BITKA ZA NOGOMETNOG SELEKTORA HRVATSKE:
KAKO ELIMINIRATI ĆIRU BLAŽEVIĆA BEZ SUVIŠNIH ZAŠTO
Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac...
Genetski kod Blaževića i Markovića određuje kao - Bosance. Ljudi koji im nisu
skloni reći će da su obojica “davno otišli iz Bosne, ali ona nije otišla iz njih”.
Blažević je rodom iz Travnika dok se Marković predstavlja kao Bugojanac. Ćiro međutim
tvrdi da Vlatko do Bugojna ima “dan jahanja”. U rijetkim trenucima zajedništva čak
su priznali da su “nekakvi daljnji rođaci”. Ta činjenica međutim nikada nije
uspjela odagnati obostranu iskonsku netrpeljivost...
Piše Mladen Bariša
Nemamo nadnaravne moći da dokučimo što je u prošlom životu bio Vlatko Marković.
No, poznato nam je da se u ovom, kroz 66 proživljenih godina, uglavnom bavio nogometom.
Bio je igrač, trener, sportski direktor, predsjednik... I nikada se (koliko nam je
poznato) nije bavio literarnim stvaralaštvom. Jer da mu je Bog kazao: Ti Vlatko, budi
pisac, ovaj bi jamačno napisao roman pod naslovom: “Kako eliminirati Ćiru bez
suvišnih zašto”. Posljednjih su dana izvjestitelji zbivanja oko inauguracije novog
izbornika hrvatske nogometne reprezentacije nazočili fabuli nenapisane knjige. I nikako
se ne mogu načuditi, a još manje dokučiti zašto Vlatko Marković želi zakopati živog
Ćiru Blaževića.
VLATKO ŽELI SREČKA
Možda je razlog sasvim banalan. Marković je predsjednik HNS-a i pozicija mu
omogućava da samostalno (ili uz pripomoć nekakve Stručne komisije) odabere izbornika
nacionalne momčadi. Njegov je izbor Srečko Katanec, a dotični mu je Blažević najveći
(poglavito u navijačkom puku) oponent. I “Marko” je “na svoj način” odstranio
Ćiru...
Ili pak ne bismo trebali hiniti naivnost. Pozadina animoziteta zacijelo je nešto
dublja...
- Problem je u ljudskoj taštini. Marković meni nikada nije oprostio što sam bio
uspješniji trener od njega. Kada sam došao u Dinamo 1981. upravo sam od Markovića
naslijedio momčad na 14. mjestu. Na kraju prvenstva sam bio peti, a sezonu kasnije prvak.
Sve se ponovilo deset godina kasnije. U prvom prvenstvu neovisne Republike Hrvatske
Marković je bio trener HAŠK Građanskog. Završio je na petom mjestu. Već u narednom
prvenstvu preuzeo sam momčad i osvojio titulu. Primijetio sam da Marković zapravo uopće
nema afiniteta prema trenerskom pozivu - ustvrdio je Ćiro Blažević.
Genetski kod Blaževića i Markovića određuje kao -
Bosance. Ljudi koji im nisu skloni reći će da su obojica “davno otišli iz Bosne, ali
ona nije otišla iz njih”. Blažević je rodom iz Travnika dok se Marković predstavlja
kao Bugojanac. Ćiro međutim tvrdi da Vlatko do Bugojna ima “dan jahanja”. U rijetkim
trenucima zajedništva čak su priznali da su “nekakvi daljnji rođaci”. Ta činjenica
međutim nikada nije uspjela odagnati obostranu iskonsku netrpeljivost.
Marković i Blažević potječu iz religioznih i “nacionalno osviještenih obitelji”.
Ćiro će vrlo rijetko spominjati svoja dva brata poginula tijekom Drugog svjetskog rata u
odorama hrvatske vojske. No, priznati će kako je postanak hrvatske države i njihovoj
smrti dao smisao. Vlatko će pak ponosno isticati da su njegovi po političkim stavovima
bili “mačekovci”. Po lideru nekadašnje Seljačke stranke i Marković je dobio ime.
Jedino je izgleda matičar bio iz neke druge stranke pa je Vladko postao Vlatko.
Obojica su nogometnim osjećajima bili oduvijek vezani uz Dinamo. Ćirina mater Katarina
bila je povjerenica maksimirskog kluba u Travniku, a Marković je ispunio sve svoje snove
dolaskom u Zagreb. U Maksimiru je upoznao Dražana Jerkovića (ovaj je Markovića uvijek
zvao - Bosanac) kojemu se neizmjerno divio kao igraču i čovjeku. Godinama ih je vezivalo
kumstvo i neraskidivo prijateljstvo...
IZBORNIČKI DVOJAC
“Kratki spoj” Jerkovića i Blaževića, i Markovića je odredio na stranu suprotnu
od Ćirine. No, danas Jerković i Marković više ne komuniciraju. U aferi “spašavanja
NK Zagreb” Marković se kao predsjednik HNS-a stavio na stranu svog šogora (iako se u
međuvremenu razveo od njegove sestre, odnosno svoje supruge Jasne) Miroslava
Marčinkovića. Jerković je poslije svega izrekao jednu “nebuloznu rečenicu” i kazao
kako više cijeni Blaževićevu dosljednost nego Markovićevu iskrenost. Nakon pola
stoljeća prijateljstva...
Blažević je naslijedio Markovića i na izborničkoj funkciji. To je zacijelo još jedan
detalj kojega aktualni predsjednik HNS-a trenutačnom treneru Varteksa ne može oprostiti.
Marković je prvi profesionalni izbornik nacionalne momčadi. U 18 mjeseci vođenja
hrvatske reprezentacije odigrao je međutim tek jednu službenu utakmicu (prijateljsku,
protiv Ukrajine u Maksimiru - 3:1) i statistički gledano on je najuspješniji izbornik u
povijesti (izuzmemo li Jerkovića koji je volonterski vodio tri utakmice, također s tri
pobjede). No, Marković je okarakteriziran kao uzročnik nogometnog fijaska na
Mediteranskim igrama u Francuskoj 1993. Tadašnji predsjednik HNS-a Mladen Vedriš
iskoristio je prezauzetost političkim temama poglavara Tuđmana i samoinicijativno
svrgnuo Markovića. Ovaj mu to nikada nije oprostio. Kao niti Ćiri Blaževiću koji ga je
naslijedio i - ostvario uspjeh.
Zanimljivo je primijetiti da se u trenucima najveće nogometne euforije 1998. Vlatko
Marković nigdje ne spominje iako je nominalno bio drugi čovjek HNS-a (dopredsjednik u
doba vladavine Branka Mikše). Službeno nije niti bio na Svjetskom prvenstvu u
Francuskoj. Navodno se pojavio na dvije utakmice (protiv Njemačke i Francuske) s Josipom
Šoićem, kao gledatelj. Nikome se međutim nije javio.
SUBJEKTIVNI ĆIRO
U prosincu 1998. poslije neočekivane Mikšine abdikacije Vlatko Marković je postao
predsjednik HNS-a. Kod primopredaje vlasti u nasljeđe je dobio i izbornika Ćiru
Blaževića. Iako u vrijeme zajedničke suradnje (i jedinog razdoblja međusobne
snošljivosti i tolerancije) Blažević nije imao očekivane rezultate (neuspjeh u
kvalifikacijama za Euro 2000), Marković ga je zaštitnički čuvao do listopada 2000.
Tada je Ćiro uoči utakmice protiv Škotske (0:0) sa svojim sinovima potpisao famoznu
“peticiju za generale” i Marković je osjetio olakšanje vidjevši na svom stolu
ostavku s Blaževićevim potpisom.
Suživot Markovića i Blaževića ponovno je pod nadzorom Helsinki Watcha od trenutka kada
je Ćiro poželio iznova imati “najdražu igračku”. Marković je odlučio pomladiti
portret izbornika, a Ćiro Blažević nimalo ne sliči na Doriana Graya. I eto problema...
Ćiro Blažević je dakako subjektivan kada tvrdi kako je Marković promašio pri odabiru
dvojice izbornika (Jozić, Barić), te da više nema pravo na novu pogrešku. Čak i
najveći zagovornici demokracije (kod nas je ta kategorija vrlo popularna) priznaju kako
mandat i položaj Vlatku Markoviću dopuštaju da sam bira suradnike, pa među inima i
izbornika reprezentacije. Problem je što Marković to čini krajnje nevješto. Vlastitu
odgovornost skriva iza upitnih ingerencija Stručne komisije, a Blaževića nastoji
eliminirati na providan i diletantski način. Otuda i uvjerenje da predsjednik HNS-a nema
decidiran stav glede profila izbornika već njegovim postupcima rukovode “aveti
prošlosti”.
|