitko tu nije čist

Tko je zaslužan za njegovo oslobađanje? Tko je kriv za njegovo osuđivanje? Tko je junak, a tko zločinac? Tko će odgovarati za Ahmiće, a tko za skrivanje dokumenata? Prsti krivnje međusobno se upiru u svim pravcima, više u paničnom strahu da se pažnja odvrati sa svojih nedjela. Nitko tu nije čist. Pa očito ni pričuvni heroj Anto Nobilo.

Povremeno sekundant, a vrlo često i prva violina u putujućem cirkusu Tihomira Blaškića, našao se na žestokom udaru sa svih strana. Očito, što je tražio, to polako i dobiva.
Nakon izricanja presude bio je proglašen herojem, nepokolebljivim junakom koji se protiv vjetrenjača izborio za drastično smanjenje kazne svom branjeniku. Stisnuo mu je ruku u sudnici i nije ju puštao sve do stadiona u Vitezu. Držao ju je u avionu iz Haaga, na izlasku, na svim intervjuima, na putovanju u Vitez... Pustio je Blaškića tek da bi otišao na godišnji odmor. I tako izbjegao baražnu vatru iz svih oružja.
Prve salve stigle su iz očekivanog smjera, od Markice Rebića i Miroslava Tuđmana. Njih dvojica označeni su kao glavni krivci za skrivanje dokumenata od Blaškićeve obrane, pa se samo čekao njihov kontranapad. Slobodna Dalmacija objavila je povjerljivi dokument SIS-a o suradnji s Haaškim sudom iz 1998. godine, u kojem je Rebić izvrijeđao Nobila na pasja kola optuživši ga da ne surađuje dovoljno s hrvatskim vlastima u onome što se poslije popularno nazvalo “prikrivanjem pravih krivaca i zametanjem dvostruke linije zapovijedanja”. Iz tog dokumenta bilo je vidljivo da je Nobilo doista prkosio Tuđmanovoj vlasti i nastojao po svaku cijenu osloboditi Blaškića. Uspjelo mu je tek nakon promjene vlasti i otvaranja arhiva 2000. godine.
Tu se zaplet intenzivira. Tko je zaslužan za Blaškićevo oslobađanje? U glavnoj ulozi opet je Nobilo, no ovaj put našao se nasuprot novim protivnicima: Željku Bagiću i tjedniku Nacional. Nacional je Bagića proglasio zaslužnim za pronalaženje dokumenata koji su oslobodili Blaškića, a Nobilo je to u Feralu brže-bolje demantirao preuzevši sve zasluge na sebe i svog “prijatelja iz HIS-a”. Nobilo je navodno iz Mesićeva ureda dobio tek one dokumente koje je sam tražio, po urudžbenom broju, i to od bivšeg šefa kabineta Damira Vargeka, a ne Bagića. “Nikakvog Bagića tu nije bilo”, kazao je Nobilo, a zauzvrat na leđa natovario sav bijes Bagića i Nacionala.

Nobilo izazvao vraga

Na punih osam stranica taj tjednik raspalio je po Nobilu, objavivši čak i transkript njegova razgovora s Tuđmanom iz 1997. godine, iz kojeg je vidljivo da se Nobilo nije usudio od bivšeg šefa države tražiti bilo kakve papire, već je krotko i poslušno primao upute o tome kako voditi Blaškićevu obranu. Možda je to bila taktika, a možda i nije. Možda je Nobilo vodio ratove tek s Tuđmanovim podanicima, a možda i nije. U svakom slučaju, dovedena je u pitanje Nobilova vjerodostojnost kao junaka Blaškićeve obrane. Želeći sve zasluge prisvojiti za sebe, Nobilo je izazvao vraga i na leđima osjetio deblji kraj batine. A onu optužbu kako je on dostavio SIS-u tajno svjedočenje Stjepana Mesića u slučaju Blaškić iz 1997. godine, još nije demantirao.
Bagićeve i Nacionalove optužbe za Nobila su mnogo pogubnije od Rebićevih i Tuđmanovih optužbi, koje zvuče šuplje i obranaški. Dok je u dokumentima Markica Rebić tvrdio da Nobilo praktički bojkotira suradnju s državnim vrhom i tajnim službama, u nedavnim izjavama tvrdio je kako je SIS savršeno opsluživao Nobila, kako su mu njegovi agenti dan i noć stajali na raspolaganju. Čekajući da se javnost odluči kojem Rebiću vjerovati, stvorena je neviđena konfuzija s namjerom da se skrije pravi krivac. Dok svi viču “drž’te lopova”, pravi krivac neprimjetno bježi u šumu. Čak je i Blaškićev odvjetnik zaigrao tu igru: čim je Rebić zaprijetio da bi istraga o prikrivanju dokumenata mogla kompromitirati mnoge osobe, a Mladen Bajić svejedno najavio istragu, Nobilo se požurio objasniti kako je za to kazneno djelo nastupila zastara.

Uletili i Košta i Olujić

Ali ima toga još. U političko-obavještajni košmar uključili su se i odvjetnici Ivice Rajića, optuženog za pokolj u Stupnom Dolu, izjavivši da je dokument HIS-a iz 1994. godine koji Blaškića oslobađa odgovornsoti za Ahmiće — lažiran. Zašto? Teško je to reći. Čak ni Nobilo to nije želio komentirati, upotrijebivši termin “budalaština”. Očito su Doris Košta i Željko Olujić željeli izvući bar nekakvu korist u ovoj gužvi. Probali su drugi, pa zašto ne bi i oni?
Jasno, u cijeloj ovoj buci najmanje se čuju glasovi kako je Blaškićeva presuda zapravo osudila Hrvatsku za umiješanost u sukob u susjednoj državi. Državni vrh podržavao je paralelnu liniju zapovijedanja, štitio kriminalne bande i postrojbe koje su na terenu činile zlodjela prkoseći pravoj liniji zapovijedanja na čelu s Blaškićem. Preko toga se gotovo šutke prešlo, takva optužba nikome ne odgovara, radije se javnost zabavlja podmetanjima i klevetanjima, prljavo rublje miješa se s nečistom savješću, u tom cirkusu teško je sačuvati razum. Zločinac je heroj, branitelj je tužitelj, političari nagrađuju zločince, zločinci optužuju žrtve. Nitko nije nevin — pa ni Tihomir Blaškić.