strana 1 od 1

VLAKOM OD JADRANSKOG DO JAPANSKOG MORA I NATRAG (1)

Pripitomljavanje "sibirskoga tigra"

Gradnja transsibirske pruge trajala je 25 godina, od 1891. do 1916., kad je izgrađeno 7500 kilometara tračnica od Čeljabinska (grad podno Urala, s azijske strane) do Vladivostoka (luka na Tihom oceanu), što se nastavilo na već postojeću željezničku infrastrukturu od Moskve do Čeljabinska (1800 km), čime je nastala najduža željeznička linija na svijetu: Moskva-Vladivostok (9300 km)

piše Damir PILIĆ

Moram početi jednim autobiografskim priznanjem: putovanje transsibirskom željeznicom planirao sam još od djetinjstva. Doduše, u to vrijeme nisam ni znao što je to "plan": više se radilo o (dječjoj) želji.
Trebalo je samo proći dovoljno godina pa da shvatim da me ta želja nije napustila. I trebalo je dočekati da se pojavi još netko s istom željom. I konačno, kad se pojavio Pero, trebalo je pričekati još samo jednu stvar: proljeće.

Kao 4 kineska zida!

Svi, naime, znamo priče o brutalnoj hladnoći Sibira, uvijek se kaže "hladno kao u Sibiru". Upravo u Sibiru vladaju najniže temperature na sjevernoj hemisferi našeg planeta, a apsolutni minimum zabilježen je u Verhojansku: minus 69,8 stupnjeva Celzija.
E, ali mi smo putovali u kasno proljeće, kad su temperature sasvim pristojne: oko 20 stupnjeva. Iznad nule.
'Slobodna' će od sutra, u 15 nastavaka, donositi naše dogodovštine iz vlaka. Danas ćemo, pak, dati samo neke tehničke detalje o samom Sibiru i njegovoj željeznici.
Dakle, gradnja transsibirske pruge u užem smislu trajala je 25 godina, od 1891. do 1916. U tom razdoblju izgrađeno je 7500 kilometara tračnica od Čeljabinska (grad podno Urala, s azijske strane) do Vladivostoka (luka na Tihom oceanu), što se nadovezalo na već postojeću željezničku infrastrukturu od Moskve do Čeljabinska (1800 km), čime je nastala najduža željeznička linija na svijetu: Moskva-Vladivostok (9300 km).
I ne samo željeznička. Za ilustraciju: četiri puta je duža od Kineskog zida. Rusi je zovu "velikaja sibirskaja magistral".

Sibir kao Europa

Te 1891. godine pruga se počela graditi s istočne strane: od Vladivostoka do Habarovska. Kamen temeljac u Vladivostoku položio je tadašnji ruski car Nikola II.
Već sljedeće godine (1892.) počinje gradnja i sa zapadne strane: od Čeljabinska do Irkutska. Obje dionice, Čeljabinsk-Irkutsk i Vladivostok-Habarovsk puštene su u promet 1897.
Dvije godine prije (1895.) počeo se graditi preostali, zabajkalski dio magistrale, koji je završen 1900. Najteža dionica magistrale, ona uz južnu obalu Bajkalskog jezera, izgrađena je 1905., a 1916. je zabajkalski dio spojen s Habarovskom. Tako je u 25 godina tračnicama opasan cijeli Sibir, od Urala na zapadu do Tihog oceana na istoku, prostor koji sa svojih 10 milijuna četvornih kilometara zauzima polovinu Rusije i četvrtinu Azije (po površini je Sibir jednak Europi).
A na čitavom tom golemom prostoru, 180 puta većem od Hrvatske, živi jedva 20-ak milijuna ljudi! Najgušće naseljena područja Sibira upravo su ona uz transsibirsku željezničku prugu, gdje prevladavaju šume i stepe (sjevernije se prostiru tajge i tundre) i gdje je moguć uzgoj žitarica (ravnica ima samo uz riječne tokove, pogotovo uz rijeku Amur).

Od Sibira do anarhije

Bez obzira na to što je transsibirska pruga rekonstruirana tek jednom u povijesti (nakon Oktobarske revolucije) i što je samo djelomično elektrificirana, golemo je njezino značenje za razvoj Sibira i Dalekog istoka. Osim što svojim brojnim odvojcima povezuje Rusiju s Bliskim istokom, Iranom, Afganistanom, Indijom, Mongolijom i Kinom (s potonje dvije države vežu je izravne željezničke linije: Transmongolska i Transkineska pruga), kao i s novonastalim sovjetskim državama (Kazahstan, Tadžikistan, Turkmenistan), ona je znatno olakšala iskorištavanje golemih prirodnih bogatstava ovih područja - od drva i krzna do plemenitih metala - i omogućila rast postojećih (Omsk, Krasnojarsk, Irkutsk, Čita, Vladivostok) i nastanak novih sibirskih gradova (Novosibirsk, Habarovsk).
U vezi sa Sibirom zanimljivo je navesti priznanje poznatoga ruskog anarhista Kropotkina, koji je 1862. kao 20-godišnji carski oficir dobrovoljno otišao u Sibir na pet godina, kako bi pomogao u izgradnji njegove infrastrukture, osobito oko administrativnog uređenja gradova. Četrdeset godina poslije, u svojim memoarima ("Zapisi jednog revolucionara"), Kropotkin će napisati: "... sada mogu reći da sam u Sibiru izgubio svaku vjeru u državnu disciplinu; bio sam spreman da postanem anarhist".
Tako, dakle, Sibir djeluje na ljude. Sad je pitanje bi li Kropotkin uopće i postao anarhist da je u to vrijeme postojala transsibirska pruga. Ona i nije bila drugo nego očajnički pokušaj Ruskog Carstva da pripitomi divljega "sibirskog tigra".

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.