strana 1 od 6

Sjever-sjeverozapad

Azil u Hrvatskoj

Dejan JOVIĆ

Nedavni incidenti u "prihvatilištu za strance" u zagrebačkom predgrađu Ježevo daju povoda da se i kod nas malo više progovori o tražiteljima azila i općenito - useljenicima u Hrvatsku. Imigrantsko i azilantsko pitanje u posljednjih nekoliko godina postaju središnje teme oko kojih se u europskim zemljama dijele liberalne od neliberalnih političkih opcija. Budući da je Hrvatska na putu za Europsku uniju, te da će svakog dana (nadajmo se) biti sve atraktivnija zemlja za useljavanje, može se očekivati da će tako uskoro biti i kod nas.
Pravo na azil iz političkih i sigurnosnih razloga priznaju samo liberalno-demokratski poretci - ne i diktature ili autoritarni režimi. Liberalni sustavi priznaju pravo na azil zato što drže da su ljudska prava univerzalna - i da pripadaju, već samom činjenicom rođenja, svakom čovjeku, bez obzira na mjesto rođenja, narodnost, državljanstvo, boju kože, obrazovanje ili bogatstvo. Ako neka država uskraćuje (ili još gore - krši) temeljna ljudska prava ili ljudima koji u njoj žive ne osigurava zaštitu od neopravdanog nasilja, ti ljudi imaju pravo zatražiti azil u drugoj državi. Liberalne države priznat će to pravo jer u sukobu između represivnih država i potlačenih pojedinaca u načelu stoje na strani ovih drugih.
Liberalno-demokratskoj bi državi (dakle, i Hrvatskoj) morala biti ne samo obaveza nego i čast pružiti zaštitu onima koji su upravo nju odabrali u bijegu od totalitarizma i rata. Ali, Hrvatska ima u odnosu na pitanje azila i još jednu - moralnu - obavezu. Prije samo desetak godina, stotine tisuća Hrvata tražilo je (a mnogi su i dobili) azile u liberalno-demokratskim zemljama, upravo zato što su te zemlje priznale da su njihova prava ugrožena zbog rata i/ili autoritarnih režima. Povrh toga, Hrvati već stoljećima iseljavaju u druge zemlje - koje su im dopuštale ulazak i duži boravak, a time i dale zaštitu pred ekonomskim i političkim nevoljama. Zbog toga je pravedno da se i Hrvatska sada (kad se stabilizirala i liberalizirala) ponaša na isti način prema onima koji u njoj traže zaštitu i utočište od represije i rata. Ona jednostavno ne može (iz moralnih razloga) gurnuti glavu u pijesak i reći da je se patnje drugih ne tiču. Još manje može žrtve represije i agresije vratiti natrag njihovim diktatorima i okupatorima, praveći se da nije njezin posao kako se živi u nekoj drugoj zemlji.
Uvođenjem statusa azilanta, a potom i (nadajmo se skorim) liberaliziranjem prava na useljavanje, Hrvatska pokazuje da postaje zrela liberalna demokracija. To naravno ne znači da se cijeli proces može odvijati stihijski i bez ikakva reda - ili da je baš svaki tražitelj azila doista i ugrožen u svojoj zemlji. Ali, prema drugima se moramo ponašati onako kako bismo htjeli da se oni ponašaju prema nama kad bismo mi bili u njihovoj, a oni u našoj situaciji.
Kako bi se naši ljudi osjećali (i što bi s njima bilo) da su im Italija, Njemačka ili Britanija zatvorile vrata kad su bili u nevolji, da su ih a priori tretirale kao kriminalce, a ne kao žrtve nasilja? Naš odnos prema azilantima postaje sad ne samo "lakmus" za razinu tolerancije prema drugima nego i za naš "kolektivni" moral.
To nas pitanje dijeli i u odnosu na to kakvu Hrvatsku želimo. Na jednoj strani su oni koji preferiraju liberalnu, europsku, tolerantnu, multikulturalnu, otvorenu i sa žrtvama zločina solidarnu Hrvatsku. Na drugoj su oni koji su uvijek preferirali "etnički čistu", kulturalno monolitnu Hrvatsku koja je sama sebi dovoljna i kojoj nitko drugi ne treba. Na toj strani bit će (i) oni kojima će imigranti i tražitelji azila biti idealan izgovor za nastavak politike mržnje prema svima koji nisu sasvim "čistokrvni" Hrvati. Retorika neće više biti toliko nacionalistička, koliko rasistička - a usmjeravat će se prema onim tražiteljima azila i imigrantima koji nisu bijelci. Da svega toga ima i u Hrvatskoj, nedavno je upozorio i Amnesty International, u svom izvještaju o nepravednom tretiranju tražitelja azila, upravo u Ježevu. Postavlja se pitanje - nije li se preko tog izvještaja prešlo olako?
Kao što smo vidjeli u našoj nedavnoj prošlosti - ali i u drugim europskim zemljama - relativno je lako "uvjeriti" javnost da su "tamo neki drugi" koji žive pored nas (manjine, "drukčiji", imigranti, azilanti, stranci...) opasni, te da zato prema njima treba postupati oštro. Na političkoj i intelektualnoj eliti je da ignorira - ili još bolje: bez dvojbe odbaci - taj govor mržnje, bez obzira koliko popularan on bio.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.