strana 1 od 3

VELIKI BOGATI BRAT BANKARSKI SUSTAV RAZMJENE INFORMACIJA
UGROŽAVA LJUDSKA PRAVA

ŠTEDIŠE POD NADZOROM

DRŽAVA U DRŽAVI Umjesto odobravanja nižih kamata i duže otplate, banke u Hrvatskoj stvaraju ilegalni obavještajni sustav radi prikupljanja i razmjene podataka o kreditnoj zaduženosti svojih štediša, čime krše Zakon o zaštiti osobnih podataka

piše Tonči TADIĆ

Još 2002. godine je rast kreditne aktivnosti banaka u Hrvatskoj nadmašio sva očekivanja. Prema izvješću HNB-a krediti banaka hrvatskim poduzećima porasli su 2002. za 22,6 posto, dok su krediti stanovništvu porasli za čak 43 posto. Iste godine su banke u Hrvatskoj svoju aktivu povećale na 174 milijarde kuna, što je dva puta više od hrvatskog proračuna. No još je važnije što je dobit poslovnih banaka u 2002. godini porasla za nevjerojatnih 160 posto! Brojke kreditnog rasta banaka u 2003. godini su tek nešto blaže.

Dužničko ropstvo

Ukratko, nema te poslovne aktivnosti u svijetu koja omogućava ovakav rast dobiti kao što je bankarstvo u Hrvata. Ni ulaganja u naftnu industriju na Bliskom istoku ili u Sibiru, ni ulaganja u high-tech industriju od SAD-a do Japana ne donose takav rast dobiti. Hrvatska je nedvojbeno El Dorado za bankare. A sve to uz mizerni rast hrvatskoga GDP-a od samo 3,5 posto, i to uglavnom u vidu državnih ulaganja (npr. u cestogradnju), odnosno novih šoping-lanaca i uvoza svega i svačega. Unatoč tome što 90 posto hrvatskog financijskog tržišta drže ili podružnice stranih banaka ili tzv. domaće banke koje su u stranom vlasništvu, još uvijek su uvjeti kreditiranja u bankama ovdje u Hrvatskoj teži nego u zemljama EU-a — veće kamate, veća jamstva, veći teret za dužnike. Ne čudi stoga da su građani prezaduženi, da su krediti često iznad realnih mogućnosti, odnosno da su građani u dužničkom ropstvu prema bankama, te da sve teže otplaćuju kredite.
Umjesto promjene kamatne politike (tj. nižih kamata, duže otplate i sl.), banke u Hrvatskoj su zato primijenile svoj novi izum — tzv. sustav razmjene informacija među bankama o kreditnoj zaduženosti svojih štediša. A sve navodno u cilju zaštite samih štediša — valjda da se jadni ljudi ne bi prezadužili, što je neviđeno bankarsko licemjerje. Stvari su zapravo još gore od toga. Ovdje je zapravo riječ o kršenju Zakona o zaštiti osobnih podataka. Jer uspostavljanjem sustava razmjene informacija o kreditnim dugovanjima svojih štediša banke zapravo stvaraju ilegalni obavještajni sustav. Na taj se način, daleko od očiju javnosti, zapravo stvara ilegalna obavještajna zajednica koja ima bolje podatke o hrvatskim građanima negoli sama hrvatska država! Jer kad netko zna gdje radite, koliko zarađujete, koliko i na što trošite, kome ste i koliko dužni, gdje stanujete i kolika vam je obitelj, taj zna zapravo sve o vama.
Na to sam upozoravao u lipnju 2003. kada se usvajao Zakon o zaštiti osobnih podataka. Prema istom zakonu, ne mogu se skupljati podaci o bilo kojoj osobi bez njezina pristanka (iznimka su jedino državne obavještajne službe). Naime, za stvaranje bilo koje baze podataka o građanima Hrvatske, potreban je pristanak građana čiji se podaci skupljaju. Dakle, kad postanete član nekog udruženja, kluba, stranke i sl. vi dajete pristanak da se vaši podaci pohranjuju u tajništvu tog udruženja, kluba, stranke i sl. u njihovoj bazi podataka o članstvu.

Osobni podaci

Isto vrijedi i za otvaranje računa u nekoj banci. Čim ste tamo otvorili svoj račun, dali ste pristanak dotičnoj banci da kroz taj račun npr. prati vaša primanja i da ujedno prati kako s tog računa plaćate svoje obveze državi, trgovinama, serviserima itd. Nikada, međutim, niste tim činom otvaranja računa ovlastili dotičnu banku da podatke o tome koje prihode na tom računu imate, koje kredite imate, što ste gdje kupili, tko su vam jamci, koliko uopće novca imate — razmjenjuje s bilo kime, pa ni s drugim bankama. Jer to se tiče samo vas. To su vaši osobni podaci. Zato je za stvaranje rečene međubankarske baze podataka o kreditnoj zaduženosti štediša bio potreban pristanak štediša da se njihovi podaci iz njihovih bankovnih računa smiju razmjenjivati.
Smiješne su priče iz bankarskih krugova kako oni samo razmjenjuju JMBG koji je po njima navodno jedini osobni podatak. Usput rečeno, u Belgiji je zakonski zabranjeno da se istoga građanina prati pod istim identifikacijskim brojem u dvije različite baze podataka (npr. u dvije banke). A pogotovo je zabranjeno da se za privatne npr. bankarske evidencije koristi državni identifikacijski broj građanina, odnosno u našem slučaju JMBG. No Hrvatska se i ovdje pokazuje kao zemlja čudesa — jer to ovdje nije zakonski zapriječeno. Na žalost, i unatoč tome nad ovom bankarskom "obavještajnom zajednicom" u Hrvatskoj nitko nema nikakvu kontrolu. Naime, Zakon o zaštiti osobnih podataka propisuje da je stvaranje takve zajedničke međubankarske baze podataka o štedišama i njihovim kreditnim obvezama trebala odobriti ili zabraniti Agencija za zaštitu osobnih podataka.
Inače, ravnatelj Agencije trebao je biti imenovan u roku od 60 dana od donošenja Zakona o zaštiti osobnih podataka (dakle u kolovozu 2003.), no on je imenovan tek u travnju 2004., a Statut Agencije donesen je tek u lipnju 2004. godine. Ta agencija, medutim, očito ne funkcionira, bilo zato jer netko u ovoj državi misli da ga se sve ovo ne tiče, bilo zato jer su u Hrvatskoj banke zapravo "država u državi". Posebno vrijedi upozoriti da je prema istom Zakonu voditelj dotične međubankarske baze podataka dužan u roku od mjesec dana svakom štediši ili njegovu odvjetniku dati informaciju o tome kakvi se podaci o njemu prikupljaju i omogućiti uvid u njih.

Procjena boniteta

Zato željno iščekujem prve upite zainteresiranih štediša upućene Hrvatskoj udruzi banaka, a još više njihove spremne odgovore. Pogotovo me zanima što će o svemu tome reći ministar unutarnjih poslova, ministar financija, guverner HNB-a (koji ima ovlast nadzora banaka) i, naravno, ravnatelj spomenute Agencije.
Naravno da je dobro imati neovisno tijelo (kakvo imaju npr. zemlje EU-a) koje bi ocjenjivalo bonitet, tj. platežnu moć građana ili poduzeća. No takva bonitetna agencija ne smije biti ovisna o udruzi banaka, niti treba raditi tako da krši pet-šest zakona. Posao ocjenjivanja boniteta mogla je recimo raditi FINA, a uz nju recimo još neka privatna neovisna bonitetna agencija. Ali bi u tom slučaju podatke o kreditnoj zaduženosti i platežnoj moći, bonitetne agencije prikupljale na zahtjev onih koji se žele dalje zadužiti, tj. koji trebaju novi kredit, a ne na zahtjev "obavještajne zajednice" banaka. U ovoj zemlji konačno netko treba početi pitati građane za njihova prava.

Voditelj Internet odjela: Augustin Gattin
Internet podrška: Sistemi.hr
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999-2007.